DR. HFZ. SAFVET HALILOVIĆ: Kruna Božijeg blagoslova zasijala je na tim prostorima kada je posljednji Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s., u jednom dijelu noći preveden iz Mesdžidu-l-harama u Mekki u Mesdžidu-l-Aksa u Kudsu, da bi, nakon susreta s ranijim Allahovim poslanicima koje je predvodio u zajedničkoj molitvi (namazu), tu u Kudsu, bio uzdignut u nebeske sfere. Zbog značaja tog mjesta o njemu se jasno govori u prvom ajetu sure El-Isra’, a zbog važnosti tog događaja za muslimane, cijela sura je nazvana El-Isra’, što znači Noćno putovanje.

U ovoj (2017.) godini navršilo se sto godina od Balfourove deklaracije, tj. obećanja koje je 2. novembra 1917. godine dao visoki zvaničnik britanske vlade, konkretno ministar vanjskih poslova Arthur James Balfour vođi židovske zajednice u Engleskoj Lionelu Walteru Rothschildu, da britanska vlada podržava prijedlog stvaranja židovske države u Palestini. U to vrijeme Palestina je još uvijek bila dio Osmanskog Carstva, ali je poslije Prvog svjetskog rata postala britanski protektorat. U narednih trideset godina britanska vlada je intenzivno radila na stvaranju svih potrebnih pretpostavki za osnivanje i nastanak tvorevine Izrael, što se i desilo 1947. godine, a već naredne 1948. godine ta tvrorevina je i priznata od strane velikih svjetskih sila. Od tada, dakle, već punih sedamdeset godina, okupatorske izraelske vlasti, u kontinuitetu i sistematski, čine neviđena zlodjela protiv muslimana i kršćana, koji kao starosjedioci stoljećima žive na tim prostorima. Jedan od monstruoznih planova cionista, koji upravljaju državom Izrael, je i rušenje džamije El-Aksa u Jerusalemu. Ta džamija ima poseban značaj za muslimane jer je to bila prva kibla muslimana i s tog je časnog mjesta posljednji Allahov poslanik Muhammed, alejhisselam, otišao na Miradž. Posljenjih nekoliko godina cionisti su intenzivirali aktivnosti na rušenju džamije El-Aksa, kako bi na tom mjestu podigli tzv. Solomonov hram. Prema njihovom vjerovanju, tzv. veliki Izrael nije moguće ostvariti bez hrama, a njega treba podići na mjestu gdje se nalazi džamija El-Aksa. Posljednja dešavanja u Palestini kreću se upravo u tom pravcu, a odluka predsjednika SAD-a da njegova zemlja priznaje Jerusalem (Kuds) kao glavni grad Izraela uveliko je ohrabrila cionističke vođe i dala snažan poticaj na putu postizanja tog cilja. Nažalost, diktatorski režimi u arapskim zemljama u okruženju također idu u prilog cionističkim planovima.

Značaj Palestine i Jerusalema za muslimane
O tome kakav značaj ima Palestina za muslimane govori i samo ime kojim su muslimani nazivali njen glavni grad - Jerusalem. U islamskim izvorima, naročito hadisima Allahova Poslanika, Jerusalem se naziva Bejtu-l-Makdis, što bi u prijevodu značilo Kuća svetosti ili Sveto mjesto. Tradicionalno, muslimani Jerusalem nazivaju Kuds, pa tome dodaju i epitet šerif (Kudsi-šerif), što znači: blagoslovljeni ili sveti grad.

Za muslimane su, dakle, ta mjesta posebno važna. U Kur’anu časnom, koji je glavni izvor islama, jasno se kaže da je Palestina sveta, blagoslovljena zemlja. O tome se govori na više mjesta u Kur’anu. Allah, dž.š., govoreći o Ibrahimu, a.s., i njegovom izbavljenju, kaže: I spasismo i njega (Ibrahima) i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili. (El-Enbija’, 71) U kontekstu govora o poslaniku Sulejmanu, a.s., i velikim blagodatima koje su mu podarene, Allah, dž.š., kaže: A Sulejmanu vjetar jaki poslušnim učinismo – po zapovjedi njegovoj je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili. (El-Enbija’, 81). Također, u kur’anskom kazivanju o narodu Sabe i njihovim putovanjima, kaže se: A između njih i mjesta koje smo blagoslovili izgradili smo bili naselja povezana i odredili im potrebnu udaljenost. – Putujte kroz njih i po noći i po danu, bezbjedni” (Sebe’, 18). Komentatori Kur’ana saglasni su da se iskazom “el-erdalleti barekna fiha” misli upravo na prostor današnje Palestine i njenog glavnog grada Kudsa (Jerusalema).

Muslimani, dakle, svetost tih mjesta dovode u vezu s ranijim Allahovim poslanicima u čije poslaničke misije, oni kao sljedbenici Kur’ana, obavezno vjeruju. Kur’an ističe da da su po tim mjestima kročili najodabraniji Allahovi, dž.š., robovi, te da im je na tim mjestima spuštana Objava. Zbog toga su ona blagoslovljena (mubarek).

Kruna Božijeg blagoslova zasijala je na tim prostorima kada je posljednji Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s., u jednom dijelu noći preveden iz Mesdžidu-l-harama u Mekki u Mesdžidu-l-Aksa u Kudsu, da bi, nakon susreta s ranijim Allahovim poslanicima koje je predvodio u zajedničkoj molitvi (namazu), tu u Kudsu, bio uzdignut u nebeske sfere. Zbog značaja tog mjesta o njemu se jasno govori u prvom ajetu sure El-Isra’, a zbog važnosti tog događaja za muslimane, cijela sura je nazvana El-Isra’, što znači Noćno putovanje.
Nameće se pitanje: Zašto je bio prvo dolazak u Kuds, u Palestinu, pa tek onda uspinjanje u nebeske sfere? Nije li uzdignuće na nebo (Mi’radž) moglo uslijediti direktno iz Mekke? Naravno, to je bilo moguće, ali bi onda muslimani, na izvjestan način, bili uskraćeni polaganja prava na te prostore, iako kao sljedbenici islamskog učenja o ranijim poslanstvima njihov udio u tim područjima nije ništa manji od udjela drugih. Zapravo, pravo muslimana u Palestini je potpuno legitimno, jer muslimani su sljedbenici čistog monoteizma kojem su pozivali svi raniji Božiji vjesnici. To je dovoljno da i muslimani prostor Palestine smatraju svojim. No, Allahovo, dž.š, proviđenje i mudrost su htjeli da muslimani imaju još jaču vezu s tim prostorima. Muhammed, a..s, je prilikom svog Noćnog putovanja posjetio Jerusalem i susreo se s ranijim Božijim poslanicima upravo na tom mjestu na koje mnogi polažu pravo, da bi uz zajednički namaz, koji je on predvodio, svima bilo jasno da muslimani itekako imaju udjela u tom području. Na taj način je potvrđena svetost tog mjesta za muslimane, a Muhammed, a.s., je to u hadisima, eksplicite, i naglasio, kazavši da je Mesdžidu-l-aksa jedna od tri svete džamije kojima treba hrliti i u njima namaz obaviti, jer namaz na tim mjestima ima posebnu vrijednost. ^[1]

Palestina tokom historije
Pitanjem Palestine i njene historije bavili su se mnogi svjetski umovi. Jedan od njih je i poznati francuski mislilac i filozof Rože Garodi (Roger Garaudy). Rezime svojih istraživanja iznio je u knjizi Slučaj Izrael – studij političkog cionizma, gdje ističe da se, posmatrajući slabašne tragove o Izraelu koje nalazimo u historijama drugih naroda, mogu izvesti dva zaključka.

Prvo, židovskom narodu u Palestini nije moguće pripisati “pravo prvog osvajača” kao “historijsko pravo”. To zbog toga što su židovska plemena kada su, s talasom Aramejaca, stigla u Palestinu, tamo zatekla domaće Kanite, Hitite (oko Hebrona, čiji su oni bili osnivači), Amonite (oko Amana), Moabite (istočno od Mrtvog mora) i Edomite (na jugositoku). Istovremeno, s Egejskog mora stizao je još jedan narod - Filistejci, koji su se nastanili između Mount-Carmela i pustinje. Stoga, oni koji se danas nazivaju Palestincima ne vode porijeklo samo od Arapa. Palestinci vode porijeklo od domaćih Kanita koji su nastanjivali Palestinu još prije pet hiljada godina (tj. od početka historijske epohe), Filistejaca (koji su zemlji dali ime Palestina, na arapskom Filastin), ali i od Perzijanaca, Grka, Rimljana, Arapa i Turaka, koji su poslije Babilonaca, Hitita i Egipćana, uzastopno osvajali zemlju. “Prvi osvajači” zemlje su oni Palestinci koji je nastanjuju od početka same historije.

Drugi zaključak koji se nameće iz historije Palestine je to da su Hebreji, kad su stigli iz Egipta u 13. stoljeću prije nove ere i naselili se u Palestini, bilo postepenim prodiranjem ili osvajanjem, zapravo bili samo jedan od osvajačkih naroda, u koje se ubrajaju Babilonci, Hititi, Egipćani, Perzijanci, Rimljani, Arapi, Turci, Britanci.^[2]
Prostor današnje Palestine vrlo rano je ušao u politički i ekonomski sistem islamske uprave. Muslimanski vojskovođa Amr ibnu-l-As je već 634. godine (dakle, dvije godine nakon Poslanikove smrti) ostvario značajne uspjehe, porazivši brojno nadmoćnije Rimljane u bici Adnadin, kada su oslobođeni: Bisan, Nablus, Jafa i druga palestinska mjesta. Nakon bitke na Jermuku 639. (15. god. po Hidžri), ključevi Bejtu-l-Makdisa (Jerusalema) predati su, na insistiranje poglavara jerusalemske patrijaršije, lično halifi Omeru ibnu-l-Hattabu, koji je, tom prilikom, kršćanima koji žive na tim prostorima dao čuvenu Ahdnamu, poznatu u islamskim izvorima kao ‘Uhde ‘Umerijje (Omerova ahdnama), kojom im se garantiraju puna građanska prava i vjerske slobode.



Od tada Palestina zvanično i postaje muslimanskom zemljom, a njeni stanovnici žive mirno sve do početka križarskih ratova, kada su je okupirale združene vojske evropskih križarskih kraljevstava 1099. godine (495. po Hidžri). Okupacija je potrajala gotovo devedeset godina, sve do 1187. (583. po Hidžri), kada je muslimanska vojska pod vodstvom sultana Salahudina Ejubija porazila križare u bici na Hittinu, da bi potom blagoslovljena zemlja Palestina sa glavnim gradom Kudsom ponovo bila vraćena u posjed muslimana. Važno je istaći da se na prostoru Palestine desila jedna od najvećih bitaka u historiji islama. Riječ je o bici Ajn Džalut (658 h. god.), kada su muslimani pod vođstvom sultana Kutuza uspjeli poraziti Mongole koji su silovito nadirali sa istoka i koji su dugo nosili oreol nepobjedive vojske.

Nakon toga Palestina ostaje pod muslimanskom upravom, prvo mamelučkom (do 1516.), a potom osmanlijskom, koja će potrajati punih četiri stotine godina, sve do 1917. godine, kada taj prostor postaje jedna od britanskih kolonija. Englezi su tu ostali do 1948. godine i tokom njihove okupacije maksimalno su pomagali dolazak jevrejskih doseljenika. Na taj način oni su, potpomognuti i drugim evropskim zemljama a naročito Sjedinjenim Američkim Državama, omogućili formiranje cionističke tvorevine Izrael. Ta tvorevina proglašena je, odmah nakon povlačenja Engleza, 14. maja 1948. godine. Istog momenta priznale su je SAD i bivši Sovjetski Savez.
Objektivni i nezavisni intelektualni krugovi, i na Istoku tako i na Zapadu, smatraju da je formiranje države Izrael politička i historijska prevara, a po riječima Rože Garodija “Izrael ne posjeduje legitimitet – ni historijski, ni biblijski, ni pravni – u pogledu prostora na kojem je osnovan!”^[3] Formiranje Izraela u tom vrlo osjetljivom dijelu svijeta, gdje su sveta mjesta i muslimana i kršćana, uzrokovalo je krvave sukobe, eskalaciju nasilja, mržnje, ubistava… Od početka osnivanja te cionističke tvorevine tmine zla zavladale su tim prostorom, a nedužna palestinska krv prolijeva se danonoćno. Zadojeni idejom rasizma i mržnje prema Arapima općenito, a muslimanima posebno, cionisti su krenuli u nekoliko ekspanzionističkih ratova, od kojih je najteži 1967. godine, kada su okupirali cijelu Palestinu, Sinaj i Golansku visoravan, te 1982. kada su okupirali teritoriju južnog Libana. Torture, ubistva, pljačke, progonstva, zatvaranja, mučenja, rušenja domova, uništavanje ili oduzimanje imovine i drugi vidovi maltretiranja i ezijećenja postali su palestinska svakodnevnica.

Cionistički planovi u vezi s džamijom EL-AKSA
Cionisti tvrde da se na mjestu današnjeg Mesdžidu-l-Aksaa nekada nalazio tzv. Solomonov hram. Država Izrael je, prema njihovim shvatanjima, nezamisliva bez tog hrama. Zato je potrebno pronaći bilo kakav dokaz da se hram tu, nekada, doista i nalazio kako bi se dobio “legitimitet” za njegovu ponovnu izgradnju. Naravno, prije toga treba srušiti Mesdžidu-l-Aksa i zaposjesti njegov harem ili barem njegov veći dio. Od početka okupacije cionističi režim u kontinuitetu radi na “pronalaženju” tih dokaza i iz tih pobuda iskopane su brojne bušotine i tuneli ispod džamije El-Aksa i njenog prostranog harema. Sve to se radi po nalogu izraelske okupatorske vlade i naočigled cijeloga svijeta.

O prljavim cionističkim namjerama u vezi sa džamijom El-Aksa govore i fotografije koje cionisti koriste u svojim propagandnim programima za pridobijanje međunarodne naklonosti i pripremanja svjetskog mnijenja. Na jednoj od tih fotografijii vidi se slika današnjeg harema džamije Mesdžidu-l-Aksa u Jerusalemu koji je opasan zidom i u čijoj sredini se nalazi Kubbei-sahra (Kupola na stjeni). Prema monstrouznom cionističkom planu Mesdžidu-l-Aksa treba srušiti i na tom mjestu podići tzv. Solomonov hram. Cionisti već imaju maketu hrama koji žele izgraditi na ruševinama El-Akse i oni to predstavljaju svjetskom mnijenju u svojim propagandnim nastupima.
U posljednjih pet godina cionisti su pojačali napore u vezi s rušenjem džamije El-Aksa. Fondacija “El-Aksa” na svom veb-sajtu objavila je detaljne podatke o aktivnostima cinističkog režima u posljednjih nekoliko godina u vezi s potkopavanjem džamije El-Aksa. Cilj tih aktivnosti jerušenje džamije El-Aksa, čime bi se stvorile pretpostavke za izgradnju jevrejskog hrama. U vezi s tim mogu se pogledati detaljne informacije na sajtu Fondacije “El-Aksa”: (www.alquds-online.org).

Ko je odgovoran za današnje stanje u Palestini i Kudsu?
Nema sumnje da su cionisti i svi oni koji ih, na bilo koji način podržavaju, odgovorni za teško stanje u Palestini, gdje se svakodnevno čine strašna zlodjela i gdje su ugrožene svetinje dvije najveće vjerske skupine na zemaljskoj kugli, islama i kršćanstva. Ali, pored njih, odgovorni su i muslimani, posebno njihove političke vođe (kraljevi, emiri, predsjednici i ostali vlastodršci), intelektualne elite i vjerski krugovi (ulema). Nesloga i sektaški međumuslimanski sukobi u zemljama koje se nalaze u neposrednoj blizini svete zemlje Palestine, zatim vojni udar i otimanje vlasti od legitimno izabranog predsjednika Muhammeda Mursija koji je izveo pučista El-Sisi uz svesrdnu podršku bogatih zaljevskih zemalja (Saudijska Arabija, Emirati, Bahrejn), u velikoj mjeri su doprinijeli realizaciji cionističkih nastojanja i ekspanziji nasilja koji sprovodi izraelski režim.



Potrebno je imati u vidu da pitanje Palestine nije pitanje koje se tiče samo Arapa ili Palestinaca. Naprotiv, to je pitanje koje se tiče svih muslimana, a razlozi su navedeni u prvom dijelu ovoga teksta. Upravo zbog toga se u proglasima koje izdaju ulemanske asocijacije i vijeća za fetve diljem svijeta naglašava da odustajanje od Kudsa predstavlja izdaju Allaha, Njegovoga Poslanika i vjernika. U tom pogledu uputno je pogledati ono što je navedeno u fetvi Evropskog vijeća za fetve i istraživanja (European Council for Fatwa and Research) u vezi s pitanjem Palestine. Inače, Evropsko vijeće za fetve je specijalizirana, islamska znanstvena ustanova osnovana 1997. godine sa sjedištem u Dablinu, Republika Irska. Cilj osnivanja Vijeća nije da parira sličnim organizacijama u islamskom svijetu, već da islam predstavi u Evropi u pravom svjetlu, te da bude svojevrsni servis i pomoć muslimanima Evrope i adresa na koju se mogu obratiti kako bi riješili brojne probleme iz oblasti vjere, koji se javljaju kao posljedica boravka i djelovanja muslimana u multietničkim sredinama, kakvo je evropsko područje, bilo da je u pitanju primjena pojedinih islamskih propisa ili tumačenje islama i njegovih učenja. U fetvi br. 36 - odluka 1/6, između ostalog se navodi:

"Nije dozvoljeno nikome da odus¬tane od bilo kojeg dijela teritorije islama, jer ona nije pravo predsjednika, emira, ministra, niti neke stranke pa da može odustati od nje pod bilo kojim pritiskom ili okolnostima. Dužnost je pojedinaca i grupa da se svim sredstvima suprotstave okupaciji, da oslobode časni Kuds i vrate ga u okrilje islama. Ako jedna generacija ummeta ne bude u stanju to učiniti ili ne pokaže spremnost da to učini, nije dozvoljeno da tu svoju nemoć ili nespremnost nametne svim sljedećim generacijama ummeta do Sudnjeg dana odustajući od onoga od čega nije dozvoljeno odustati. Stoga, Vijeće donosi i fetvu o zabrani prodaje zemljišta neprijateljima u Kudsu ili u bilo kom dijelu Palestine, kao i da prognani primaju kompenzaciju za oteto zemljište. Ni u kom slučaju nije prihvatljivo odustajanje ili kompenzacija za teritoriju isla¬ma. Ko bi to učinio, izdao bi Allaha, Njegovoga Poslanika i vjernike. Ako takav propis važi za bilo koju teritoriju, kakav je tek slučaj sa zemljom u Kudsi-šerifu, prvoj Kibli, mjestu u kome se nalazi Mesdžidu-l-Aksa i trećem svetom mjestu u islamu, nakon Mekke i Medine, zemljom gdje je bio kraj Israa i početak Miradža?! O vrijednosti toga mjesta dovoljno govore riječi Uzvišenog Allaha: Hvaljen neka je Onaj Koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Harema časnog u Harem daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokaza¬li. (El-Isra', 1) Otuda, Kuds ima posebno mjesto u srcu svakog muslimana na istoku ili zapadu, dodiruje njegova najtanahnija osjećanja i prodire u njegove dubine iz ljubavi prema njemu i brige za njim. Zato je palestin¬ski problem postao prvi problem muslimana, da brinu o njemu i bore se, na tom putu ulažući sebe i ono što im je najmilije. Kuds ne pripada samo Palestincima nego svim musli¬manima, Arapima i nearapima, kao što pripa¬da svim Arapima muslimanima i kršćanima. Nije dozvoljeno Palestincima da sami odlu¬čuju o sudbini Kudsa i tako muslimanima u svijetu oduzmu pravo na to. To, s druge strane, obavezuje muslimane gdje god bili da izvrše svoju obavezu i učine sve što je u njihovoj moći za odbranu Bejtu-l-Makdisa i Mesdžidu-l-Aksaa."

FUSSNOTE:
^1] Vidjeti: Sahihu-l-Buhari, Kitabu-l-džumu’a, hadisi br. 1.115 i 1.122; Sahih Muslim, Kitabu-l-hadždž, hadis br. 1.731; El-Musned, hadisi br. 11.310, 11.314, 22.730.
^2] Roger Garaudy, Slučaj Izrael – studij političkog cionizma, s engleskog prevela Azra Saračević, Bemust, Zenica, 1998., str. 40-41.
^3] Ibid., str. 169.