Sjećanje na Stevu Gveru: Mostarski Sarajlija piše o šahistima, prijateljima iz života njegovog grada
SUDBONOSNI „HABER“ KOJI MI ŽIVOT ZNAČI
Autor: Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac
Objavljeno: 13. Aug 2017. 14:08:56

Mr Milan JOVIČIĆ:


Sudbine ljudske su čudne, znane i neznane, doživljene i preživljene, mnoge i zapisane i nedorečene, ali mnoge i nezaboravne i za vječno pamćenje. Upravo i jedna od ovih sudbina, vezana je za lik i djelo, velikog prijatelja i šahovskog entuzijaste, koga su i svi šahisti grada Mostara, poznavali i poštovali,bio je to naš Stevo Gvero, od milja zvani Stevica.
Nažalost, nije više među živima, počiva u miru Božije sudbine, od 13.marta 2017 godine.



Sjećanja, na velikog prijatelja i izuzetnog čovjeka, ovom prilikom je i trenutak da iskažem i našu sudbinu, svojim prijateljima i poznanicima, posebno našim šahistima, koja je do današnjeg dana bila pod velom tajni, nikada i nigdje javno nije izrečena, a upravo, je u vezi sa dragim Stevicom. Prije, no što je objelodanim, u znak sjećanja na jarana Stevicu, želim još jednom podsjetiti prijatelje i čitaoce, ovog teksta, da sam i nedavno u objavljenoj knjizi PISMA SA NERETVE, pisao i tekst, citiram ga u cjelosti;

Moji jarani i šahovski vitezovi



Prije svega ljudske veličine, a pomalo i šahisti i tavlaši i kartaroši!


U ovom svom šahovskom mozaiku, kao izuzetno koloritne i istaknute kockice, u sadržaju ove moje knjige, našao se susret dva šahovska viteza, dvije ljudine. Kada naglasim da su to moji jarani i moji prijatelji, za mene je sve rečeno, jer su moji Stevo Gvero i Omer Faladžić, istinske šahovske veličine ili kako bi to u našem šahovskom žargonu bilo rečeno, oni su „alfa i omega“ svih šahovskih aktivnosti i prosperiteta ove igre u gradu Mostaru, brižnici organizovanog funkcionisanja u radu šahovskog kluba i njegovi čuvari.


Budno šahovsko oko, uvijek je prisutno, sa pažnjom i zadovoljstvom


Vremenski period koji im pripada je različit, dok je naš Stevica (nazivan od milja) svoju harizmu i umješnost u ŠK „Mostar“ doživljavao u predratnom periodu, u prostorijama kluba u ulici Maslića br.6, u poslijeratnome periodu tj. poslije Dejtona naš Omer Faladžić se morao angažovati na obezbjeđenju novog prostora u Univerzitetskom centru „Džemal Bijedić“ gdje se odvija naša šahovska aktivnost.

Bez obzira na postojeće uslove, svakako je bilo teže našem Omeru raditi na obezbjeđenju materijalnih potreba u inventaru, da se o problemima finansiranja i ne govori. No, indentična je njihovo angažovanje u doprinosu rada kluba u cjelini, u organizaciji mnogih takmičenja i turnira, u pripremi potrebne logistike u Klubu, do usluga bifea, zatim inventarskih potreba od šahovskih garnitura, do časovnika, šahovskih knjiga, sudijskih obaveza i dr. Uglavnom, nikad ništa nije nedostajalo zahvaljujući njihovom predanom radu i profesionalnom odnosu prema Klubu i svim članovima i šahistima igračima. Zato, njih dvojica i zaslužuju izuzetno poštovanje za cjeloviti doprinos egzistenciji i opstojnosti Kluba i svim našim aktivnostima u njemu. Da nam obojica požive dug vijek u zdravlju i našoj zajedničkoj šahovskoj igri, u kojoj su isto tako veliki zaljubljenici.

Naš Omer Faladžić je, isto tako, veoma aktivan u svim vidovima organizovanja i učešća naših mlađih šahista na raznim prevenstvima i turnirima, u domaćoj organizaciji, a povodom značajnih datuma, u aktivnostima prema višim instancama šahovske Federacije, ligaškim takmičenjima i drugim aktivnostima, kao predstavnik našeg kluba i kao FIDE šahovski sudija, angažovan na brojnim turnirima u zemlji.

Kao čovjek, u pravom smislu te riječi, odgajan i vaspitan u divnoj patrijahalnoj porodici, ima veoma istančan osjećaj potrebe za pomaganjem i drugim ljudima, što je kod njega veoma izražena humana i socijalna nit ponašanja prema ljudima. Posebno sam srećan i ponosan na njega, a s obzirom da u Mostaru i nemam neke bliske rodbine, nisam rođeni Mostarac, u svako vrijeme i u svako doba za sve potrebe veoma se pouzdano mogu osloniti u moga jarana Omera. Bez pogovora i uvijek na vrijeme, Omer je spreman da se odazove na moj poziv.

Takav je Omer i u našem šahovskom životu, vuče i radi i za mnoge druge, često ulaže svoje umne i fizičke napore, samo da bi se u ovoj našoj teškoj i sumornoj stvarnosti organizovao neki turnir, da bi neko od naših mladih igrača otišao na neki turnir. Ne smeta mu da ide i moljaka od institucije do institucije, do pojedinaca u vlasti, kako bi samo namakao koju marku za sve naše aktivnosti. Jednom riječju, često je morao preuzeti ulogu i obaveze Predsjedništva Kluba, generalnog sekretara, glavnog finansijera, organizatora turnira, fizičkog radnika za ljepljene plakata i čega sve ne. Hoću da vjerujem da će se kolege šahisti i aktuelni čelnici, Sportskog saveza i aktuelni vlastodršci možda nekada prisjetiti da dodjele neko priznanje ovom istinskom sportskom aktivisti!

Međutim, želim još nešto napisati i o našem Stevici, koji je, isto tako, obavljao ulogu sekretara u Klubu i što bi rekli, bio je „tatica“ za sve, ali mu je bilo lakše u onim boljim našim vremenima, kada su radili i mnogi drugi razumni ljudi od Predsjedništva kluba do gradskih struktura, koji su imali i smisla i razumijevanja, a i sluha za naše šahovske aktivnosti ali i društveni značaj ovog Kluba u gradu Mostaru.

Medjutim, ovom prilikom želim da naglasim, tj. posebno ukažem da je kao moj sunarodnik, u najtežim vremenima za ovaj grad, jednom prilikom i spasio moj sopstveni život. Kada i kako, nije vrijeme za dalju elaboraciju, u cilju njegove sigurnosti i njegove porodice. Kada dođe vrijeme u nekom dopunjenom izdanju moje knjige, vjerujem da će i ovi detalji naći svoje mjesto.
U svakom slučaju, ovih nekoliko redaka teksta, o mome Stevici i Omeru, napisani su s ciljem velike i iskrene zahvalnosti ovim ljudima, mojim jaranima i šahovskim prijateljima, za sve dobro činjeno i učinjeno u zajedničkom šahovskom interesu, ali i sopstvenom interesu. Teško je bilo naći riječi dostojne njihovim veličinama, njihove humanosti i ljudskosti, njihovog angažovanja i njihovog odnosa prema svemu drugom i drugačijem, pa neka za sada ostane bar napisano ovih nekoliko redaka za prisjećanje.

Za uzor su i Naš su ponos. Neizmjerna im i velika hvala.
Upravo, u današnjim trenutcima sjećanja, na našeg Stevicu, javno i glasno, transparentno i sa zadovoljstvom ističem, istiniti događaj, koji je vezan i za moju golgotu, doživljenu poslije prvih post Dejtonskih izbora u gradu Mostaru. Kao kandidat za vijećnika na jedinstvenoj listi građana, za Gradsko vijeće Mostara, lično sam se angažovao, na poziv mojih prijatelja sa istočne strane grada. Zahvaljujući, strateškom, vizionarskom i znalačkom pristupu, cjelovitih aktivnosti sa izbornim procesom, koju je upravo osmislio i vodio, gradonačelnik Safet Oručević, sa svojim saradnicima, ova lista je pobjedila i kandidate sa liste HDZ-a, koju je predvodio Mijo Brajković, dokazani, nacionalista, diskriminator i kriminalac.Kao najstariji izabrani vijećnik, prama važećem Ststutu, bio sam određen da vodim i prvu konstituirajuću sjednicu prvog saziva Gradskog vijeća. Međutim, zlikovci i fašisti nacionalističke stranke HDZ-a i tadašnjeg čelništva, sa Mijom Brajkovićem, pripremili si scenarij, prema kojem su mene trebali da likvadiraju, njihovi ekstremisti i razbojnici. O ovome toliko, jer sam sve detaljno, cjelokupnu golgotu opisao u svojoj knjizi PROGNANIK U SVOME GRADU.

Suštinu i sadržaj moje golgote, kao i način i metod moje likvidacije, upravo je predupredio, moj veliki prijatelj i moj sunarodnjak, Stevo Gvero. Naime, lično mi je preko moje prije, mame od moje snahe, što bi moji Bosanci rekli, dohaberio mi je šta mi se sprema.

Kako sam u to vrijeme sam živio, u svome stanu u DUMU, a radio sam u poslijepodnevnim časovima, kao profesor u Elektrotehničkoj školi, na zapadnoj strani grada, to bih i u večernjim časovima dolazio u stan. Upozorenje, moga Stevice, odmah me angažovalo na maksimalnu opreznost i budnost, tako da sam prve noći, primjetio siluete nepoznatih osoba, oko moga ulaza u stan. Jasno je, da su me isti sutridan, veoma otvoreno i pratili do uprave Parkova, kroz Kalemovu ulicu, te izlaskom iz kola, pokušali su me sustići, ali sam ja trčeći, kao sulud prečicama, odmah se uputio u hotel „Ero", gdje sam se našao pod zaštitom Evropske administracije i gospodina Garoda, kao i njegovih bezbjednjaka.

Dakle, istina je, da mi je upravo „haber“ prijatelja i jarana, Stevana Gvere, učinio spremnim, u spašavanju sospstvenog života, inače bih, siguran sam, završio ili u jami staroga rudnika ili u jamama u blizini Goranaca.

Duboko, iskreno i javno, ja to danas objelodanjujem, što ranije nisam smio učiniti, radi lične bezbjednosti, moga Stevice i bezbjednosti njegove porodice, s obzirom da su stanovnici zapadnog dijela grada, gdje vladaju mafijaši i ovi nacionalističko, ustaško, fašistički čimbenici u stranci HDZ-a.

Naš dragi i voljeni Stevica, je sahranjen 15.marta 2017. godine, na pravoslavnom groblju Bjelušine, ali, sticajem okolnosti nisam bio obavješten, kako bi prisustvovao njegovoj sahrani, kako bih imao prilike i javno da se oprostim od divnoga čovjeka, jarana i šahiste, da iskažem tom prilikom i neposrednu moju veliku zahvalnost,po prvi puta javno, što me je u sudbonosnom trenutku, zaista i spasio od sigurne likvidacije.

Sjećanje je trajno, na našeg Stevicu, a moja zahvalnost i moje porodice, za njegov sudbonosni „haber“ u moju korist, što mi život znači, vječno će biti zapisano u svim našim životnim sudbinama i memorijama.

Hvala, mome dragom Stevici i neka mu je laka, ova naša mostarska zemlje, neka počiva u Božijem miru!