Roman „Hadži OSMAN“ autora Harisa Sejdića je svojevrsna literarna obrada dvadesetog vijeka životopisom čovjeka, koji ga je, domalo, cijelog proživio. To je narativni vremehod u trajanju 93 godine, od 1900. do 1993. godine, pripovjedački hod životom jedne familije i jedne mahale kroz sve mijene života, društvene sisteme, četiri-pet državnih zajednica, dva svjetska rata rata, te rat za Bosnu i Hercegovinu, a sve u proteklom dvadesetom vijeku, a za života hadži Osmana Sejdića, glavnog lika u romanu i pripovjedača u „ich-form(i)“.
Ovo je knjiga, koja svojim opusom, nudi, definira u jednom minulom vremenu, odnose unutar jedne porodice, zatim familije, te jednoga mjesta - sela, pa i šire - čaršije. Nudi odnose u svakojakim relacijama: roditelja i djece, napose oca i sinova i kćerki, odnose muža i žene; odnose između poslovnih seoskih i čaršijskih moćnika; odnosi između zavađenih pojedinaca i grupa; te doušničke i policijske relacije; odnosi u ratnim i postratnim vremenima - ko je s kim, a ko je protiv koga, i neizbježne nacionalne, i vjerske trpeljivosti, i sve druge kušnje jedne muslimanske mahale u hirovitim ratnim i postratnim vremenima, i brojnim gladnim godinama, i povrh svega svim ljudskim slabostima. Ovo je svojevrsna povijest u mikro planu, u porama življenja, viđena i proživljena sviješću i savješću, za svoje vrijeme, čelnika jedne mahale.
Iščitavajući roman čitalac osjeća miris samuna Čaršijom i čuju se odijeci samundžije kako je „vruuuć-vruuć“, osjeća čari pazarnog dana, i živost čaršijskih kafana u džuma-danu; osjeća miris mahalske romantike u pjerskim danima i prelima, u danima behara, u perušanju kukuruza, i vršidbama, i zimskm sankaškim čarolijama. Ako je čitalac i sam rastao i proživio polovinu dvadesetog vijeka, onda prolazi iznova svoja uzrastanja i svoju mahalu, i prosto ima čitalački problem – knjiga mu se ne da ostaviti.
Ovako ispripovijedana romansijerska priča, ispričana gotovo iščezlom leksičkom raskoši i morfološkim leksičkim, tvorbenim, varijacijama, te, baš racionalnom, sintaksičkom konstrukcijom, i u dijaloškom i u monološkom obliku kazivanja, izuzetno je značajna za leksikologiju i svako drugo lingvističko traganje. Ovo je roman ispričan jednim lokalnim narječjem, jednim iščezlim dijalektom, i to tešanjskoga kraja dijalekatski posebno zanimljivoga prostora, koji je u psljednjih sto godina, od 1907. godine do 2003. godine šest puta jezički istraživan, na doktorandskim razinama, a gdje je, i pored toga, ostalo za buduća istraživanja još naučno nedefiniranih jezičkih idioma. Stoga će ova romansijerska storija, „Hadži Osman“, autora Sejdića, ispričana narječjem u cijelosti od svoje prve do zadnje stranice, u kvantumu 400 stranica, biti zanimljiva lingvističkim istraživačima. Ova pripovjedačka narav u ovom obimu je rijetkost. Sretala se, uglavnom, u mjerama: nekoliko dijaloških rečenica, do jednoga pasusa ili nekoliko stranica. U knjizi je pohranjeno leksičko blago u sintaksičkoj primjeni sa zanimljivim morfološkim varijacijama.
Te hadži Osmanove riječi i rečenice su pune jednostavnosti i komoditeta u izgovoru, to su supstance prirodnoga govora, a sve što je jednostavno i prirodno nalazi se u umjetničkom djelu.
Nobelovac Česlava veli da su dobri samo oni romani u kojima je prikazana stvarnost, i da je najbolja ona književnost koja nam saopštava suštu istinu. Uz stvarni lik hadži Osmana, uz istinitost povijesnih zbivanja i društvenih gibanja, koja su ispripovijedana u ovom romanu, i istinu da su se isti sudbonosno odražavali na ljude i život jedne porodice, familije i mahale, autor Sejdić kao da se rukovodio mišlju Česlava.
Radnja romana teče hronološkim redom kazivanja, životopisno iz godine u godinu, 93 godine života smješteno je u 93 pripovjedačka dana, što opet može, autorski, da simbolizira da život brzo prođe, makar bio i lijepo dug, 93 godine prođe kao da je trajao 93 dana.
Autor uglavnom svoja poglavlja započinje Kur'anskom ili Sunnetskom riječju što je svojevrsno autorovo pečatiranje smislova svojih poglavlja a smislovima Kur'anskog ili Sunetskog citata, i to je već viđeno u našoj literaturi.
Ćamil Sijarić veli da su narodne izreke, pouke i mudrosti - u cjelom narodu - na najvišoj visini intelekta, uma i iskustva, nerijetko u svom pripovijedanju hadži Osman izusti te životne postulate, moralno-etičke definicije, kao potkrepu svoje životne spoznaje i pravila insanijetskog življenja.
Ovaj roman, kroz pripovijedanja hadži Osmana, bez obzira na pripovjedački „ichform“ oblik i mogući subjektivizam, u idejnom smislu definira život, nudeći nam pritom poruku kako život treba proživjeti: sa braćom – bratski, sa komšijom – komšijski, s poštivanjem drugog i drugačijeg, pametno, pošteno, bogobojazno i nadasve insanijetski.
I, ne mogu se oteti dojmljivoj bjelini korica knjige i licu hadži Osmana na njima, što me asocijativno nosi u ihramsku bjelinu, u koju je prvi put bio ogrnut hadži Osman kada je obavljao hadž, a drugi put ga, evo, svojevrsnom „ihramskom bjelinom“ korica knjige ogrće autor Haris Sejdić, njegov unuk, i negdje mu, zbog toga, u oku sija ahiretska smijernost, zadovoljstvo i zahvalnost.
Iza ovog svojevrsnog djela svojim svjedočenjem, recenziranjem, stali su Dr. Selman Selhanović i književnik Fuad Kovač.
Iskreno, čitateljima preporučujem knjigu, Izdavačkoj kući „Futur art“ Sarajevo iskazujem svoje poštovanje da je prepoznala vrijednosti knjige i stala iza njih, a autoru Sejdiću napose čestitam!

Tešanjka, 24.7.2017. godine
Kemal Ljevaković, književnik