DR. MUSTAFA CERIĆ: Bošnjaci/Bosanci su imali sve što im trebalo - naciju-vjeru-državu-jezik-kulturu, osim slobode. Slobodu su im ukrali njihovi dušmani s lijeve i s desne strane. No, zahvaljujući hrabrim bosanskim borcima Bošnjaci/Bosanci su u okupiranom Sarajevu vratili ukradenu slobodu da kažu ko su i šta su nacionalno, vjerski, jezički, kulturno i državno. Prije nego što su postali po vjeri muslimani, Bošnjaci su bili Dobri Bošnjani. Prema tome, bošnjaštvo je njihovo prirodno pravo, kao što je bošnjačko/bosansko ljudsko pravo da budu i muslimani, i katolici, i pravoslavni, i agnostici, i heretici... Tako je to uvijek bilo u Bosni... I tako će to uvijek biti u Bosni... Svako ima pravo da budo ono što mu njegova majka kaže da jest, a ne ono što govori bilo SANU bilo HAZU...

Na prekjučeršnji i jučerišnji dan (27. i 28. septembar, 1993. god.) održan je u Sarajevu "Prvi bošnjački sabor", na kojem su Bošnjaci razgovarali o ponuđenom Ženevskom mirovnom ugovoru te pod ratnom srpskom okupacijom grada i zemlje imali su po ptvi puta u svojoj hiljdugodišnjoj povijesti slobodu da jasno i glasno kažu ko su i šta su po prirodi svoga etničkog, nacionalnog, vjerskog, kulturnog i jezičkog bića.

O Ženevskom mirovnom prijedlogu nemam ništa novo kazati osim što imam potrebu naglasiti da Dobri Bošnjani, tj., Bošnjaci/Bosanci, od početka nisu imali suverenu moć odlučivanja o svojoj sudbini, nisu imali moć odluke ni o ratu ni o miru... Sve je bilo u dušmanskim, antibosnitskim rukama - i rat i mir... Bošnjaci/Bosanci su bili (i ostali) igračka u njihovim rukama... Oni su sve znali i sve mogli... Oni su znali da Bošnjaci/Bosanci nisu bili spremni za rat... Zato su ih i napali dušmani i sa istoka i sa zapada dok su im bile svezane ruke za odbranu... Samo tako su mogli da ih udaraju, ubijaju, žene im siluju i progome ih iz njihove hiže, njihovog doma, njihove domovine, njhove bosanske države...

Moju pažnju povodom održavanja Prvog bošnjačkog sabora u okupiranom Sarajevu 1993. god. mnogo više privlači činjenica o slobodi koju su Bošnjaci/Bosanci tih dana i mjeseci sami sebi izvojevali da mogu da objave gradu (Sarajevu) i svijetu ("Urbi et Orbi") da njihovo ime nacije, njihovo ime jezika, njihovo ime zemlje, njihovo ime države nije ni otkoga ni milost ni poklon, već je to dar Božji kao i svaki dar koji se stiče rođenjem. Nacionalno ime je prirodno stanje čovjeka kao što je boja očiju prirodno stanje od rođenja svakog čovjeka. To se niti daje niti oduzima. To se ima po rođenju. To je dar Božji kao i sam život. Zbog toga, Prvi bošnjački sabor u ratnom Sarajevu u septembru 1993. god. nije donio nikakvu odliku o promjeni imena od "Muslima" u ime "Bošnjak", kao što to i neki Bošnjaci/Bosanci, koji još uvijek imaju podaničku pamet, ovih dana ponavljaju, već je Prvi bošnjački sabor bio izraz bošnjačke/bosanske slobode. Bošnjaci/Bosanci su imali sve što im trebalo - naciju-vjeru-državu-jezik-kulturu, osim slobode.
Slobodu su im ukrali njihovi dušmani s lijeve i s desne strane. No, zahvaljujući hrabrim bosanskim borcima Bošnjaci/Bosanci su u okupiranom Sarajevu vratili ukradenu slobodu da kažu ko su i šta su nacionalno, vjerski, jezički, kulturno i državno. Prije nego što su postali po vjeri muslimani, Bošnjaci su bili Dobri Bošnjani. Prema tome, bošnjaštvo je njihovo prirodno pravo, kao što je bošnjačko/bosansko ljudsko pravo da budu i muslimani, i katolici, i pravoslavni, i agnostici, i heretici... Tako je to uvijek bilo u Bosni... I tako će to uvijek biti u Bosni... Svako ima pravo da budo ono što mu njegova majka kaže da jest, a ne ono što govori bilo SANU bilo HAZU...



Žao mi je, međutim, što Prvi bošnjački sabor iz 1993. god. nije institucionaliziran kao nacionalni dan Bošnjaka u smislu intelektualno-akademske rasprave o bošnjačkom etničkom biću, o bosansko-državnoj naciji, i bosanskoj jezičkoj tradicije, već je to jučer obilježeno kao teferič, koji nikoga ne obavezuje čak ni one koji su teferič organizirali, kao ni one koji su tom teferiču jučer prisustvovali. Žao mi je što ovo moram reći, ali moram jer me obavezuje emanet sabornika Prvog bošnjačkog sabora, sve junak do junaka, od kojih hoću ovdje da posebno izdvojim, a to je rahmetli akademik Alija Isaković, čiji uvodni govor na Saboru mi još uvijek zvuči u ušima. Slušajući tada Aliju Isakovića i preslušavajući ga sada mislio sam da smo se promijenili ili da ćemo se promijeniti; mislio sam da nećemo više praviti greške na koje je Alija Isaković tako snažno i tako sugestivno ukazao... Mislo sam, ali nisam domislio ono što nas očito stalno prati, a to je ubogo mediokritetsvo ili još gore od toga - prokleto filistarstvo.

Bošnjaci moji,
- Zašto smo postali filistari? - Ljudi ograničenog pogleda, zatvorena duha prema učenosti, umjetnosti i novostima...? Zašto smo licemjeri...? Zašto smo malograđani...? Zašto smo tako nisko pali, a bili smo se tako visko popeli...? - Zašto smo uplašeni...? Zašto smo izgubili ponos kojeg smo uvijek imali i kad su na nas nasumce granate bacali...? Zašto smo u grču...? Zašto smo ukočeni...? Zašto nam je pamet zamrznuta...? Zašto su nam oči povezane...? Zašto su nam ruke kratke...? Zašto ne umijemo da uspravno hodamo...? Zašto smo tako smeteni...? Zašto smo tako pometeni u vlastitoj zemlji...? Zašto smo izgubili osjećaj za zajedničku nacionalnu sudbinu...? Zašto se bojimo slobode...? Zašto se ništa ne poduzima da nam nadareni mladi ljudi ne odlaze u inozemstvo...? Zašto bosanska javnost nije zahtjevna prema političkim liderima...? Zašto ne čujemo jedni druge...? Zašto smo gluhi...? Zašto opće dobro pretvaramo u privatnu svojinu...? Zašto opće nacionalne vrijednosti svodimo na dnevno političku potrošnju...? Zašto je i sama ideja Prvog bošnjačkog sabora svedena na teferič umjesto da su se prekjučer 27. i jučer 28. septembra okupili svi živi učesnici povijesnog Sabora (ili Stanka*) kako bi se vidjeli i za zdravlje upitali, ali i podsjetili svoje potomke da su oni ti koji su stali i ustali da brane bosansku slobodu...? Zašto nam smeta vlastit nacionalni uspjeh...? Zašto ne učimo iz vlastitog iskustva...? Zašto još uvijek velika većina stoji po strane kao da je se ništa ne tiče i ne dotiče...? Zašto se junačimo pred svojima, a kukavičimo pred strancima...? Zašto se ne opametimo...? Samo nam je ostalo još to - da se opametimo! Bože, pomozi nam da to postignemo!
Amin!

*Stanak je bio skup bosanske vlastele koja je zajedno sa vladarom odlučivala o nacionalnim i državnim poslovima Bosanske kraljevine. Izraz stanak prvi put je spomenut u povelji bana Tvrtka I. Kotromanića 1354.

Pogledaj link ispod!