Greškom sam te slagao,
Kada sam ono rekao,
Da ti kosa,
Poput zlata sija.

Slagao te...
Jer noć je tmurna bila,
A svjetlucava rosa,
Tek poslije jutra se izlila.

* * *
Nepotrebno sam te slagao,
Kada sam ono rekao,
Da ti je zjenica,
Poput mora duboka.

Slagao te...
Jer bura je bila žestoka,
A plavo nebo kasnije,
Razvedrilo k'o iz tvoga oka.

* * *
Nenamjerno sam te slagao,
U svemu što sam rekao,
O tvojim ramenima,
O dugačkom vratu,
O licu i tankom struku,
Jer žmurke sam pričao.

Slagao te...
A tuga svoje riječi bira,
Sad kad smo dovoljno kasno,
I kada sjenke hira,
Već su prošlost daleka,
Jedino praznina djeluje jasno,
Kao planine bez odjeka.

* * *
Nezrelo sam te slagao,
I o žurbama kada sam padao,
I za sve moje odlaske ledene,
Za česte zamgljene korake,
Gustom olujom upletene.

Lagao sam te...
Da!
Neizmjerno mnogo sam te lagao,
Ali, samo kad bi znala,
Da sam te toliko volio,
Koliko sam ti i laži ispričao,
I neizmjerno vjerovao.

* * *
Lagao sam te...
Korak po korak,
Hod u hladno godišnje doba,
A ti već davno otišla,
I ne lažem te više,
Tišina samoću je opkolila,
Sam i susnježica pada.

Lagao sam te...
Samo znaj da iskreno se kajem,
Ali i bez pokajanja,
Krijem se od sebe i žao mi je,
Jer zbog svih malih istina,
Drhtim kao prut,
Hladno mi je.

POSVETA CVIJEĆU
Eto, i večeras sam došao tu, vrlo blizu vas,
Ali, samo ja na klupi, i vaš miris svuda,
Ne drhtite, ne berem, niste mi za ukras,
Sad zaboravu težim, na sva sjećanja budna.

Da, baš ja sam taj, koji vas je često ugrozio,
A vi žrtva raskoši, ljubavi, pa i slatke tuge,
U priči i u šali, u pjesmi i stihu vas izrazio,
Ali, i kao poklon njoj, buket u bojama duge.

Ona već je otišla, i sad pored vas dok samujem,
Savjest me grize, šapće i takće na oštrice tupe,
No, baštom sam noćas rasijan, vašu bol da čujem,
Neću vas brati, miris uzdišem pored stare klupe.

Za vašu čilu i šarenu ljubav, ja ću žrtva postati,
Volite se noćas vi, napravite buket od moje časti,
Suzi ukradite iskru, iznad latica ljepše će zasijati,
Al' znam, buket je i ona sad, u nekoj procvaloj bašti.