Iz pera Bosanskog Srbina: Vrijeme je, zaokreta ka ljudskome rodu, jer se rađamo kao ljudi, a nemojmo umirati kao magarci!
DOSTA NAM JE ROKĆANJA, MUKANJA I BLEJANJA, SRPSKOG RODA
Autor: Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac
Objavljeno: 31. Oct 2017. 18:10:09

Piše: Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija: Dakle, patrijarh Irinej, poziva i svoje stado, da se čuva Republika Srpska i da se daje podrška, Miloradu Dodiku, njihovom guslaru i pjevaču njihovih „junačkih“ veliko srpskih pjesama. Možda ga je zahvatila i trenutna nostalgija, mitskih izvora sa Kosova, od Prizrena i brojnih manastira, gdje se nekada i ustrojavala mitologija, nebeskoga srpskoga roda. Vrijeme, prohujalo, izvori se presušiše, a naš stari popo i patrijarh Irinej, prespavao je i vrijeme i događaje, od Gazimestana do današnjih dana.
Upravo, podržavajući Milorada Dodika, patrijarh Irinej i dalje iskazuje svoje snove o velikoj Srbiji, kod vrha Srpsko-pravoslavne crkve i kod njegovog cjelokupnog stada. Ovakve poruke patrijarha Irineja, ne bi smjele ostati bez reagovanja vlasti, naše jedine domovine Bosne i Hercegovine, od Predsjedništva i Parlamenta.


Sve Srbe u jedan tor, propovjed je veliko srpske nacionalističke ideologije, čelnika izvršne i duhovne vlasti, tzv. Srba.

Veliki „Srbenda“ i guslar iz Laktaša, Milorad, njegov čuvar Vučko, Srbijanac, te njihov duhovni i Božiji ambasador na zemlji, na čelu Sv. Sinoda, patrijarh Irinej, javno, jasno i glasno, ističu svoju ideološku matricu, poput pastira, da nas Srbe, ma gdje se nalazili, utjeraju u zajednički tor, tzv. „velika Srbija“. Sa vjerom, uz veliku zahvalnost i svome Voždu, koji je ovakve poruke i slao sa Gazimestana, uz verbalne garancije, da njegove Srbe, niko ne smije da bije.

Njihovu nebesku mitsku ideologiju, naruši nekakav NATO, te ih spusti na zemlju, do budućih vremena i današnjih dana, kada se poput pijavica, iznova pojavljuju i nastavljaju sa svojim tiradama, ali ovoga puta svome zatvorenom stadu u toru, kojeg čuva, njihov Vučko sa brojnim vučićima.

Analizirajući, ovo životinjsko carstvo, sa pijavicama koje nam permanentno ispijaju našu krv, sa krticama koje nam stalno podrivaju, našu jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu, te poput svinja stalno rokću i neznajući šta hoće i šta im znače, ovakve i slične zvučne poruke, koje nam serviraju.


Vučić i Dodik: Ne postoje bosanski Srbi, mi smo jedan narod


Evo ih, poput njihovih ustaških saradnika i istomišljenika, koji istjeraše nas radnike srpske nacionalnosti iz firme Aluminij u Mostaru, te nam sa psima i zabraniše ulazak u našu firmu. Natjeraše me, da sudski dokazujem da sam ja Milan, živ i zdrav, kao Bosanski Srbin, zaista postojao i radio u ovoj firmi, od kamena temeljca, do njihovih agresorskih i pljčkaških pohoda i na fimu i na naša radnička prava.

Dakle, istinski sam Bosanski i samo Bosanski Srbin, za razliku od ovoga guslara i opančara Miće iz Laktaša, koji je nekakav „veliki srbenda“, sa pustom željom, da i mene i moje istomišljenike, Bosanske Srbe, utjera u isti tor.

Postalo mi je i jasno, zašto on za moj rodni grad Sarajevo, veli da je Teheran, jer sa svojim opancima iz torova i svinjarnika, nije prispio da gaza po lijepom i korolitnom tepihu prsijaneru, pa ga zaista, moje Sarajevo i podsjeća na predivni grad Teheran i njihove ćilime persijanere.

Možda je i njegovo pravo, da mu ga ne osporavam da on nije Bosanski Srbin, jer je „srbenda“, hvala nekom svevišnjem i nebeskom, da nas ne svrstava u istu kategoriju pripadnika srpskoga roda.

Koliko mi je znano i njegov čuvar Vučko, sa vučićima, su neki srbijanski Srbi ili kako smo ih uvijek nazivali, naši Srbijanci, koje, nažalost i njihov vjerski i duhovni vođa i čelnik Sv. Sinoda, kao izaslanik, onog svevišnjeg sa nebesa, nakardno tumači u svojim besjedama i njihovu pripadnost, te želje i nakane, da nas sve strpa u jedan tor.

Koristeći priliku, javne posjete beogradskom sajmu knjiga, patrijarh Irinej, posla i poruku, svome zajedničkom stadu, čime je demonstrirao svoju politikantsku osionost, te svoje vjersko zaduženje umješao u državno pravne tokove.

“Nevjerojatno sa koliko drskosti i bezobzirnosti ovaj svećenik bukvalno gazi principe kršćanskog angažmana i istrajava na političkoj matrici koja je Balkanu donijela ogromne ljudske žrtve, genocid, urbicid i infernalna zla koncem dvadesetoga stoljeća.

Izjavom o tomu kako „gde god žive Srbi to je Srbija“ Irinej je samo ponovio teze onih koji su otpočeli seriju krvavih ratova na Balkanu. Pa nije mu ni to bilo dovoljno poslao je poruku svojoj pastvi u bh. entitetu, Republici Srpskoj, da treba čuvati ovaj entitet nastao na genocidu, progonima i svakovrsnom mučenju i šikaniranju nesrpskog populusa u dijelu države Bosne i Hercegovine, koji će dejtonskim nepravdama dobiti status entiteta.“ /citat od Gradimira Gojera/.



Dakle, patrijarh Irinej, poziva i svoje stado, da se čuva Republika Srpska i da se daje podrška, Miloradu Dodiku, njihovom guslaru i pjevaču njihovih „junačkih“ veliko srpskih pjesama. Možda ga je zahvatila i trenutna nostalgija, mitskih izvora sa Kosova, od Prizrena i brojnih manastira, gdje se nekada i ustrojavala mitologija, nebeskoga srpskoga roda. Vrijeme, prohujalo, izvori se presušiše, a naš stari popo i patrijarh Irinej, prespavao je i vrijeme i događaje, od Gazimestana do današnjih dana.

Upravo, podržavajući Milorada Dodika, patrijarh Irinej i dalje iskazuje svoje snove o velikoj Srbiji, kod vrha Srpsko-pravoslavne crkve i kod njegovog cjelokupnog stada. Ovakve poruke patrijarha Irineja, ne bi smjele ostati bez reagovanja vlasti, naše jedine domovine Bosne i Hercegovine, od Predsjedništva i Parlamenta.

Nažalost, nije više aktuelno, niti je održivo i vjekovno srpsko geslo sa „4 S“, po značenju, da „samo sloga, Srbina spašava“. Nema sloge, niti može biti, u nastalom širolikom životinjskom carstvu i njegovim torovima, od „bosanskog bika“ do svinjogojca, koji stalno rokće, do guslara i njegovih vukova i vučića. Njegovi pipci, poput otrovne hobotnice, upravo i zahvaljujući crkvenim vjerodostojnicima, po slovu i propovjedi i glavnoga kod njih, dosegli su do ovih naših hercegovačkih krajeva i grada Mostara, gdje upravo, ti „dodikovci“ u lažnoj ljubavi sa susjedima iz HDZ-a, nastoje rješavati sospstvenu sudbinu, uz simfonijski orkestar, guslara i orguljaša, ali ih ovdašnji i ne bendaju.



Ogavna je postala ova svakodnevna muzika, a uzaludne priče i poruke, njihovog guslara iz Laktaša, čine dosadnim i unosi antipatije srpskog roda i poroda, na ovim i širim prostorima, posebno sa obje strane, naših divnih rijeka, Drine i Neretve.