Neka ti je vječni rahmet, književniče! Da ti Allah da sve ono što su ti ljudi na ovom dunjaluku uskratili i da te Svemogući nagradi Svojom milošću za svaku kap tinte koja je kapnula iz tvog pera. Amin! Inšallah, srešćemo se jednom na Ahiretu ispod crvene jabuke.

ŠEFKA BEGOVIĆ LIČINA: Ovim putem u upućenoj Fatihi upletoh i zahvalu književniku Isnamu Taljiću, što je sa toliko ljubavi volio svoju zemlju Bosnu, što je bio dičan i pošten Bošnjak, kamenog pera, koje za sobom ostavi granitni trag za vječna vremena.

Ne treba veličati čovjekovo djelo kada ode sa ovog dunjaluka, jer njemu i ništa više nije tako važno. Zar treba neko zauvijek da nestane da bi tek tada spoznali njegovu veličinu? Zašto smo danas slijepi, gluhi nad onim živućim stvaraocima koji budućim generacijama ostavljaju pisani trag za vječna vremena?

Je li nas preseljenje književnika Isnama Taljića razhavizalo da smo ostali bez izuetnog književnog stvaraoca, koji nam u svojim knjigama ostavi neuništiv trag bošnjačke povijesti?
A za života, književnik Isnam Taljić se borio sam i u svojoj samoći, pišući ibadetio. Ne obazirući se na one gluhe i slijepe koji nisu vrjednovali knjigu, pisao je za sebe, za dunjaluk i ahiretske teftere.

Prije desetak godina u Sarajevu, na snimanju emisije TV Zehra u organizaciji Ž.e.o. „KEWSER“ gdje su gostovale ličnosti javnog života, upoznala sam književnika Isnama Taljića. Bila sam mu supervizor u spremanju jela. Dok smo se prije emisije upoznavali i saopštila mu da sam autorica knjige „Duša u leptiru“, nasmijao se i rekao mi: „Ene, lijepog naslova knjige! Nadam se da ćete ih imati još.“

Poslije njegovog intervjua, u emisiji smo zajedno spremali „jagli grah“ i bilo mi je drago da je slušao moje upute, pa nam je jelo bilo i lijepo za oko i po ocjeni snimatelja, veoma ukusno.
Kasnije, čitajući njegova djela i sretajući se na nekim promocijama knjiga, uvidjela sam kolika je to književna veličina. U knjizi „Roman o Srebrenici“, vještim perom književnik Isnam Taljić je opominjao svijet na nezapamćene zločine, progone, užas i patnju svojih sunarodnika, tu je utkao sebe, svoj bol, svoj gnjev. Poslije svake njegove pročitane knjige, iznova sam mu se sve više divila i shvatila kolika je bio neprocjenjiva veličina.

Iako se nismo puno viđali, iako književnik Taljić nije bio previše pričljiv, ipak je pratio moje objave i poput nesebičnog mumina, ponekad bi mi poslao riječi ohrabrenja: „Dobro ti bi ono što si napisala.“

Za mene, početnicu, te riječi ohrabrenja su bile jače od željeznog podupirača.
Kako sam htjela izdat knjigu „VRISAK KRVI“ sa istinitim ratnim pričama, poslala sam mu tekst i upitala ga da li bi bio njen recenzent.

Dok sam ja iščekivala odgovor sa zebnjom, stigao je odgovor: „Biće mi čast da stanem ispred ovakvog djela.“

Nedugo zatim, stigla je Isnamova recenzija za moju knjigu “VRISAK KRVI“.
- „...Ima više od deset godina kako sam upoznao Šefku Begović-Ličina. Iako je to bilo televizijskim a ne književnim povodom, doživio sam je kao snažnu i istrajnu osobu, koja zna ko je i šta hoće.

U primjeru knjige „VRISAK KRVI“ radi se o hrabrosti Šefke Begović-Ličina da umače oštro pero u svoje srce i da ovu knjigu ispiše krvlju (i žrtava i vlastitom) smogavši snage da monstruoznim zločinima svjedoči do najsitnijih detalja i bez ikakvog skrivanja i preslišavanja ili prešućivanja i žmirkanja ili uljepšavanja, a da to, ovo njeno pisanje, s druge strane i uporedo bude literarni čin, da je literatura, a ne sudski iskaz preživjelog svjedoka ili novinski tekst o tome. To je ta njezina petlja, to je hrabrost, ali i umijeće ove književnice.

Trebalo je biti muško nad muškima da bi se napisala ovakva knjiga. Nije mi poznato da je neki književnik muškarac stisnuo petlju i napisao knjigu ovakve tematike, s ovolikom količinom bola, patnje i stradanja. Ali, pokazuje to ova knjiga, to je, evo, mogla učiniti žena...“

Naš zadnji susret je bio u julu ove godine kada smo bili pozvani od KC Iran u Sarajevu kao učesnici okruglog stola sa temom „Kako spriječiti eventualne nove genocide“ gdje je bilo 33 učesnika iz Bosne i Irana, među kojima je bio i Avdo Huseinović.

Rahmetli književnik Isnam Taljić je kasnio pola sata, ali je pri ulasku rekao: „Halalite što kasnim, ali ja potpisujem sve ono što su Avdo Huseinović i Šefka Begović Ličina u mom odsustvu rekli.“

Ja sam na tom skupu iz knjige „Vrisak krvi“ čitala tekst „Tebi, 'gospođo' Evropo“ i u očima Isnama Taljića kao i mnogih prisutnih vidjela suze.

Po završetku skupa, moj brat Džavid, snaha Sanela i ja smo ga odvezli do stana. Usput nam je sa žarom pričao o ljepoti njegovog gostovanja u Sandžaku. Posebno je hvalio predusretljivost ljudi u Rožajama a i u Novom Pazaru gdje je bio gost TV „Sandžak“. Rekao nam je da planira ponovo doći u Sandžak i posjetiti Novi Pazar, koji je nazvao „Mali Istanbul“.

Ali, mi planiramo, Allah određuje; dani su mu bili istrošeni. No, ipak, ljudi su mogli i za njegovog života shvatiti njegovu veličinu i poduprijeti njegovo pero.



Prije neki dan pročitah nečiju objavu gdje piše da su najveći bosanski književnici Nedžad Ibrišimović i Isnam Taljić svoje knjige prodavali na tezgama i na Facebook, a da je Krleži Tito bio obezbjedio ličnog vozača, stan, honorar.

Svjedoci smo da su se u filmu „Bitka na Neretvi“ pored velikog broja ranjenika, na konja tovarile knjige i književniku Vladimiru Nazoru dodijeljen vojnik koji ga je čuvao. Jednako su se čuvale i knjige i književnik.

Danas, kako neko napisa, piše se o gostovanjima šund pjevačica, kako su bile odjevene; piše se ko je koga prebio, ko koga opljačkao, prevario, a o odlasku sa ovog svijeta jednog književnog velikana ni riječ.

No, ja na kraju, ovim putem u upućenoj Fatihi upletoh i zahvalu književniku Isnamu Taljiću što je sa toliko ljubavi volio svoju zemlju Bosnu, što je bio dičan i pošten Bošnjak, kamenog pera, koje za sobom ostavi granitni trag za vječna vremena.

Neka ti je vječni rahmet, književniče! Da ti Allah da sve ono što su ti ljudi na ovom dunjaluku uskratili i da te Svemogući nagradi Svojom milošću za svaku kap tinte koja je kapnula iz tvog pera. Amin!

Inša'Allah, srešćemo se jednom na Ahiretu ispod crvene jabuke.