Mr. Milan JVIČIĆ, mostarski Sarajlija: Nisam sklon, niti sam saglasan sa mojim Predsjedništvom i institucijama vlasti u državi, da se radi guslara i „dodikovaca“ ne priznaje, ova normalna i nama prijateljska država, zvana Kosovo i njen cijenjeni autohtoni narod, koji ima i svoju kulturu i svoj jezik, kao i svoju datu „Besu“ koju oni cijene i poštuju, a u isto sam se uvjerio, služeći Titovu Armiju u Zadru 1963. godine, zajedno sa Albancima ili našim Kosovarima, koji su i mene kao Srbina i intelektualca, veoma cijenili i poštovali.

Predsjednik Republike Srbije, Aleksandar Vučić, lagano i često se šećka tamo i ovamo, preko Drine, bez državničkog protokola, ne respektujući državni vrh moje domovine, Bosne i Hercegovine. Da li su mu ovi tako blagonakloni ili su nezainteresovani, šta li to on kuha na našim prostorima, sa dokazanim našim dušmaninom i razbijačem, svega što je bosansko ili bošnjačko, guslarom iz Laktaša, Miloradom Dodikom.

Prilikom, posljednje posjete i „fol“ puštanjem dijela magistralne ceste, od 10 kilometara, koristi priliku da izusti, šarenu dječiju frazu: „Poštujem integritet Bosne i Hercegovine, ali volim Republiku Srpsku“. Ništa neobično, što bih i ja kao, normalni bosanski Srbin izjavljivao: „Poštujem integritet Republike Srbije, ali volim i Sandžak i Novi Pazar, gdje mi se i sin rodio, kao i Kosovo i divne Kosovare“. Volio bih, kada bi sutra i bez vize, sa ličnom kartom, po sjetio i Prištinu i cijelo Kosovo, sa manastirima u Prizrenu.

Nisam sklon, niti sam saglasan sa mojim Predsjedništvom i institucijama vlasti u državi, da se radi guslara i „dodikovaca“ ne priznaje, ova normalna i nama prijateljska država, zvana Kosovo i njen cijenjeni autohtoni narod, koji ima i svoju kulturu i svoj jezik, kao i svoju datu „Besu“ koju oni cijene i poštuju, a u isto sam se uvjerio, služeći Titovu Armiju u Zadru 1963. godine, zajedno sa Albancima ili našim Kosovarima, koji su i mene kao Srbina i intelektualca, veoma cijenili i poštovali.

Kao, bosanski Srbin, doživljavam ih i cijenim, prisnije i bolje, od ovoga velikosrpskog nacionaliste i guslara iz Laktaša, koji urušava i moju domovinu, a nas normalne Srbe, već je poodavno deklarisao kao njegove „rezervne“ Srbe. Upravo bih mu uputio poruku, stani malo veliko Srbendo, ti nebeski zaluđeni velikosrpski rode, mi ne pripadamo istom srpskome rodu, te neću da te tapšem po ramenima, veličam tvoje gluposti ili nedaj Bože da volim i tvoju genocidnu tvorevinu Republiku Srpsku.



Neka, gospodin Vučić i svi vukovi njegovi, kao i tvoji guslari i pajdaši tzv. orguljaši iz njihove „lukave“ Hercegovine i grada Mostara, vole i dalje i tebe i Republiku Srpsku. Nadajući se zajedničkom vaskrsnuću, u mjesecu „limburgu“ i njihovoj ludačkoj ideološkoj tvorevini, Herceg Bosni, upravo, prema dogovarima i zajedničom scenariju, pripremanom u ljetnikovcima, sa Voždom i Poglavnikom.

Svi sveci Božiji, niti Crkva sa ptrijarhom Irinejom i njegovim Vladikama, neće vam pomoći, da još dugo držite svoj srpski narod u ogromnim zabludama, u torovima poput stada ovaca željni soli i vode, pripovjedajući lažne tužbalice o ugroženosti vašeg roda i o postojanju nebeskoga naroda, čiji je rok trajanja već prošao i vrijeme vam je da se konačno i spustite na zemlju, kako bi nastavili živjeti zajednički sa normalnim narodima i građanima, naših prostora, cijele Evrope i svijeta.

Uzaludne će vam biti sve dekleracije o zajedničkom narodu, bilo koji memorandumi o pripajanju jednih drugima, u nadi da će vam i dragi Bog pripomoći da se dozovete pameti, uz izmjenu čipova u vašim glavama, po savremenoj tehnologiji, ljudskoga uma i razuma.

Poštovani Predsjedniče, Aleksandre Vučiću, meni drage Republike Srbije, kao visokom intelektualcu i njenom graditelju iz boljih vremena, a danas kao i njenom penzioneru, kao i čistokrvni bosanski Srbin, sugerišem ti i savjetujem te, poradi dobrih međukomšijskih odnosa sa Bosnom i Hercegovinom, napretka saradnje i bolje budućnosti, sa obje strane Drine, moraš i definitivno preispitati tu svoju „veliku i lažnu ljubav“ sa „dodikovcima“ i njihovim drugim Voždom, Mićom iz Laktaša.