Mr Milan JOVIČIĆ, mostarski Sarajlija: Prije svega, apsolutna je laž i neistina, da je ovdje riječ o mostarskoj „Prosvjeti“, kako se u medijima piše i govori. Dakle, riječ je o crkvenoj „Prosvjeti“, pod plaštom Crkve i njihovih vjerodostojnika. Riječ je o recidivima nacionalističke velikosrpske ideologije, od paljanskog psihijatra, sadašnjeg stanovnika iz Haga, Radovana Karadžića, inače laureata ove iste „Prosvjete“ sa Pala.

U ime Boga, Sv. Trojice i svih inih svetaca, grijeh je obmanjivati javnost. Neistinama i lažima se služiti, niste nikako na Božijem putu. Svi su izgledi, prema informativnom fašističkom receptu Gebelsa, da li težite da se vaše laži vremenom transformišu u istinite tvrdnje, što je dio licemjerne i demagoške ideologije i mitologije, tradicionalne vanzemaljske i nebeske naravi, naših crkvenih vjerodostojnika.
Upravo, ovih dana, na pojedinim portalima čitam i slijedeće:

„Paroh Krulj na čelu mostarske Prosvjete“.

Kako dalje piše, na Izbornoj skupštini Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“, Gradski odbor Mostar za novog predsjednika izabrao je mostarskog paroha Radivoja Krulja, a novinarku, Sanju Bjelicu Šagovnović, za podpredsjednicu. Nadalje, redovna Izborna skupština održana je u Vladičanskom dvoru u Mostaru.

Članovi Prosvjete u Vladičanskom dvoru u Mostaru Mentori, Dodik, Čović i Vladika Grigorije

U Nadzorni odbor izabrani su Milena Komlen, Šemsudin Zlatko Serdarević i Goran Sudar.
Svakako, pozitivna okolnost je, da se u ovom zloćudnom vaktu, u ovu virtuelnu fantazijsku cirkusijadu, uključio i svojim djelovanjem na planu, licemjerno-demagoške novo komponovane rašomonijade na temu bratstva i jedinstva, kao član Nadzornog odbora i Šemsudin Zlatko Serdarević.

Univerzalni borac za „bratstvo i jedinstvo“: Šemsudin Zlatko Serdarević

Kao veliki Srbin, veći i od Vladike Grigorija, kao veliki Hrvat veći i od biskupa Ratka Perića i kao veliki Bošnjak, veći i od reisa Kavazovića, bar tako nastupa i deklariše se u svim svojim aktivnostima, dobro im je došao i poželimo im zajednički propagandni uspjeh.
Na Skupštini, paroh Krulj, kako to prenose prisutni, sa medom i mlijekom preko usana, poručio je prisutnima:

„Da su mostarski Srbi i osnivači „Prosvjete“, zlatnim slovima pisali istoriju i kulturu tog grada. Trudićemo se da budemo dostojni nasljednici i da vratimo duh srpske kulture u grad na Neretvi“. /završen citat/.

Ništa neobično, vozovi bi i dalje mirno prolazili, kada bi u svemu ovome događaju i ležala prava istina.
Međutim, javnost treba da zna, gdje je prava istina. Kako kaže latinska „Veritas amare est“ /Istina je bolna/, ali se mora saznati, a kako veli filozof Platon:

„Niko nije toliko mrzak ljudima, kao onaj koji govori istinu“.

Prije svega, apsolutna je laž i neistina, da je ovdje riječ o mostarskoj „Prosvjeti“, kako se u medijima piše i govori. Dakle, riječ je o crkvenoj „Prosvjeti“, pod plaštom Crkve i njihovih vjerodostojnika. Riječ je o recidivima nacionalističke velikosrpske ideologije, od paljanskog psihijatra, sadašnjeg stanovnika iz Haga, Radovana Karadžića, inače laureata ove iste „Prosvjete“ sa Pala.

U kontinuitetu, nastavlja se primjena iste ove ideologije, sada u duhu Dodika i njegove „dodikovštine“ u saradnji sa Crkvom, bolje reći Vladikom Grigorijem i njegovih saradnika. Naime, njihovim povratkom u grad Mostar, u postdejtonskom periodu, isti je sve nas Srbe u gradu, kao i u Federaciji, u duhu stavova i njihovog mentora, guslara iz Laktaša, zvanično svrstao u red tzv „rezervnih“ Srba. Svi Srbi i srpsko, što je i bilo u gradu i aktivno djelovalo u cijelini društvenog života, apsolutno je ignorisano, što znači da se njihovim povratkom i sve ponovo rađa i nastaje, u ovome gradu. Tako oni i formiraju, svoju crkvenu „Prosvjetu“, pored već postojeće SPKD „Prosvjeta“.

Iskonsko, istinito i pravo postojanje SPKD „Prosvjeta“ datira od njenog formiranja 1902. godine, sa sjedištem u Ćorovića kući u Mostaru. Njeno djelovanje je posvećeno očuvanju svih vrijednosti srpske kulture, prosvjetne djelatnosti, ekonomskog statusa srpskog stanovništva, socijalnom politikom, svih oblika naučno istraživačkog rada i istorijskih činjenica, ne samo grada Mostara već i cijele Hercegovine.

Logo SPKD “Prosvjeta” i Čorovića kuća u Mostaru

Tokom svog postojanja, ”Prosvjeta” je, čak četiri puta, privremeno prestajala sa radom: za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata, 1948. i 1992. godine na današnjem prostoru FBiH. U toku agresije na naš grad, sa istoka i zapada, godine 1994, dakle u jeku rata, ova SPKD „Prosvjeta ponovo oživljava, upravo zahvaljujući djelovanju naših „rezervnih“ Srba, na čelu sa pok. Ratkom Pejanovićem i saradnicima.
U toku jednostoljetnog trajanja, od one početne i daleke 1902. godine, kroz tri rata, u vremenima vunenog mira i u tragičnim časovima, društvo SPKD ”Prosvjeta” bilo je uvijek na sudbinskoj liniji svoga naroda. Vrata ovoga društva uvijek su bila otvorena i za pripadnike ostalih nacionalnih zajednica u BiH, što je ”Prosvjetu” činilo još jačom, sadržajnijom i funkcionalnijom.

Spomenik, pjesnika Alekse Šantića

U ovoj kući Ćorovića, poznati mostarski pjesnik Aleksa Šantić, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika, proveo je posljednje godina svoga života. Tu se nalazi i Šantićeva memorijalna soba sa bibliotekom koja čuva njegove vrijedne rukopise. Mostar se sjeća svoga pjesnika i kroz organizaciju “Šantićevih večeri poezije”, događaja kojem stanovništvo posvećuje posebnu pažnju i koje se organizara već dvadeset tri godine u kontinuitetu, u organizaciji , upravo ove SPKD „Prosvjeta“, koja je jedina nasljednik i tradicionalni čuvar tekovina ove institucije, od njenog osnivanja, do današnjih dana.
Dakle, dok su ovi isti „dodikovci“ i njihovi sunarodnjaci, odlepršali negdje na istok ili su se neki od njih nalazili i po okolnim brdima Podveležja ili Čobanovog polja, sa lansiranjem obilja granata na ovaj naš grad i njegovo stanovništvo, dotle su se tzv. „rezervni“ Srbi u gradu, zajedno sa pok. Ratkom Pejanovićem, Obrenom Lozom, Milanom Jovičićem,pok. Radmilom Bracom Andrićem, pok Ristom Pudarom, Fraderikom Vasićem i inim drugim Srbima, istinski i intezivno uključili u sve društvene aktivnosti, na spašavanju, što se dalo spasiti. Brinuli smo se i o SPKD „Prosvjeta“, o pravoslavnom groblju u Bjelušinama i njegovom uređenju, o izvršenju mnogih nužnih obreda za naše sunarodnjake, a posebno na aktivnostima povratka u grad naših sunarodnjaka.

Od Dejtona i prvim gradskim izborima za Gradsko vijeće grada Mostara, na zajedničkoj građanskoj listi, za jedinstveni Mostar, sa našim gradonačelnikom Safetom Oručevićem, dali smo i neposredni cjeloviti doprinos sa šestoricom naših viječnika, kao i izborom pok. Ratka, kao i Milana, za pozicije Predsjednika / potpredsjednika Gradskog vijeća grada Mostara.

Uspjeli smo, zajednički sa našim gradonačelnikom Hamdijom Jahićem, neposredno da učestvujemo u izradi i povratku u Mostar uništenog spomenika, skulpture, našeg Alekse Šantića. Lično smo i neposredno odlazili u posjetu ateljeju umjetnika kipara u Beogradu, koji je radio skulpturu, našeg Alekse.
Odlazili smo, neposredne u Nevesinje, Gacko, Bileće i Trebinje, na susrete i razgovore sa našim izbjeglim sugrađanima, u cilju njihove pripreme za povratak u svoj i naš grad Mostar, svakako u zajednici sa međunarodnim faktorima i domaćom upravom.

Svakako su brojne bile i mnoge druge aktivnosti, nas, malobrojnih Srba, koji smo ostali u svome gradu, sa komšijama i susjedima, bili izloženi i mnogim nedaćama, jer u tim vremenima i nije lako bilo normalnim građanima, posebno pravoslavcem, u ovome gradu.

Međutim, već zakašnjelim povratkom Vladike u grad i njegovih saradnika, koji su se trebali i ranije vratiti i stati na čelo svoje prognaničke populacije, ali su odmah našli za shodno da ignorišu i anatemišu sve nas, svoje sunarodnjake, kao neke „rezervne“ Srbe i sve pozitivno što smo činili i radili u vrijeme agresije, za potrebe i dobro naših sunarodnjaka, što je bio jasan dokaz, da su u izbjeglištvu bili nadojeni ideologijom svojih mentora, do Dodika i „dodikovaca“. Nisu izmjenili i prilagodili svoje memorijske čipove i saznali realnu percepciju svih prethodnih događanja, u ovome njihovom gradu i širim prostorima, kako bi se i normalno prilagodili našim realnim prilikama, novog zajedničkog suživota.
Sada se i kite tuđim cvijećem, svojataju i mostarsku „Prosvjetu“ i Alkesu Šantića i njegove susrete i večeri, osvojili bi i još neosvojenu tvrđavu, sjedište iskonske i jedne i jedine, SPKD „Prosvjete“ u Ćorovića kući. Eleminisali bi i postojeće, veoma agilno rukovodstvo SPKD „Prosvjete“, sa Goranom Kosanićem i saradnicima, kako bi se domogli i ove posljednje vrijednosti, našeg vjekovnog dobra i sadržaja.
Do tada, neka se drže Vladičinog dvora, koji pod svoje svodove drži i „dodikovce“ i njihovu kancelariju, kao konzulat Republike Srbije, kako bi što uspješnije djelovali u cilju realizacije, nakana sospstvenog velikosrpstva u gradu Mostaru.

Totalno su razgolitili i svoje namjere i svoju politiku, kao recidive ne završenog scenarija iz ideologije svoga psihijatra, te njegovog nasljednika i guslara iz Laktaša.

Upravo, kako to i reče, neki njihov samoproglašeni koordinator, zvani Golo, u emisiji „Ludovanje, kod jezikoslovcai glasno govornika, njihovog Veselina Gatala i tvorca “gatalice“, reče lude konstatacije i suludo se povrati u Mostar; „U Mostaru se brani Republika Srpska, te da je Mostar dao nekih 230 poginulih boraca, jasno Srba, za Republiku Srpsku“/završen citat/.

Pri tome je zaboravio, taj isti Golo, da istakne i njihovo djelovanje, ne na Srebrenici i inim jamama, već neposredno na našem mostarskom Uborku, gdje su mu sunarodnjaci ostavili iza sebe pobijene, preko stotinjak nevinih komšija i susjeda, kojima uvijek i na svakom mjestu treba ukazati poštovanje i sopstveni sram i kajanje, u ime svoga srpskoga roda.

Zaboravili su oni i na cca 1000 srpskih radnika, kojima su uskraćena i sva ljudska prava u mostarskim firmama, od strane ustaško nacionalističke stranke HDZ, sa ulaznim grafitnim parolama: „Srbima i psima ulaz je zabranjen“, dok njihov mentor i guslar Milorad Dodik, sa svojim pajdašem i jaranom Draganom Čovićem ostvaruje dogovore, o očuvanju sospstvene genocidne tvorevine Republike Srpske i uspostave ponovne, iste takve tvorevine Herceg Bosne.

Fućka li se, fućkaća, pjevaču i guslaru Mići, koji je svojim kriminalnim radnjama obezbijedio svoju vilu na Dedinju i brojne stanove, a pasoš Republike Srbije, mu je pri ruci, zlo netrebalo da na vrijeme klizne u svoju rezervnu domovinu.

Dakle, isti ovi mostarski Srbi, „dodikovci“ nažalost i nisu svjesni, da sopstvenim umom i razumom, svojim snagama rade na ostvarivanju konstitutivnosti, koja ništa ne znači, ali ravnopravnosti svakako, u ovome gradu, okrenuti su kao pijetao na odžacima naših dimnjaka, ka Banja Luci i njihovim kriminalcima na vlasti.

Ovakvim svojim ponašanjem i stavovima, kao neki predstavnici Srba u gradu Mostaru, po onoj narodnoj: „Da Bog da kćeri da te aga uzme, ...rekao bih dok te „dodikovci“ predstavljaju.