KASNO – PA – RANO
Autor: Fatmir S. Bači
Objavljeno: 30. Sep 2017. 14:09:43
Svjetlucavo tamni mantil, Lagano se spustio, Iznad pažljive skrušenosti, Ali isto, I iznad ljudskog nemara, Dok duboko noćno nebo, Sa sitnim vezom srebrnih šara, Daleko je bistrije, I providnije, Od svih kraljevskih crnih dragulja, Na okupu. Među blistavim zvijezdama, Po onim uskim puteljcima, I blagim krivinama staza, Usred neba srmom poštrapanim, Miruju tišinom osvjetljene, Sve umrežene bore, Jedne duge mračne noći, Već promakle i zastale, U nekom kasnom dobu, Prekasnom. Tako je kasno i tiho, Toliko je lebdeće smirenosti, Da ne samo iskrenom dovom, Iz aška, Iz dubine srca, Nego i ono lagano pero sna, Pa čak i sitna pahuljica drijemeža, Može pomjeriti čitavu noć, Daleko, Daleko i sve duž iste mirnoće, Istopiti je po istoj tišini, Prema onoj granici, Gdje buđenje ti već pokazuje, Da nisi tamo gdje si bio, Nisi više utopljen, U onom ćošku skrušenosti, Zvanom “Prekasno”, Jer tok sanjarenja već te je ponio, I naglim pomakom prebacio, U onu dolinu, Gdje za svaku draž, Za svaku nadu, Znači i sasvim novi početak, Time je i sve ispred, Svedeno u “Prerano”. Još samo jedan korak Malo dublji uzdah i izdah, I već si u širokom krajoliku, Na neizmjernom prostranstvu, Na otvorenoj kapiji zore, Gdje sve zvijezde, Polahko, Tiho i smireno se tope, A gusti mrak postaje žiđi, I sasvim lagano se razređuje, Dok se miješa posvud, Sa blistavim česticama, Srebrnastog praška. O Gospodaru svjetova! Ti si Svemogući! Učini nas od onih, Što u obožavanju prema Tebi, Istraju budni u dovi, Što uporno kasne predati se, I mamljivoj drijemi, I slatkom snu, Što su uvjek prvi, Koji rano rane u molitvi. Amin! Lijepo vas molim, Smješite se... Radi boljeg zdravlja, I vedrijeg lica, Smješite se! Smješite se... Najsrdačnije vas molim, Radi ljepšeg izgleda, I vaše smirenosti, Samo se smješite! Morate me poslušati, Iskreno vam se obraćam, Smješite se... Malo za svoju dušu, A malo i za tuđe oči, Uvjek vam je bolje, Da se smijete... Smješite se, Molim vas... I ako slučajno ispadne, Da baš i nije smiješno, I ako vam uopće Nije do smjeha, Ipak smješite se... Ili se bar nasmješite. Jer ako namršteni ostanete, Ako vam je smjeh odvratan, Ja ću vas za uvjek napustiti, Moraću da odem... I šta poslije svega? Čemu će te se tada smijati? Ama smješte se... Ponizno vas molim, Nemojte škrti postati, Samo zbog malo smijeha, I srcem i dušom, Preklinjem vas, Smješite se! Smješite se, Dok vas čeljusti ne zabole, Čitav krov neka se sruši, Od vašeg smijeha. Smješite se... Kako bi se i ja napokon, Malo nasmijao. Kad budete izašli vani, Onda plačite do bola, Ako vas stvarno boli, I vrištite do neba, Ako vam je do vriske, Ama baš me briga ... Jer ja imam Samo svoje minute. |