Razgovarala: Sanela Adrović

Andrej Andrejević

Andrej Andrejević je rođen 15. oktobra 1935. godine u Sarajevu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Sarajevu i Beogradu. Na internetu smo pronašli ‘’Ulicu Andreja Andrejevića’’. Da li je najbolji pokazatelj njegovog naučnog ugleda činjenica da danas jedna ulica u Sarajevu nosi njegovo ime?
Srđan Andrejević: Dozvolite mi, prvo, da Vam se zahvalim na Vašem interesovanju za život i stvaralaštvo moga oca, prof. dr Andreja Andrejevića, za koga već dugo vremena niko nije pitao.
Pre nego što odgovorim na Vaše pitanje, ukazao bih na grešku u iznetim podacima, naime, moj otac je u Sarajevu završio samo dva razreda osnovne škole, a ostatak školovanja je završio u Beogradu.
Što se ulice u Sarajevu, koja je, ponijela njegovo ime, svakako da je to uvažavanje i priznanje njegovog naučnog rada, i mi smo, kao porodica, veoma zahvalni za to. Međutim, ono što je za nas značajno je da je do ovog priznanja došlo neposredno nakon završetka nesrećnog rata na tlu Bosne i Hercegovine, što znači da, čak ni ta zbivanja nisu mogla da umanje vrijednost i sjećanja na djelo prof. Andrejevića.
Po informacijama koje je porodica primila, moj pokojni otac je i počasni građanin Novog Pazara, a i Sarajeva.

Andrej Andrejević je 1970. godine završio postdiplomske studije i odbranio magistarski rad Aladža džamija u Foči, njen značaj i mesto u islamskoj umetnosti na našem tlu, koji je objavljen 1972. kao posebna knjiga u izdanju Instituta za istoriju umetnosti. Ovu studiju je posvetio ocu. Recite nam nešto o Vašem djedu, porodici Andrejević, njenom porijeklu i životu u Sarajevu.
Srđan Andrejević: Moj pradjeda, Veljko Andrejević Kun, je rođen u Beogradu, školovao se poslije gimnazije u Mađarskoj i Njemačkoj, i bio je grafičar-ksilograf, a znanje koje je stekao, prenio je u svoju zemlju, radeći u Zavodu za izradu novčanica. Na taj način, po prvi put su novčanice, po njegovim idejnim i tehničkim rešenjima, štampane u Srbiji (prije toga, zbog nedostatka stručnih ljudi, to je rađeno u Francuskoj).

Andrej Andrejević

Tokom boravka u tadašnjoj Nemačkoj, u Vroclavu, oženio se mojom prababom Gertrudom Tomaševski, sa kojom je imao petoro dece: Kostu, Đorđa, Andreja, Nataliju i Radmilu. Moj djeda Kosta je rođen 1902. g. u Vroclavu i po zanimanju je bio arhitekta. Đorđe Andrejević Kun je bio slikar, a treći sin, Andreja Andrejević je nastavio grafički rad svoga oca, mog pradjede Veljka. Moj djeda Kosta je, radivši u Ministarstvu građevine Kraljevine Jugoslavije, raspoređen na službu u Sarajevo, gde je i upoznao moju babu, Mariju Bunić, porijeklom iz Križevaca. Tu se i rodio moj otac Andrej, a potom, u Beogradu, moja tetka Marina. Moram da kažem da su želja za visokim obrazovanjem, rad i pregalaštvo u tom cilju, bili imanentni mojoj porodici oduvijek, te je i moj otac, sazrijevajući u tom okruženju, imao glad za znanjem i naučnom istinom. Što se Sarajeva tiče, to je grad koji je u mojoj porodici uvijek imao posebno mjesto, ne samo kao rodni grad moga oca, već i zbog porodičnih veza.

Vaš otac je diplomirao 1960. godine Istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Tema tog rada bila je Manastir Moštanica i pitanje islamizacije srpske monumentalne arhitekture. Do danas taj važan rad objavljen je samo djelimično. Da li znate kakva je bila percepcija jednog potpuno novog tumačenja srpske srednjevjekovne umjetnosti?
Srđan Andrejević: Nisam siguran da je naziv njegovog diplomskog rada takav kao što ste naveli. Moj otac je proučavao islamsku umjetnost, uticaj otomanske arhitekture i umjetnosti na srednjevekovne crkvene objekte koji su građeni na Balkanu u tom periodu. S obzirom na to da je otomanska imperija imala pod svojim okriljem, veliki broj nacija i kultura, uspjela je da sublimira i poveže sva najbolja rješenja i taj uticaj u arhitekturi se prenio na naše područje. Ono što mogu sa sigurnošću da tvrdim, jeste da je moj otac u svom naučnom istraživanju i radu, uvijek težio istini, a da to često nije nailazilo na dobar odjek, ni na jednoj, ni na drugoj strani.

Nakon završenih studija Vaš otac je prvo zaposlenje dobio u Umjetničkoj galeriji u Sarajevu. Da li je rad u Sarajevu uticao na njegov kasniji interes za islamsku umjetnost?
Srđan Andrejević: Svakako da jeste. Moj otac je bio stipendista tadašnjeg Ministarstva za kulturu Bosne i Hercegovine, pa je, na osnovu toga, dobio službu u Sarajevu, što je dalje usmjeravalo njegova interesovanja i rad.



Vaša majka, gospođa Marina Andrejević danas živi u Kraljevu. Recite nam nešto više o njoj, zajedničkom životu sa Andrejom… Kako je bilo odrastati uz tako eminentnog istoričara umjetnosti? I uz to Vam je i majka istoričarka umjetnosti.
Srđan Andrejević: I taj podatak moram da ispravim, moja majka je po zanimanju šumarski inženjer, rođena u Šumadiji, i živi u Beogradu. Ali, svoj radni vijek je provela na Filozofskom fakultetu u Beogradu, u administraciji, dakle, veoma blizu moga oca. Moram da kažem da je uvijek pratila njegov rad, pomagala mu na svaki način.
S obzirom da tada nije bilo kompjutera, odrastali smo uz zvuk pisaće mašine, koji se čuo do kasno u noć, i ukratko, sve je bilo podređeno naučnom radu moga oca. Moja porodica je živela veoma skromno, sa materijalne strane, ali, sa druge strane, pamtim da je kroz našu kuću prolazilo mnogo umnih i učenih ljudi, ne samo sa ovih prostora.

Da li ste Vi i brat u djetinjstvu pokazivali interes za oblast profesorovog djelovanja, generalno mislimo na istoriju umjetnosti?
Srđan Andrejević: Nažalost, to mogu sada, sa ove životne distance, da kažem, ne. Naši putevi su bili drugačiji. Ali, u osnovi moje profesije, turističke, je ugrađeno interesovanje za umjetnost, arhitekturu i putovanja koje sam, nesumnjivo, primio u djetinjstvu, od svog oca.

Čega se najradije sjećate iz djetinjstva. Recite nam nešto o tom možda najbezbrižnijem pa samim time i nejljepšem dijelu života? Kakav je bio kao otac Andrej Andrejević?
Srđan Andrejević: Moj otac je bio strog, pravičan, i nadasve skroman čovjek, insistirao je na redu i disciplilni, što se baš i nije poštovalo, sa naše dečije strane, u to vrijeme. Sada, kao roditelj, razumem njegove zahtjeve, ali to je vječita priča o nerazumjevanju, koja se ponavlja u svakoj porodici.
Suzdržan u pokazivanju emocija umio je da kaže da svoja djeca se ljube samo kada spavaju, i muškarac plače samo kada je sam.
Mislim da je, iako prerano, moj otac otišao prije ratnih zbivanja, da je to dočekao, vidio, doživio, bio bi nesrećan, možda i poražen, kao naučnik i čovjek, i pripadnik jednog naroda koji živi na Balkanu, podjeljenog kroz vjekove različitim vjerama i interesima.

Profesor Andrej Andrejević je terenska istraživanja obavljao pored bivše SFRJ i u drugim državama Balkana i šire. Gdje je sve putovao kako bi istraživao spomenike i upoznao se sa visokim dostignućima islamske civilizacije, i mogao da ih poredi sa spomenicima u Jugoslaviji? Da li je Vama i bratu, ako ste nekada zajedno putovali sa ocem, objašnjavao i pokazivao spomenike?
Srđan Andrejević: Najviše vremena van SFRJ, moj otac je provodio izučavajući otomanske spomenike kulture. Neostvarena želja mu je ostala da obradi naučno i objavi svoja istraživanja nakon posete Samarkandu.
S obzirom na skromna raspoloživa sredstva u svrhu terenskih istraživanja u zemlji i šire, mene je vodio da mu pomažem prilikom mjerenja, zapisivanja i sl. Sećam se da smo spavali u šatoru, veoma skromno i da smo obišli razne nepristupačne lokacije do kojih, mislim, da niko nije dolazio, bar ne iz naučnih pobuda. Ali, kako sve ima i svoju drugu stranu, mi smo u tim prilikama upoznavali i mentalitet našeg naroda, raznih vjera, pa i islamske, iz kog perioda ja nosim jednu veoma lijepu sliku o gostoljubivosti, poštovanju i poretku, u porodicama koje smo sretali.
Naravno, u tome periodu sam stekao znanje o brojnim spomenicima kulture, koje mi je nadalje, u mom radu, višestruko koristilo, posebno prilikom dvogodišnjeg boravka i rada u Kairu.
Kao student istorije, posebna interesovanja sam pokazivao za Drugi svjetski rat, pa me je, tokom jedne od brojnih diskusija, otac upitao kako može da me u životu interesuje period razaranja i destrukcije, a ne period građenja i konstruktivnog stvaranja, što pokazuje njegov odnos i način razmišljanja.

Da li znate da li su studenti voljeli profesora? Stanislav Živkov, bivši student Vašeg oca i priređivač edicije ‘‘Sabrana dela Andreja Andrejevića’’) nam je kazao da je profesor Andrejević bio izuzetno dobar predavač, studiozno je pripremao predavanja, sala je uvijek bila puna, imao je veliko strpljenje za rad sa studentima, i oko seminarskih i diplomskih radova, donosio je studentima knjige iz svoje lične biblioteke…
Srđan Andrejević: To je istina. Vrlo često je u našoj kući bio postavljen još poneki tanjir za ručak, jer je moj otac dolazio sa svojim studentima na dodatne konsultacije oko njihovih radova, a često su ti studenti bili slabijih materijalnih primanja, pa da ih ne uvrijedi, nalazio je način i razlog da ih ugosti. Po mojim saznanjima, nijednog studenta nije obarao na ispitu, već, neupisavši mu ocjenu u indeks, molio da se vide sljedeći put. Među studentima se pričalo da se kod profesora Andrejevića može pasti samo sa stolice. Moj otac je često pričao, kako je lako profesoru da kod studenta pronađe šta on ne zna, ali je teško, i mnogo značajnije, pronaći šta student zna, i probuditi njegovu motivaciju i želju za učenjem. Takođe prezirao je profesore koji su svake godine izdavali nova skripta, iz namjere da na studentima zarade.
Kako fakultetska biblioteka, nažalost, nije imala sve knjige potrebne studentima, vezano za oblast koju je on predavao, svoje knjige, iz kućne biblioteke, je nerijetko pozajmljivao studentima.

Vaš otac je, prema kazivanju kolega, sa mnogo ljubavi i odricanja dopunjavao kućnu biblioteku formiravši značajnu biblioteku iz islamske umjetnosti, islamske arhitekture i islamske civilizacije, ali i istočnoevropske umjetnosti. Šta je danas sa knjigama profesora Andreja Andrejevića?
Srđan Andrejević: Knjiga i kupovina knjiga je bila na prvom mjestu u našoj kući. To znači da smo svi na neki način bili uskraćeni za druga zadovoljstva, što je tada, za mene, bilo teško razumljivo.
Neke knjige su poklonjene prijateljima a jedan deo je predat gospodinu Stanislavu Živkovu, i te knjige su pohranjene u institucijama kulture grada Pančeva, pa se nadamo da će potonje generacije ovu zbirku koristiti.

Zahvaljujući profesorovom naučnom radu, oblast istorije islamske umjetnosti po prvi put je bila uvedena u program studija srednjevjekovne umjetnosti u Beogradu što je nagoveštavalo mogućnost formiranja posebne katedre za orijentalnu umjetnost u Beogradu do čega na žalost nikada nije došlo. Da li su se zahvaljujući njemu, neki njegovi studenti specijalizovali za proučavanje islamske umjetnosti i arhitekture?
Srđan Andrejević: Ne bih mogao pouzdano da odgovorim na to pitanje.

Pored francuskog i engleskog, profesor Andrejević je naučio turski i arapski jezik, odlično je poznavao istorijske i kulturne prilike u Osmanskoj carevini, a posebno u našim zemljama. U naučnom radu, prof. Andrejević se opredijelio za proučavanje islamske umjetnosti i uspio da iza sebe ostavi značajan naučni trag prvenstveno istrajnim radom. Koliko je danas njegovo naučno djelo poznato među stručnjacima i kolegama?
Srđan Andrejević: Takođe se služio njemačkim i italijanskim. Ne znam, ali za očekivati je da će se pojaviti mladi ljudi kojima će njegov opus biti inspiracija i podloga za dalja naučna istraživanja.

Odlazak profesora Andrejevića u 55. godini života predstavlja za nauku, posebno islamiku, veliki gubitak. Započeti projekti i radovi, iza kojih je stajalo njegovo veliko znanje, tragično su prekinuti, a njegovih knjiga i časopisa sa člancima odavno nema u prodaji. Da li mislite da će nova izdanja svih profesorovih objavljenih radova uz znatno bogatiji ilustrativni materijal ponovo aktuelizovati profesorovo djelo i privući novu generaciju istoričara umjetnosti?
Srđan Andrejević: Svakako. U sklopu ovih nemilih vremena u kojima živimo i koja su nam nametnuta, ja se nadam da će razum prevladati, i da će se mladi ljudi okrenuti kulturi, znanju, obrazovanju i nauci, jer je to jedini put našeg opstanka i međusobnog razumevanja. U tom smislu, i djelo moga oca kao naučnika i pedagoga uz čiju su riječ se formirale generacije beogradskih studenata, će naći svoje mesto, posebno ako predmet proučavanja bude islamska umetnost, u kom domenu je on u pravom smislu bio pionir.

U naučnom radu, prof. Andrejević se opredelio pretežno za proučavanje islamske umjetnosti, koja je postala njegova prava vokacija. Kolika je Andrejevićeva zasluga za internacionalizaciju spomenika islamske umjetnosti sa prostora bivše Jugoslavije i njihovo uvođenje u veliku zajednicu svjetske islamike?
Srđan Andrejević: O tome ja ne mogu da dam odgovor, ali se nadam da će neko ko je stručan u tom domenu oceniti taj doprinos.

Aladža džamija

Profesor Andrejević se spominje po skromnosti i poštenju. Šta to sve mladog čovjeka opredjeljuje da postane dobar, loš ili zao? Da li se sjećate neke životne lekcije Vašeg oca?
Srđan Andrejević: Skromnost i poštenje danas, kao što vidimo, nisu vrline koje se cijene. Ali, smatram da jedino povratak pravim vrijednostima, porodičnim, kulturnim, obrazovnim, može označiti put spasenja. Da je moj otac poživeo, sigurno bi to bila njegova poruka. Često je govorio da u životu treba dati caru carevo, Bogu božije i mirno spavati noću.

Pitanje o avliji postavljamo svima sa kojim vodimo razgovor za časopis. Da li je Andrej Andrejević imao avliju u Sarajevu? Da li danas Vi avliju? Šta za Vas znači avlija, na šta Vas asocira ova imenica?
Srđan Andrejević: Napomenuo sam već da je moja baba, očeva majka bila rođena Sarajka, kćer visokog državnog činovnika, koji je imao dvije kuće u Sarajevu. Moj je otac provodio detinjstvo u avlijama svog dede, i rekao sam već da je Sarajevo obeležilo život naše porodice.
Svako ima svoju avliju, svoj zaštićen, čist prostor, u kome emocije, porodična ljubav i poštovanje prave jedan nepobedivi azil, kao jedinu sigurnu odstupnicu i odbranu od svakog zla i iskušenja.
Tužni su i nesrećni oni koji to nemaju.

Andrej Andrejević (Sarajevo, 15. oktobar 1935. — Beograd, 4. maj 1991.) je bio srpski istoričar umjetnosti. Uglavnom se bavio islamskom umjetnošću na tlu Jugoslavije.
Gimnaziju je završio u Beogradu 1954. godine. Studirao je istoriju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1954. — 1960.). Izneđu 1960. i 1963. bio je kustos Umjetničke galerije u Sarajevu, potom je izabran za asistenta na Filozofskom fakultetu u Beogradu na predmetu Opšta istorija umjetnosti srednjeg vijeka. 1980. izabran je za docenta, a 1986. godine za vanrednog profesora. Bio je stipendista Univerziteta u Strazburu gdje je započeo i utemeljio svoje buduće naučno-istraživačko zanimanje za islamske uticaje na umjetnost Južne i zapadne Evrope. Znalac evropskih ali i turskog jezika, neumorni istraživač-putnik i učesnik naučnih skupova uvrstio se među najveće jugoslovenske poznavaoce islamske, arapske i osmanske umjetnosti, često usmjeravajući svoja interesovanja na spomenike islamske umjetnosti na tlu Jugoslavije. O tome svjedoči i njegova specijalizovana bibliografija, naročito Aladža džamija u Foči (magistarski rad 1970.) ili Islamska monumentalna umetnost XVI veka u Jugoslaviji (doktorska disertacija, 1980. godina).

(Preneseno iz časopisa Avlija broj 17. februar 2018. / Fotografije privatna arhiva Srđana Andrejevića)