SJETIT ĆEŠ SE MOJIH RIJEČI
Autor: Haris Hojkurić
Objavljeno: 28. Jan 2018. 15:01:38

HARIS HOJKURIĆ: Nisam stigao ni da progovorim, već je izašao, zalupio vratima i odmakao nekih petnaest - dvedeset metara. Priberem se, polahko dam žmigvac nalijevo, dođem do njega i zovnem ga da uđe. Neće. Ljut ko puška. Ide još nekih dvadesetak metara, a ja sve polahko kamionom uz njega i zovem ga po ko zna koji put da se vrati.
Naposljetku na jedvite jade pristade, uđe i nastavi da mi očitava bukvicu: kako više neće da čuje takve priče, kako o tome uopće ne dozvoljava da se u njegovom prisustvu govori, da ga to ne interesuje i sl. Na kraju morao sam obećati da to više neću spominjati.
Dobro, dobro, rekoh mu. Sjetit ćeš se ti ovih mojih riječi. Živi bili pa vidjeli, doći će to vrijeme ubrzo i bit će ti žao što me nisi bolje slušao i što nisi više stvari zapamtio. Vrijeme je pred nama i sve će pokazati. Ubrzo je, na žalost, i došlo i pokazalo.


Kamion sam po Banjaluci vozao cijelo ljeto te 1990. godine, svaki drugi-treći dan išli bi za Prijedor, a jednom odosmo i do Spilta. Dvojac: Husi i ja.
Jasminko nam je ujutro davao dnevne zadatke ili dan unaprijed, i mi smo ih svojski odrađivali. Nije bilo primjedbi ni sa naše ni sa njegove strane. Gligo je čini se bio zadovoljan, nismo dobivali kritike.
Tačno se ne sjećam kuda smo išli za Split. Bio mi je to prvi put da idem iz Banjaluke u svojstvu vozača. Elvir je bio od velike pomoći; pazio je gdje trebamo skrenuti, kojim pravcem ići i sl. Išli smo preko Livanjskog polja i negdje u blizini spomenika Ivi Loli Ribaru naišli smo na posmrtnu povorku dugu haman dvjesta a možda i duže, metara. Imao sam osjećaj da je cijelo selo tu. Još ranije sam čuo da se takve povorke u tom kraju ne smiju preticati niti da se smije koristiti sirena. To se doživljavalo kao provokacija, nepoštivanje umrlog, njegove porodice, okupljenih....i posljedice bi mogle biti nezgodne. Strpljivo sam vozio, bolje reći milio po cesti nekih pola sahata. Nakon par kilometara skrenuli su na groblje i mi smo mogli nesmetano produžiti.
U Hrvatskoj sam prvi put naišao na ležećeg policajca. Kako smo išli brzo, a do tada se s tim nisam susreo, tačnije nisam znao ni da postoji, samo što nismo s ceste sletili. Jedva sam smirio vozilo dok mi je srce lupalo ko Cocin bubanj. Stres, i to kakav.
Govorilo se među rajom da se sa dobijanjem vozačke dozvole ne postaje vozač, jer to je samo dozvola da smiješ voziti, vozač si tek sa pređenih 5,000 km vožnje. A sa pređenih 25,000 kilometara postaješ iskusan vozač. U momentu se uvjerih da to pravilo i za mene važi. Sreća nauk ne bi skup. Počeo sam voziti obazrivije i pažljivije posmatrati oznake pokraj puta.

*****

Stari su pričali kako su katolici sa Plehana kod Dervente imali običaj da na magistralnoj cesti zaigraju kolo i onda bi se tako namjerno satima smjenjivali, kako svirači tako i igrači, a kolo se nije prekidalo; tj. sa svirkom i igranjem se nije prestajalo. Kolone automobila su morale stajati i čekati dok se igrači ili neko od organizatora teferiča nebi smilovao da ih propusti. Ako bi nekog vozača izdalo strpljenje pa samoinicijativno, bez dozvole, pokušao da prođe rizikovao je da mu auto kolcima bude uništeno - oštećeno do te mjere da ga jedino može prodati kao olupinu u staro gvožđe, a i sam vozač najvjerovatnije bi rizikovao život. Tu šale nije bilo. Navodno, tradicija tog kola je bila još iz turskog vakta i svi su je htjeli ne htjeli morali poštovali.
Inače taj Plehan je bio poznat i po tome što su se tu ustaše zadržale još haman dobra dva mjeseca nakon pada Berlina i potpisivanja Njemačke kapitulacije. U Evropi je bio okončan Drugi svjetski rat, Zagreb je oslobođen, Jasenovac zatvoren, fašizam i nacizam su poraženi i pali, ali na Plehanu i Orašju na Savi, još dva mjeseca nisu. Što ti je bio karakter i upornost posavskih katolika. Zato nas je sve i iznenadilo i začudilo kako su u prošlom ratu olahko predali Posavinu i Plehan. Do dana današnjeg se nisu vratili, a po svemu sudeći kako vrijeme odmiče i neće.



*****

Mi smo u Splitu obavili šta smo trebali, noćili i sutradan krenuli nazad. Kad smo došli do Mrkonjića vidim tablu sa natpisom Baraći, sjetim se onih Draganovih kazivanja što sam ih godinama u srednjoj pažljivo slušao i počnem Elviru da ih u jednom dahu, naizust prepričavam.
Vidiš Husi, s ove strane ceste su bili četnici, a sa ove druge, gornje partizani ... Ono selo tamo je popaljeno od ovih; ovi iz ovog sela su bili poklani od onih; ovuda su išli četnici, tamo su bile ustaše, a s one strane preko brda su ih dočekali partizani..... Sav sam se bio unio u priču i slikovito govorio, uvjerljivo, baš kao da sam bio tu i to sve gledao. Da je u blizini bio kakav filmski režiser slušajući šta i kako pričam mogao je komotno napisati scenario za jedan dobar ratni film.
Kad smo stigli do Bočca onda nastavim sa kazivanjem o stradanju muslimana Bočca.
Husi sjedi, šuti, ništa ne komentariše, a ja kako vozim i ne gledam ga nego samo tako nadovezujem priču, jednu na drugu. K'o kad me krenulo, raspričao se. To je tako potrajalo još nekih petnaestak minuta do pola sahata, sve dok nismo stigli u Banjaluku.
Negdje kod Halil pašinog turbeta, kad, on iznenada dreknu koliko ga grlo nosi.
-Staniiii !!!! Zaustavi vozilo, staniiiii !!!!
Prepadoh se! Brže bolje dam žmigavac nadesno, usporim vozilo, polahko se popnem dijelom na trotoar i stanem. Pomislio sam da mu nije pozlilo, možda mora povraćati ili ga je natjeralo na wc. Pogledam ga, on blijed ko krpa, pobijelio ko kreč, kao da u sebi kapi krvi nema,....i dok zbunjeno posmatram i očima ga pitam šta je, on otpoče, galameći....
- Šta ti je? Šta mi ovo radiš? Šta me prepadaš? Strašiš? - dere se Husi, ne stišava.
Kakvi su te četnici više spopali, ustaše, partizani?!! Ne prestaješ od Mrkonjića!!! Poklali ovo selo, popalili ono, pobili ove, protjerali one.... krv mi se u žilama od te tvoje priče sledila, sav sam se od straha ukočio !!! Neću više da se vozim!!!! Goni se!!!
Otvori vrata, izađe iz kamiona i nastavi pješke prema gradu.
Nisam stigao ni da progovorim, već je izašao, zalupio vratima i odmakao nekih petnaest - dvedeset metara. Priberem se, polahko dam žmigvac nalijevo, dođem do njega i zovnem ga da uđe. Neće. Ljut ko puška. Ide još nekih dvadesetak metara, a ja sve polahko kamionom uz njega i zovem ga po ko zna koji put da se vrati.
Naposljetku na jedvite jade pristade, uđe i nastavi da mi očitava bukvicu: kako više neće da čuje takve priče, kako o tome uopće ne dozvoljava da se u njegovom prisustvu govori, da ga to ne interesuje i sl. Na kraju morao sam obećati da to više neću spominjati.
Dobro, dobro, rekoh mu. Sjetit ćeš se ti ovih mojih riječi. Živi bili pa vidjeli, doći će to vrijeme ubrzo i bit će ti žao što me nisi bolje slušao i što nisi više stvari zapamtio. Vrijeme je pred nama i sve će pokazati. Ubrzo je, na žalost, i došlo i pokazalo.
Elvir je sa porodicom u Australiji, daleko od svog rodnog grada, hvala Bogu živ i zdrav, i znam da ovo čita, a on najbolje zna kroz šta je, jedno dvije godine nakon ovog našeg putešestvija, u Banjaluci prošao i kako je živu glavu izvukao.
Preko facebooka smo uspostavili kontakt i kada sam ga upitao sjeća li se događaja i šta sam mu tada rekao, odgovorio je da se svega vrlo dobro sjeća:
- znam Harise, sve što si rekao bio si u pravu, ali to tada jednostavno nisam mogao da pojmim.