HARIS HOJKURIĆ: E vidiš, krenu mi objašnjavati....i tako saznam da su u Banjoj Luci živjele begovske i veleposjedničke porodice: Ibrahimbegović, Avgan, Bešlagić, Ibrišagić, Gvožđar, Kurjak, Hasanbašić, Husedžinović... koje su u svojim posjedima imale na hiljade duluma obradive zemlje, šuma, voćnjaka... Gotovo sva srpska i hrvatska sela oko Banjaluke su bila na njihovim imanjima. To su bili kmetovi (najamni radnici današnjom poslovnom terminologijom kazano). Ljudi koji su sa porodicama živjeli na toj zemlji, obrađivali je i vlasnicima davali od desetine do trećine prinosa, zavisno od uroda, vrste proizvoda i ranijih dogovora.

Prva kancelarija SDA u Banjoj Luci bila je u dvorištu porodične kuće Husedžinovića kraj Gradskog Mosta. Tačnije u garaži. Tu nam je dr. Emir Bušatlić od svoje garaže osposobio dvije kancelarije.

Na tom mjestu nekada je bio ahar, gostinska kuća gdje je njegov pradjed hadži Hamid-aga priređivao javne iftare.

Odatle su se pokretale sve naše akcije, odatle smo izborili i dočekali pobjedu SDA na prvim slobodnim, demokratskim i višestranačkim izborima koji su se održali 18. novembra 1990. godine.
Njegovom bratu dr. Bati to baš i nije bilo pravo, ali pošto je Emko poznat po tome da kad šta hoće to i napravi, onda mu se od familije niko i ne suprotstavlja. Tako da smo se mi tu i uselili.

Kroz gotovo svakodnevni boravak u tim prostorijama malo sam bolje upoznao historijat te porodice. Emko kad o tome priča on ide unazad i do Skadra i do Skadarskog paše i do Crnojevića i ne znam ti više kojih svih aristokratskih, plemičkih porodica tog vremena kao svojih predaka. Živa enciklopedija, uvjerljivo tumači kako su se međusobno udavali, ženili, ko je imao kakve posjede, pozicije u državi i sl. Vidi se iz aviona da su oni dobro pazili za koga se ko može udati i iz koje kuće se treba oženiti. Tako da mi postade razumljiva ona narodna: 'nek je begasto pa nek je i kljakasto'.

Sa našim običnim narodom se nisu plaho miješali. To je bila rijetkost. Ovako je bogatstvo, ekonomska, politička i svaka druga moć ostajala u njihovim rukama, kružila među njima, a s druge strane bili su i sličnog odgoja, obrazovanja, vaspitanja, što je život uveliko činilo lakšim i ugodnijim. Takav princip se dugo održavao u tim familijama, međutim komunizam je učinio svoje i mnoge stvari su se u međuvremenu promijenile.

Meni je bilo posebno interesantno da čujem unazad do pradjeda mu hadži Hamida i djeda, hafiza Hamzage Husedžinovića, da saznam za anegdote iz tog perioda.

Prva je bila pradjedov susret sa gospodinom Lazarinijem, Austro-Ugarskim namjesnikom u Banjaluci, kućni pritvor, bijeg do Beča, naručeno zvonjenje crkve u Beču i audijencija kod cara Franje Josifa, te smjena tog nadobudnog namjesnika.

A drugi je bio intervencija djeda u Zagrebu kod doglavnika Ademage Mešića i uklanjanje zloglasnog ustaškog zlikovca Asima Đelića iz Banjaluke. U oba ta slučaja stari banjalučki uglednici Husedžinovići odigrali su ključne uloge. (naknadno ću, ako Bog da, malo detaljnije pisati o tome).

Banja Luka

Jednog dana dok smo sjedili u dvorištu i razgovarali, na kapiji se pojavi žena sa punim cekerima u rukama.

- Dobar dan doktore.
Dobar dan.
- Evo doktore ja došla. Meni se čini da se ona vremena vraćaju pa ja donijela.
A od kojih si ti?
- Od Kašljevića.
Iz Vujnovića?
- Jeste.
Aha. Dobro. Nek' si ti donijela. Eno majka je gore na spratu pa joj odnesi.
- Za par minuta silazi žena, pozdravlja se, - do vidjenja doktore - i odlazi.
Do vidjenja, - i on odgovara.

Sjedim i gledam šta se dešava i ništa mi nije jasno. Reko' Emko, šta ova žena govori? Kakva se vremena vraćaju i šta je donijela?

E vidiš, krenu mi objašnjavati....i tako saznam da su u Banjoj Luci živjele begovske i veleposjedničke porodice: Ibrahimbegović, Avgan, Bešlagić, Ibrišagić, Gvožđar, Kurjak, Hasanbašić, Husedžinović... koje su u svojim posjedima imale na hiljade duluma obradive zemlje, šuma, voćnjaka...

Gotovo sva srpska i hrvatska sela oko Banjaluke su bila na njihovim imanjima. To su bili kmetovi (najamni radnici današnjom poslovnom terminologijom kazano). Ljudi koji su sa porodicama živjeli na toj zemlji, obrađivali je i vlasnicima davali od desetine do trećine prinosa, zavisno od uroda, vrste proizvoda i ranijih dogovora.

I nastavlja, oni tačno i danas znaju da je to naša zemlja, da su nam je raznim reformama i nacionalizacijama nezakonito oduzeli; prvo nešto Austro-Ugaraska, potom Kraljevina Jugoslavija od 1919. godine, a zatim i komunističke vlasti, iza Drugog svjetskog rata koje su s tim nastavile i kad su nam gotovo sve oduzeli, završile.

Ova žena misli da će se nama nakon ovih političkih promjena koje se evidentno dešavaju u cijeloj Evropi zemlja vratiti u posjed i zato je to rekla, a i donijela je nešto povrća. Mislim i da hoće da vidi jesmo li mi to zaboravili i kakve su prilike.

Boga mi Emko, to neće valjati. Zar misliš da bi Srbi dopustili da ponovo postanu kmetovi? Da im se oduzme zemlja i status koji danas u društvu imaju? Pa oni bi bili spremni zaratiti zbog toga.

Ma niko im to i ne traži, niti to ko hoće. To je davna prošlost. Šta je bilo, bilo je. Samo ti odgovaram na pitanja koja si postavio.