Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija: Nedavna Haška presuda, šestorci zločinačke grupe, tzv. udruženog zločinačkog poduhvata, upravo, iz Mostara, mnogo je toga konkretnog, sadržajnog i istinitog, rasvjetlila i prikazala javnosti, da kod očiju ili bez očiju, sa umom ili bezumnima, te istinskom ljudskom rodu, prikaže upravo rezultate njihovog paradiranja, u okvirima zločinačke tvorevine Herceg Bosne, sa njihovim učešćem, kao čelnicima institucija, vijske, policije i civilne vlasti.

Odlučih se, da kao bosanski Srbin, visoko obrazovani intelektualac, svjetski putnik i poliglota, bivši privrednik i profesor u obrazovanju mnogih generacija elektrotehničara, društveno politički aktivista, vijećnik i predsjednik Gradskog vijeća grada Mostara, te u prošlom sistemu, parlamentarac Skupštine Bosne i Hercegovine u Sarajevu i Savezne Skupštine SFRJ u Beogradu, da napišem nešto istinito i konkretno o mostarsko-hercegovačkoj paradigmi?
Šta bi to značila paradigma, upravo, radi jasnoće čitalaca i javnosti, enciklopedijski rećeno:

„Pojam paradigma dolazi od grčke riječi paradeigma, a znači primjer. Na latinskom riječ paradigma znači uzor, primjer. U svakom slučaju paradigma je uzor, model. No, u BiH često uzor nije i model. Pa je paradigma često samo parada, s ciljem da se nešto digne na račun drugoga. I to je paradigma nečega.“

Dobro rečeno, u naših prilikama i uslovima, Balkanskim, Bosansko hercegovačkim i Mostarskim, upravo je djelu, od 90-tih godina, do današnjih dana, istinska i konkretna parada, u svim domenima društveno-političkog života naših građana.

Po mnogo čemu, moj grad Mostar u koji sam „zalutao“ kao stručnjak svoga životnog poziva, iako sam rođeni Sarajlija, eklentantan je primjer paradigme.

Dvostrukom agresijom na grad i okolne prostore Hercegovine, uslijedili su napadi na građane, ubijanja, progoni, zatvaranja u logore i „dobrovoljno“ iseljavanje iz svojih domova, u mnoge treće zemlje, kao današnja dijaspora.

Mnogo rečenog i napisanog, ali još više i nedorečenog, što je ostala trajna djelatnost i obaveza istorijskog značaja i istoričara, kao i mnogih preživjelih svjedoka, te razno- razne postojeće i dostupne dokumnetovane pisane građe, video materijala i drugog, zlata vrijednog, dokumentacionog materijala, iz arhiva, nadležnih i postojećih institucija.

Ne bih se opširno bavio ovom problematikom, širem području, moje domovine, Bosne i Hercegovine, neka se i drugi meritorniji bave sa istom temom i prostorima, ali bih se isključivo osvrnuo i zadržao u ovom, svome Mostarsko- Hercegovačkom ambijentu zbivanja i događanja i paradiranja?
Bilo kojim redoslijedom krenuo, nadam se sospstvenom dolasku i zaključcima, koji mogu biti istiniti i vjerodostojni, kao slobodno umnom građaninu, sa doživljenim i preživljenim tegobama i traumama.

Nedavna Haška presuda, šestorci zločinačke grupe, tzv. udruženog zločinačkog poduhvata, upravo, iz Mostara, mnogo je toga konkretnog, sadržajnog i istinitog, rasvjetlila i prikazala javnosti, da kod očiju ili bez očiju, sa umom ili bezumnima, te istinskom ljudskom rodu, prikaže upravo rezultate njihovog paradiranja, u okvirima zločinačke tvorevine Herceg Bosne, sa njihovim učešćem, kao čelnicima institucija, vijske, policije i civilne vlasti.

Što bi naši stari govorili: „Ako laže koza, ne lažu rogovi“, samo fotosi hiljada naših sugrađana i komšija, mahom Bošnjaka, logoraša brojnih rogova Hercegovine, ukazuju na bestijalno ponašanje, bojovnika HV i HVO, po naredbi, njihovih nadležnih starješina i glavnih naredbodavaca iz Hrvatske, od Franje Tuđmana i Suška, preko Bobana i njegovih izvršnih i poslušnih zlotvora, presuđene šestorke Jadranka Prlića i njegovih saučesnika, do mnogih drugih iz vojne i civilne odgovornosti.

Evo me, upravo, kao graditelj i stručnjak, „zalutali“ Mostarac, od kamena temeljca, učestvovao sam u izgradnji firme Aluminij, a moja pok. Supruga, kao ekonomista je radila u firmi „Soko“ u Mostaru. Sve činjenice ukazuju, upravo, da se parada odvijala u agresorskim poduhvatima i u ovim firmama, gdje se na sanaciji ovih objekata, „dobrovoljno“ angažovali i brojni logoraša, po zahtjevima i nalozima, danas još uvijek aktuelnih političara na vlasti, neposrednih nalogodavaca iz agresorskog perioda, koji nam, na našu zajedničku žalost, isti, još uvijek paradiraju na visokim i odgovornim funkcijama.

Firma „Soko“ veliki privredni gigant, koji je zapošljavao više hiljada radnika, u svome proizvodnom programu je imao čak i proizvodnju aviona i druge namjenske industrije, sa brojnim proizvodnim halama i savremenom mehanizacijom i opremom, sa numeričkim mašinama, za izradu i oblikovanje, raznih dijelova mašinske opreme, u svojoj proizvodnji. Činjenica je, da je sgresijom srpskih agresora sa istoka, u znatnoj mjeri otuđena i pokradena operema, ali su ostale i velike proizvodne hale, koje je njihov direktor sa saradnicima, znao i umio sa njima paradirati, iskoristiti ih u sopstvene intrese, ustupajući i mnoge prostore svojim istomišljenicima i saradnicima, u cilju odvijanja ličnog biznisa, zatim u cilju održavanja sajamskih manifestacija i za druge slične aktivnosti, uz sosptvenu pribavljenu finansijsku nadoknadu.

Primjera radi, kako i ne bi sve došlo od jednog Bosanskog Srbina, citiram sadržaj informacije, od predsjednika logoraša HNK, gospodina Sulje Kmetaša:

Svakako je nešto slično, pardirao i njegov jaran i istomišljenik Mijo Brajković sa saradnicima, realizator iste nakaradne ideologije, istog oca nacije Franje Tuđmana, sa firmom Aluminij. Kao strateški interes Hrvatske, ista je, djelimičnom devastacijom od istog srpskog agresora, po procjeni zvanične komisije stručnjaka iz Francuske, iz firme Pechiney, procjenjena je šteta od cca 200 miliona, dok je cijeli aluminijski kompleks imao vrijednost, prije agresije oko milijardu i pet stotina miliona.



Firma je, godine 1997., poput ptice Feniksa, obnovljena i krenula sa ponovnom proizvodnjom, uz monimalna uložena sredstva, ali bez i jednog radnika nehrvata. U startu se krenulo sa diskriminacijom, uz paralu grafitnog ispisanog sadržaja, na ulazu u firmu, „Srbima, Bošnjacima i psima, ulaz zabranjen“. Dakle i sa ovom firmom i njenim čimbenicima, značajni je dio paradigme, pljačke planetarnih razmjera, kako državne imovine, isto tako ignorisanje uz neviđenu diskriminaciju radnika, nehrvata. O istome, već godinama znano, uakzivano i pisano, ali je primjer i očitog udruženog kriminalno pljačkaškog poduhvata, zajedničkih sudara oligarhujskih interesa, valadajućih stranaka HDZ-a i SDA-a, koji su, svaki na svoj način uzurpirali imovinu i sva radnička prava u drugim javnim firmama, kao što su, Aluminij, Soko, Elektroprivrede HB i BiH, Telekom i Eronet i mnoge druge. Svakako po sistemu iz paradnog sistema i princima „ko je šta jamio, jamio je“ od Dejtonskih do današnjih dana.



POGLEDAJTE ŠOKANTNU TVRDNJU SULJE KMETAŠA:
„Dragan Čović je vodio zarobljenike iz logora Heliodrom u ‘Soko’, i tamo ih…”
13. decembra 2017.
Predsjednik Saveza logoraša HNK Suljo Kmetaš smatra da procesuiranje ratnih zločina pred pravosudnim organima neće biti jednostavan proces, zbog uticaja politike na rad bh. pravosuđa…
“… Član Predsjedništva BiH Dragan Čović vodio je zarobljenike iz logora Heliodrom u ‘Soko’ i tamo ih izrabljivao i maltretirao. Svi znamo da su tamo tužioci i sudije iz reda hrvatskog naroda koje je postavio Dragan Čović. Stoga mislim da će taj proces ići teško”, poručio je Kmetaš na konferenciji za novinare koju je organizovalo Udruženje logoraša i žrtava rata u BiH povodom okončanja rada Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.
Kmetaš se referisao na zahtjev koji je aktuelni predsjedavajući Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović u junu 1993., kao generalni direktor preduzeća “Soko” iz Mostara, uputio Josipu Praljku, tadašnjem zamjeniku upravitelja logora Heliodrom, a u kojem je naveo da se “za potrebe Zrakoplovne industrije ‘Soko Mostar’ omogući izuzimanje deset zatvorenika, a sa ciljem obavljanja određenih poslova”.
Nije li iskonska paradigma licemjerstva, poštovanja i svoje vjere i sospstvenog naroda, na čijoj je grbači i u kriminalu svojih postupaka, izgradio višemilionsku haciendu, a imati stida i obraza, ljubiti ruku njihovog i svoga , najvećeg vjerskog idola, u liku i djelu, Sv. Oca pape Franje.

Nije li, naša Mostarska paradigma, podjela grada i otuđenje, mnogih gradskih i javnih institucija, koje su služile svim građanima i koje su i sami građani gradilili svojim doprinosima i aktivnostima, od stadiona pod Bijelim brijegom, javnog bazena, doma kulture, bolničkih kapaciteta i mnogih drugih javnih dobara, do nastanka ustaških ulica, u hrvatskom dijelu grada.
Nije li paradigma, u gradu Mostaru, ukidanje konstitutivnosti srpskog naroda u ovom HNK, te neodržavanje, već 8 godina, redovnih izbora za Gradsko vijeće grada i Gradonačelnika grada.

Poput jata papagaja, slušamo stalno priče, da narodi naši nisu krivci svih ovih događanja, što je svakako i nastojanje u rezultatima sadržajne Haške presude, ovoj agresorskoj šestorci. Dakle, na djelu je uvijek bila individualna odgovornost, ma koliko ovo bilo frustrirano, ali je istina da su na djelu još uvijek strašni recidivi, mržnje među narodima. Ma koliko se trudili mnogi, valjda opčinjeni prirodnim ili Božijim davanjem, ovome prostoru i podneblju davati posebne komplimente, dovoljno sunca, toplih dana, dobre zemlje i obilatih vodenih resursa, uz vrijedne ruke stanovništva sa ovih prostora, da proizvodi i stvara, mnoga životno nužna bogatstva, poradi i sopstvene egzistencije. Međutim, aktuelna mržnja, koja će trajati sa saznanjem nebeskih sila, devastirala je mnoge moralne vrijednosti, koje su krasile ovaj grad i njegovo građanstvo, kao izrazito multietničkog grada, sa najviše mješovitih brakova, sve se to istopilo sa idiličnim poimanjem „bratstva i jedinstva“ iz ranijeg, povoljnijeg sistema i vladanja i življenja, ma koliko i šta ko mislio, sospstvenim prosudbama.

Nije li naša viđena paradigma, da su svojim agresorskim pohodima, sa istoka i sa zapada, upravo agresori imali nakane, poput dvojnog ogledala, sa obe strane, nagnati svoje komšije Bošnjake, da lijepom i smargdnom zelenkstom rijekom Neretvom, poput jegulja riba, otplove, bez povrata u Jadransko more i dalje negdje u bijeli svijet ili nebeski raj ili pakao.
Nije li paradigma, očita i na terenu vidljiva, kao rezultat dogovora iz Karađorđeva, zajedničkih ideologa okupacije naših prostora, Slobodana i Franje, o „humanom“ preseljenju, čime su kao rezultat istoga, po Hercegovini niuklla i mnoga naselja, poput Šuškova i Bobanovog sela, naselja u Ortiješu, na izlasku grada Mostara, u gradu Stocu, Čapljini i gdje ne još.
Da, da... to je naša paradigma, gdje su u uzurpiranim firmama, našli radna mjesta ti doseljenici, a domaćim radnicima, nehrvatima, nije bio dostupan povratak i prilaz, a Srbi su , primjer Aluminij, za trajno vrijeme eleminisani i protjerani.
Mnogo bi se još primjera, naše paradigme, dalo nabrojati i opisati, što bi naši stari govorili, do besvjesti, kada nam naš um i razum, naše moždane vijuge i sadržaji naših memorijskih ćelija, ostaju neizmjenjeni, zatrovani do ludila i neljudske metastaze, poimanja naših zajedničkih uslova i principa suživota, ljubavi i međusobnog poštovanja, kako je to nekada bilo i ako je zaista bilo?

Razumno, mijenjajmo naše moždane čipove, kako bi promjenuli i mnoge pojedince iz vlasti, kao očite i dokazane aktere u svim našim paradigmama, bez obzira na vrijeme i prostor.