Prije koju godinu, prolazio sam kroz udaljeno selo od grada i vidim dječaka, uzrasta pet-šest godina kako sjedi na stepenicama jedne manje kuće. Bio je skromno obučen, isprljane odjeće i mislima odlutao nekud u svijet, samo djetetu dostupan. Nošen novinarskom znatiželjom i očinskom ljubavi koju hvala Bogu imam, raspitam se o njemu. Saznajem, da mu je nedavno umrla majka, a otac alkoholičar, samo je pojačao svoju dnevnu dozu pijančenja. Gledao sam ga i malo propitivao, a on je odgovarao škrto, jer vidi stranca koji mu krade i to malo mira na stepenicama.

Otišao sam iz tog sela sa slikom dječaka u mislima. Nisam se mogao oteti razmišljanju, koliko tako noći taj dječak dočeka na stepenicama u iščekivanju pijanog oca iz kafane. I šta je njegov svijet odrastanja? Život u smradu alkohola i nepovezanih rečenica, dernjave, vike, i hroptaja, teturanja i lupanja po kući, kojeg otac alkoholičar svaku večer donosi sa sobom. I onda jutro i opet čekanje na stepenicama. U očima dječaka vidio sam veliku rijeku tuge koja se kao Misisipi račva u svome ušću praveći deltu naše nemoći kao društva, ali i kao pojedinca. Dječak je sam i kada je otac tu, a on ga uporno čeka na stepenicama. Onda pomislim!

Zar smo toliko nejaki? Da ne znamo, da ne umijemo, pružiti iskreno bar samo ruku jednom dječaku.

Nedugo poslije, nakon rudarske nesreće koja se dogodila u jami „Raspotočje“ u Zenici, odlazim u drugo selo sa prijateljicom humanitarkom da uručimo stipendiju djetetu poginulog rudara, koje uz to ima i epilepsiju. A prvačić! Ja sam imao zadaću da uradim kraću reportažu. Mali Tarik ostao mi je kao neizbrisiva slika siročeta. Ali Tarik ima majku koja o njemu brine dvadeset četri sata i nosi injekciju da na velikom odmoru primi, jer ima napade. Pogleda ga sa vrata kuće koja gledaju u školsko dvorište. Tarik ima i učiteljicu, koja mu usađuje toliko ljubavi da mu nekad čini se, kao veliki ruksak na leđima.

A Tarik nosi i smije se! Njegovo ime znači zvijezda i on baš tako zemljom hodi, kao mala zvijezda.

Slika onog dječaka sa početka priče vrati mi se kao bumerang, i ja u dahu ispričam prijateljici za njega. Ona, kao i uvijek žena od akcije, spremna da uradi sve danas, nikako ne ostavljajući za za sutra, tražila je da se uputimo u to udaljeno selo. Već je sumrak, i ne nađosmo dječaka u toj kući koja bješe zaključana, nego nas uputiše dalje. Kažu kod tetke je i ona ga pazi. U sobici gdje ga nađosmo sjedio je dječak i nije više bilo iskre koju sam vidio u očima. Iako u toplom, lijepo obučen, čist, u očima je nosio neobjašnjiv strah. Zaplakao je i nestao u drugoj sobi, ponavljajući: “Neću nigje ići, neću se slikati.“

Naravno, prijateljica puna brige i suosjećanja, jer posao humanitarnog radnika radi godinama, znala je kako ga umiriti. Uzela je osnovne podatke i krenuli smo tragati za rješenjem. Ustvari, ona je opet imala ideju. Uputila je pismo dobrim Bosancima i Hercegovcima u Americi, koji od svoje djece odvajaju, da bi našoj djeci u Bosni i Hercegovini olakšali školovanje i namirili osnovne životne potrebe. Za nekih mjesec, već je i zima nastala i snijeg zavejao puteve, zove me prijateljica i kaže, treba na licu mjesta uzeti još neke podatke za dječaka, jer ima nade da se nešto riješi.

-Pa zar po ovom kijametu, upitah i već sam izlazio, jer će uskoro zvati sa ceste da je stigla. Uputimo se u to selo i nismo mogli stići do kuće. Zovnemo tetku i da povede dječaka. Čvrsto držeći tetku za ruku silazio je niz put, a u njegovim očima opet se vratila ona iskra. Već je krenuo u školu. Tetka je kupila ono najosnovnije odvajajući od rudarske plate svog supruga.

Prijateljica vadi kameru i slutim, to su ti „podaci“. Iz džepa kaputa izvadi koverat i kaže:

-Ovo je prva rata stipendije! Ostalo će dobivati na račun i pošalji mi ga da proslijedim donatorima.

Najradije bih u tom trenutku i dječaka i sve prisutne uokvirio u jedan zagrljaj kao porodičnu sliku, jer me ushićenje toliko obuzelo da sam nakon toga napravio reportažu, kratko ali sa puno emocija, kao da pišem pjesmu.

Prošle su tri godine, i opet prolazim kroz selo, pored kuće na čijim stepenicama ugledah onog dječaka.
-Hej, vidio sam te na televiziji, smiješio se očima i priželjkivao razgovor. Vjerovatno je gledao moju nedavnu promociju knjige i tražio način da započne razgovor. Popričam s njim i pitam ga za oca.

-On, pije, on stalno pije! Ne znaš ti? Hej, ja mu kažem nemoj, ali on opet pije.. I ovdje nestade riječi!

Pomilujem ga po kosi, pa ga upitam za školu. Ispriča mi da je vrlodobar, da vikendom ide u mekteb i da ga lokalni efendija zavolio. Na licu mu se opet širio osmijeh kao kada se zraka sunca pojavi iza brda, pa sve zablješti. Odlazim, makar toliko sretan, da dječak i kada čeka na stepenicama ima ruku svoje tetke. Ima naše ruke!