Prvi put objavljujem svoju zatvorsku pjesmu - “Šemsudinu Kučeviću"
POSLJEDNJI SELAM ŠEMSUDINU KUČEVIĆU
Autor: Dr. Harun Hadžić
Objavljeno: 17. Oct 2017. 02:10:35

Šemsudin Kučević i Harun Hadžić, 19.09. 1999.godine, u Novom Pazaru (Arhiva: HH)

DR. HARUN HADŽIĆ: Žao mi je što nam životni putevi nisu dozvoljavali da i nakon 2006. sarađujemo baš onako kako smo to i do tada činili. Žao mi je što dragom Šemsudinu nisam rekao da sam, tokom boravka u pritvoru od 28. januara 1994. do 19. decembra 1995.godine (i za to vrijeme boravka u samici 17 mjeseci), pisao pjesme, i da sam jednu od njih, skromnu, ali bratski i od srca, posvetio njemu.


Šemsudin Kučević je bio dobar čovjek, dobar drug, iskreni prijatelj i saradnik. Čovjek skroman ali pun elana i neuništive volje, energije i snage. Poznavali smo se i, koliko je bilo moguće, sarađivali, počev od ‘90-te godine, pa sve do njegovog odlaska na onaj svijet 12. oktobra 2017. godine, kada je u saobraćajnoj nesreći izgobio život.

Imali smo buran društveni život. Bavili smo se politikom. Bili smo jedni od osnivača i istaknutijih aktivista SDA i organizatori stranačkog političkog života u Sandžaku (SRJ, SCG, Srbiji i Crnoj Gori). Obojica smo, uz još pedesetak naših drugih kolega, bili uhapšeni u montiranom političkom procesu protiv SDA, i od ‘93. do ‘95.godine proveli u pritvoru – on u Novom Pazaru i Kraljevu, a, ja u Bijelom Polju. Zbog ideja, zbog borbe za oslobođenje i emancipaciju Bošnjaka, zbog zalaganja za rješavanje statusa Sandžaka.

On je ostao na političkoj sceni sve do dana smrti. Ja sam izgubio na izborima nekoliko puta za redom i, nakon osamostaljenja Crne Gore, napustio politiku. Ali, naravno, nisam napustio ideju koja nas je pokrenula još prije 27 godina. Nisam napustio prijatelje, saborce i poznanike. Za svo ovo vrijeme koliko toliko ostali smo u kontaktu.



Žao mi je što nam životni putevi nisu dozvoljavali da i nakon 2006. sarađujemo baš onako kako smo to i do tada činili. Žao mi je što dragom Šemsudinu nisam rekao da sam, tokom boravka u pritvoru od 28. januara 1994. do 19. decembra 1995.godine (i za to vrijeme boravka u samici 17 mjeseci), pisao pjesme, i da sam jednu od njih, skromnu, ali bratski i od srca, posvetio njemu. Nadao sam se da ću jednog dana štampati zbirku mojih zatvorskih pjesama pa mu onda pokloniti knjigu. Ali, eto, to nije bilo suđeno. On je, ovosvjetskim očima posmatrano, požurio, i otišao na onaj, bolji, svijet. Sa mnogo neispunjenih želja i neostvarenih planova. Dostojanstveno, nasmijan i vedra čela. Zadovoljan, onoliko koliko je to moguće da smrtnik bude zadovoljan zbog svega onoga postignutog za života na ovome svijetu. I pored svega on je postigao više nego većina nas njegovih ahbaba. Uvijek je ubjedljivo pobjeđivao na izborima i u nekoliko mandata obavljao funkciju predsjednika opštine Tutin, gdje ga je posljednja sekunda života i zatekla. Dženazu mu je klanjalo nekoliko hiljada ljudi. Više nego bilo kome ikada u Sandžaku. Masa njih je plakala. To je pokazatelj da je imao više prijatelja nego neprijatelja.


Dženaza Šemsudinu Kučeviću, Tutin, petak, 13.10.2017.godine


Želim da ovo pismo bude posljednji moj selam, oproštaj i dova, velikom čovjeku, velikom Tutincu, velikom Sandžakliji, drugu i prijatelju, rahmetli Šemsudinu Kučeviću. Uz ovo pismo po prvi put objavljujem svoju zatvorsku pjesmu, pod naslovom - “Šemsudinu Kučeviću”, za koju on, nažalost, za života nije saznao:

ŠEMSUDINU KUČEVIĆU

U Ribariću smo bili
Na promociji stranke,
Ustvari - to je bila tribina,
Iz Rožaja i Sjenice pristigla nas nekolicina
A mnogo došlo iz Pazara i Tutina.

Dobro smo prošli,
Puna sala Motela,
Narod željan slobode i mira,
Ja i Rasim iz Rožaja,
Šemko i Esko iz Tutina,
Farko iz Sjenice -
pričali smo snove i tumačili ideje,
i probuđenim dušama budili nadu.

-----------------------------------------------

U povratku, zaustaviše nas na Mehovom kršu,
puškomitraljezac zaleg’o iza grudobrana
iza punih džakova pijeska,
noćni reflektori na policijskoj baraci
a dvojica iz polumraka
u nas uperiše puške.

----------------------------------------------

Stajali smo dugo na snijegu i ledu,
Na zimskom nebu bezbroj zvijezda,
Mehov most je pucao od hladnoće,
A mi na nišanu mitraljeskog gnijezda.

U dolini se čulo hučanje rijeke,
Mjesec puni nas gledao s visina,
Policajci uđoše u svoje barake
Da zatraže dalja uputstva iz Tutina.

"Rožajci, možete kući”, policajac reče,
“a Šemsudin Kučević nek uđe u stanicu",
Na glavi je imao "švapski šljem"
Za pojasom pištolj, u ruci palicu.

Zatim se čuo bahat i vika,
Uvrede, psovke i dreka neka,
Baraka se tresla do sabahskog cika,
A mi smo čekali da puste Šemka.

Sutradan sam sreo blijedog čovjeka,
Hladnog pogleda poput hladne stijene,
Al’ ipak, s osmjehom, kao brat bratu,
Reče mi glasom punim topline:

"Život je avantura, prijatelju moj,
Ali, nastavi, neodustaj,
I ne traži da ti neko kaže hvala…
Oficir mi je psovao oca i majku,
Fizički me napao,
Mašio se pištolja…
I, zamisli, taj izrod, taj nesoj
- reče mi, da on ne sluša Vagnera
već vodi sveti Kosovski boj".

Harun Hadžić