Iz pera mostarskog Sarajlije
GENIJALAC I VIZIONAR, VREMENA I HERCEGOVAČKIH PROSTORA
Autor: Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac
Objavljeno: 05. Nov 2017. 04:11:30

Primjera je brojnih, recimo u Bakru na Rijeci, izgradnja koksare, zatim cementare u Šibeniku, tvornice glinice u Obrovcu, kao i Aluminija u Mostaru, svakako su rezultat, direktiva starih političara, onog sistema, od Kardelja, Đure Pucara, Džemala Bjedića, Vlade Šegrta i inih, koji nisu, upravo, slušale naučnike, struku i ljude vizionare, poput Osmana Pirije i drugih, već su po direktivama partijskog sistema, određivali i realizirali ovakve svoje planske zadatke u izgradnji industrijskih kapaciteta, gdje im mjesto nije bilo.


U ova naša sumorna i teška vremena, prisjetimo se genijalnih ljudi u svakome pogledu, da i nama bude lakše. Da budemo, sretni i ponosni na njih, što smo bili njihovi sugrađani, često i po mnogim stavovima i trezvenim razmišljanjima, njihovi istomišljenici.
Potrebno je i vrijeme, koje čini svoje, da bi inteligencija i spoznaja vrijednosti i značenja, konkretnih ideja i spoznaja vrijednosti, bila vjerodostojna, svome sadržaju i značaju, bila sasvim razumna i prihvatljiva.
Malo je, u ovome našem gradu Mostaru, bilo, istinskih vizionara i genijalaca, u domenu svoga djelovanja, kao što je primjera radi, bio, naš Osman Pirija. Upravo, želim ovaj moj sadržaj, da neposredno i posvetim, ovom umnom i radnom čovjeku, kojeg su krasile izuzetne i mnoge vrline, kao privilegija takvih ljudi.

Osman Pirija, rođeni Stočanin, godine 1926., kao nadareno dijete ovoga hercegovačkog podneblja i ljutoga krša, rano je osjetio ove nam Božije darove ovoga podneblja, sa obiljem sunčanih dana, vodom i zemljom. Završio je Poljoprivredni fakultet, bio i njegov redovni profesor Univerziteta u Sarajevu, da bi svoju viziju i spoznaju, u praktičnom i neposrednom djelovanju, na ovim hercegovačkim prostorima, učinio blagodatnim. Posvećen nauci, uz raskošnu viziju, ljudskog djelovanja, umom i razumom, sa navedenim blagodetima, ove ljute hercegovačke kamenjare, počeo je pretvarati, u oaze potreba ljudskog blagostanja.
On je bio taj, koji je u svojoj viziji razvoja poljoprivrede, na ovim našim prostorima, sagledavao i samoodrživi privredni razvoj Hercegovine.

Njegov vizionarski koncept u razvoju poljoprivrede, ovih prostora:
„Mijenjao je konfiguraciju zemlje, sociološku i kulturnu sliku prirode i ljudi u njoj. Kao budućnosni sistem navodnjavanja, kap po pak, tako je rasla oaza zelenja u pustom krajoliku, od prvog maslinjaka kod Carskih vinograda do beskrajnog lanca „Hepoka“ koji je premrežio cijelu Hercegovu zemlju socijalističkog sistema. I tu su se, na toj graničnoj crti, zbiljnog života i tvrde političke ideje „režiranog“ a ne humanog, na ekologiji zasnovanog razvoja, sudarili Pirijin koncept i koncept Partije koja je imala drugi plan: da usred rajskog vrta useli - „Aluminij“! Do dubokog sraza je posebno došlo između bivših prijatelja, Osmana i moćnog Džemala Bijedića“. /citat: Dr Ibrahim Kajan, Protjerani genij - Osman Pirija/.

Upravo, ovakve znalačke konstatacije, uvaženog književnika, Dr. Kajana, inicirale su u meni, današnja zrela razmišljanja u mojim saznanjima, kao starijeg i iskusnog intelektualca, magistra elektrotehničkih nauka, inžinjera stručnjaka i učesniaka u izgradnji industrijskog objekta od kamena temeljca 1970. godine, u budućoj firmi Aluminij, u prvoj fazi, sa tvornicom glinice, za potrebe budućeg aluminijskog kompleksa, sa elektrolizom i livnicom sirovog aluminija.
U ovim oko0lnostima, danas, govoriti ili pisati, o genijalnom idejnom tvorcu, izuzetnog poljoprivrednog kompleksa iz područja poljoprivrede, firmi „Hepok“, kakvu je stvorio, naš Osman Pirija, daleko vidna i takvim genijalcima, jedino je moguća vrlina, da im se pripiše.


Pronašao je našu Obećanu zemlju: Osman Pirija (Stolac, 1926. - Mostar, 2002.)


„Mi smo Hepokom htjeli u Hercegovini stvoriti obećanu zemlju. Htjeli smo izvući ljude iz neimaštine, htijeli smo ih zadržati na njihovim ognjištima i upravo tu im napraviti obećanu zemlju. Tu smo tražiti zlato u njihovim rukama na njhovoj zemlji a ne da po svijetu u bescenje prodaju svoj znoj. Mi smo na neplodnim zemljistima startovali sa projektom Hepoka. To je zemljište bilo u državnoj svojini i mi smo na tom devastiranom skoro napuštenom zemljištu, zemljištu na kom je bila šljunkara, dobili plodnu zemlju. Tu smo nastojali podići plantaže, vinarije i od naslijedjenih autohtonih vrsta grozžđa, Žilavke i Blatine, napraviti industriju. Da bi dobili kredite morali smo imati zemljište i dovoljan broj čokota. Kao bazu za vinograde mi smo podigli farmu krava. Tako je jedna krava davala đubrivo za jedan hektar plodnog tla. I mi smo to i napisali upravo tako u programu Hepoka: "Treba Hercegovini vratiti zelene pejsaže koje je čovjek svojom nerazumnom eksplatacijom uništio i devastirao tla, ostavljajući generacijama koje dolaze go skelet."

To smo mogli učiniti vodom, prirodnim đubrivom i izborom onih vrsta grožđa od kog će mo praviti kvalitetno vino za svjetsko tržište a sebi profit i garantovati razvoj cijele regije. Trebalo je uspostaviti biološku ravnotežu na tom postoru, to je bio sistem. Trebalo je povezati: tlo, vodu, krave, vinariju, staklenike, novi tip radničke klase... Poremećaj jedne od ovih karika , značilo je raspad sistema. Eto to je taj održivi razvoj koji smo mi tada startali u Mostaru, kao svojevrsno tehnološko i razvojnočudo.

Naša tragedija je bila u tome, da tadašnji sistem nije podržavao takav ravoj ni Hercegovine ali ni Bosne“. /Posljednji intervju Osmana Pirije/

Osman Pirija je pričao novinaru Š. Kadriću: Obračun s Hepokom „započeo je, kad sam poslao vlastima pismo na 7 tipkanih stranica“ puno neporecivih spoznaja oslonjenih na „najveća svjetska iskustva u oblasti aluminijskih kombinata i njihovih štetnih posljedica na okolinu“. Njim je ustao u „zaštitu krava, breskvi, vinove loze, stakla i ljudi Mostara i Hercegovine“. Kaže: „Ustao sam u zaštitu onih kojima je počela otpadati kosa i lomiti se kosti“ same od sebe! „Udaljenost farme krava Hepoka od Aluminijskog kombinata je 800 metara. Moja primjedba je bila na lokaciju tako prljave i štetne tehnologije i štetne industrije koja je trebala uništiti našu Obećanu zemlju.“

Danas, istinski sa pozicijom mnogih naučnih saznaja, događaja i svega ovoga, što se dešavalo i desilo, sa uništenjem „Hepoka“, kao i pljačkom i otuđenjem firme Aluminij, mirne duše mogu priznati, da je aluminijski kompleks i firma Aluminij, na ovome prostoru u Mostaru, zaista, primjer političke firme.

Primjera je brojnih, recimo u Bakru na Rijeci, izgradnja koksare, zatim cementare u Šibeniku, tvornice glinice u Obrovcu, kao i Aluminija u Mostaru, svakako su rezultat, direktiva starih političara, onog sistema, od Kardelja, Đure Pucara, Džemala Bjedića, Vlade Šegrta i inih, koji nisu, upravo, slušale naučnike, struku i ljude vizionare, poput Osmana Pirije i drugih, već su po direktivama partijskog sistema, određivali i realizirali ovakve svoje planske zadatke u izgradnji industrijskih kapaciteta, gdje im mjesto nije bilo.

Kada se, danas iskreno i stručno, sagledaju sve primjedbe i analize, primjene ove prljave tehnologije, na ovom prostoru blagodeti prirode, sunca, vode i korisne zemlje, da se mnogo i ne upuštamo u zagađenje prirode od gasova, koji se ispuštaju u okolinu, o nerantabilnom utrošku „zlata" tj. električne energije, inače i nedovoljne za bilo koju elektrolizu aluminija, bez finalnih i visokih faza prerade i proizvodnje aluminijskih proizvoda, te još mnogi drugi štetni uticaji, za cjelovitu ekonomiju.

Bez obzira na sve okolnosti i „post festum“ činjenične konstatacije i zaključke, takav genijalni vizionar, znalac i stručnjak, zaljubljenik i patriota, ovih hercegovačkih prostora, njihovih mogućnosti, za opstojnost i njegovih žitelja u sopstvenom radu i stvaranju poljoprivrednih proizvoda, što je i priroda podarila, sa Osmanom Pirijom, izgubili smo i takvog genija, ma šta i ko koliko mislio ili podržavao.

Simbolično se potsjetimo i njegovog, spomenika magarcu na platou Hepokove tržnice u Mostaru.


Na tržnici u Mostaru, kao simbol vrijednosti


Ova životinja, svakako, posjeduje i dosta simbolike u svome postojanju, veoma vrijedne i korisne životinje, koja je služila hercegovačkim domaćinima za mnoge usluge, nošenja tereta, davanja magarečeg mlijeka, kao ljekovitog proizvoda nekim bolestima i dr.

Danas ih nema, sve više su izumrli, a sjećanje na njih, može se ogledati u činjenici, da smo se rađali kao ljudi, ali su mnogi umirali kao magarci?

Nema ni koza, koliko ih je nekada i bivalo na ovim hercegovačkim vrletima, kojima su mnogi sugrađani i veoma zahvalni bili, jer su se liječili plućni bolesnici sa njihovim mlijekom, pored drugih korisnih osobina.

Volio je, naš Osman Pirija i sve te životinje i mnoge druge, nalazeći u njima uvijek, nešto korisno za ove krajeve i ovaj narod.

Međutim, mnogo toga je prohujalo sa vihorom, ali naša sjećanja i neizmjerna zahvalnost, genijalcu i vizionaru, za dobrobit ovih prostora Hercegovine i za njegovo stanovništvo, našem Osmanu Piriji, biće vječna, sa ljudskim rodom.