Sulejman ALIČKOVIĆ: Nije vrijednost ove knjige u broju stranica njenoj težini, već je vrijednost obimnost i cjelovitost historijske građe, - dakle one naučne materije, koja je do sada obuhvatala stotine drugačijih knjiga i sadržaja, koji su se temeljili na falsifikatima sa političkim interesima, na naučnoj površnosti pa čak i neznanjima. Zukorlić je na to stavio stavio tačku -, i u historiji Drevne Bosne i svih Bošnjaka okrenuo nove stranice zasnovane na objektivnim sudovima, histoijskim izvorima i dokumentima, naučno dokazavši šta jeste bilo a šta nije. U tom kontekstu ova knjiga je obogaćena najvećim brojem naučnih izvora i relevantne literature, što čitaocima i svim drugim korisnicima pruža uvid da potvrde ono o čemu autor raspravlja kao historiskim činjenicama ili sve to stavlja pod lupu svestrane naučne analize i pokazuje ključ i ciljeve falsifikata.

Osnovni problem, sa kojim se susreće svaki istraživač srednjovjekovne bosanske države jeste nedostatak izvornog materijala, naročito onog koji bi se mogao pronaći na teritoriji Bosne. Za historiju Bosne iz srednjeg vijeka nije sačuvan veliki broj izvorne građe, osim ono što se moglo pročitati u Poveljama Bosanskih vladara, Osmanskim defterima. Mnogi dokumenti koji su do našeg vremena sačuvani potiču sa susjednih oblast i ili iz stranih biblioteka ili muzeja. U knjizi „Drevna Bosna“ autora Muamera Zukorlića možemo po prvi put pronaći šta se to i kako radilo na falsifikovanju naše historije. Na koji način se i sa čim služe historičari da nestane jedan autohtoni narod i kako to na tlu Drevne Bosne nestaje jedan autohtoni narod Dobri Bošnjan, pomoću pisanja i poturanja lažnih dokumenata. Nadam se da će ono što je sad jasno postati istovremeno i kriteriji ponašanja i kriteriji u procjenjivanju vrijednosti onih koji hoće da zastupaju jedan narod. Ako želiš da dobiješ legitimaciju da zastupaš Bošnjake onda brate, budi Bošnjak. I poštuj one kriterije i ponašanje koje bošnjački narod zahtjeva, traži i koje naša historija diktira. Nemoj saginjati glavu, nemoj se zavlačiti koje-gdje. Ne može našem predstavniku biti važnije ništa na svijetu osim Bosne i bošnjačkog naroda. Niko ne može reći: ‘’Ne zanima me šta želi moj narod, važno je šta žele velike sile ili ne znam ko’’. Naj važnije na svijetu je to šta želi naš narod, naj važnije na svijetu je to šta je interes naš i našeg održanja i očuvanja naše zemlje. To mora biti kriterij za sve, baš od tih kriterija ne odstupa autor ovog grandioznog djela za Bošnjake o svojoj domovini Bosni. Zar nismo dotjerani dotle da su se naši predstavnici odricali Bosne, dijelova Bosne, krčmili državu, krčmili teritoriju kako su god zahtjevali svjetski moćnici, agresori i lokalne siledžije.

– Dobri Bošnjanin je svoju historijsku svijest zanemario, posebno historiju bosanskih banova, kraljeva, paša i begova. Imali smo svoje banove i kraljeve, bili smo predsjednici vlada najveće imperije zar se stim netreba ponositi. Najveći graditelji u srednjem vijeku zašto smo sve to prepustili drugima da oni prisvajaju naše ljude i stim se ponose. Zašto smo dopustili da Mehmed paša Sokoli – Džemaludinov, to svijetlo ime, nama neko otme i stoljećima piše o njemu kao Srbinu?

Trebamo razviti temperament kod Bošnjaka za vlastitom historijom koja je bila grandiozna. Ona nas treba nadahnuti, trebamo biti ponosni na nju. Uvaženi akademik Zukorlić je ovom knjigom baš to potvrdio i napravio divovski korak ka spoznaji istine o našoj historiji. Nije vrijednost ove knjige u broju stranica njenoj težini, već je vrijednost obimnost i cjelovitost historijske građe, - dakle one naučne materije, koja je do sada obuhvatala stotine drugačijih knjiga i sadržaja, koji su se temeljili na falsifikatima sa političkim interesima, na naučnoj površnosti pa čak i neznanjima. Zukorlić je na to stavio stavio tačku -, i u historiji Drevne Bosne i svih Bošnjaka okrenuo nove stranice zasnovane na objektivnim sudovima, histoijskim izvorima i dokumentima, naučno dokazavši šta jeste bilo a šta nije. U tom kontekstu ova knjiga je obogaćena najvećim brojem naučnih izvora i relevantne literature, što čitaocima i svim drugim korisnicima pruža uvid da potvrde ono o čemu autor raspravlja kao historiskim činjenicama ili sve to stavlja pod lupu svestrane naučne analize i pokazuje ključ i ciljeve falsifikata. Objašnjava on u svom radu i otkriva istinu zašto je došlo do tako naglog prelaska Dobrih Bošnjana - kristjana iz vjere bosanske u islam. Islam koji je samo viši stepen Arijanizma koji je monoteizam. Na temeljima Arijanizma narodi Evrope uspostavljali vlast od polovine IV. stoljeća n.e.pa do polovine VII. stoljeća kada se Arijanizam nadograđuje Islamom i kada narodi Evrope uspostavljaju vlast na Islamu. Danas znamo kome je to smetao monoteizam na teritoriji Drevne Bosne. Međutim to se moglo naslutiti i u ovim riječima srpskog prosvetitelja Dositeja Obradovića. Koji je baš zbog ovih riječi anatemisan i sklonjen u zaborav.

„Sad, kada veliki broj ljudi neke lažne stvari za istinite poštuje, ako se ko nađe da te stvari kao lažne izobličava, takav mora biti zlo gledan, i smatra se za nevernika. Za ovakve stvari su svi apostoli, i sam Hristos, gonjeni i ubijeni bili. Kad su Grci i Latini od Hristovih apostola primili hrišćanski zakon, onda nije bilo ni časnoga drveta, ni ikona, ni svetih telesa, ni moštiju, ni kostiju, ni kanona, ni irmosa, ni tropara nikakva… Za sve to blaženi i sveti apostoli ni reči ni slova niti su znali niti mislili. A naši slavenski narodi primili hrišćanstvo neki od Grka, a neki od Latina. No kad? Na devet stotina godina posle apostola. Sad neka mi kaže ko zna šta se nije moglo za devet stotina godina izumeti i natrpati?“ (Dositej Obradović: “Život i priključenja“).

Zar na isti način decenijama to nerade sa historijom Bosne, trpaju izmišljaju toliko je bilo skandala i apsurda neistine i sve se to odnosilo na porijeklo, korjene, tradiciju i etnički kontinuitet Bošnjaka i Bosne. Autor daje objašnjenja da je etnička povjest Bosne multietnička, ali isto tako tvrdi da nije baš najvećim djelom slavenska. Sva tri naroda, sadašnja konstitutivna, u BiH bili su Bošnjaci do 1862. godine, od tad nastaje rascjep djelovanjem osvajačkih krugova iz Beograda i Zagreba. Taj jedinstveni narod onda se razdijelio u tri naroda, koje danas zovu konstitutivnim. Točak historije se ne može vratiti, ali je važno da bar doznaju tu istinu. Imali bi bolje razumijevanje Bošnjaka, postojala bi mogućnost za određeno približavanje i pomirenje, da se više ne dešavaju stravična zbivanja. Mi se moramo osloboditi konfuzije identitetske svjesti, moramo graditi historijsku svjest koja je najbitnija za formiranje političkog identiteta našeg naroda. Baš ova i ovakve knjige mogu poslužiti svima onima koji rade na žaštiti našeg identiteta. Bitno je da se Bošnjacima kao narodu vrati njegov izvorni identitet. Dakle samo sa ovakvim visoko naučnim djelima sa visokim vrijednostima za historiju kao nauku, ali još više za sve Bošnjake na svijetu, čak i za one koje su arheolozi ispreturali u onim vječnim staništima i falsifikovali njihov identitet nanoseći im tako najveću nepravdu, brišući im i oduzimajući im one najveće ljudske vrijednosti: etničko i duhovno blago, ono zbog kojeg i leže u Bosanskoj zemlji, pod iliskim gomilama, stećcima ili humkama; skrnaveći im sjene predaka, kultove bogove; prekrivajući im korjene svojim pepelom i onim iz konteksta da svijet ovdje počinje tek od njih, - da prije njih tu ništa nije bilo. Sa ovakvom naukom bilo je potrebno obračunati se, naravno na naučnim osnovama. Autor Drvne Bosne je imao za sve to i znanja i hrabrosti. Uz najveće poštovanje naših komšija, Zukorlić im je ovom knjigom rekao da je Bosna najstarija, društvena i državna zajednica na Balkanu. To trebamo naglašavati sve do momenta dok svima u Bosni, bez obzira kojoj konfesiji pripadaju, to ne bude jasno. To je opće poznata činjenica koja se može naći i u srpskim i hrvatskim izvorima, moramo se boriti da se ta istina afirmira.

Osvajački krugovi iz Beograda su prilikom operacionalizacije projekta Ilije Garašanina 1852.g. izmislili neistinitu tezu koja glasi: "Prilikom doseljavanja Južnih Slavena na Balkansko poluostrvo, Srbi su naselili sve od rijeke Cetine kod Zadra pa do Bugarske. Tako da današnji narodi na tome prostoru: Bosanci, Crnogorci, Makedonci nisu imali od koga nastati osim od Srba". U toj tezi se sadrži i ona da su muslimani "Srbi islamske vjere", te da je BiH "srpska zemlja". Ubrzo su hrvatski osvajački krugovi iz Zagreba izmislili kontra tezu koja glasi: "Prilikom doseljavanja Južnih Slavena na Balkansko poluostrvo, Hrvati su naselili sve od Istre do Drine, te je BiH, 'hrvatska zemlja'", a muslimani "Hrvati islamske vjere". Međutim da li je ovo istina da li su u postojbini Slavena postojala imena Srbi i Hrvati? Kada bi to bilo tačno onda bi to onovremeni grčki, rimski i arapski historičari: Prokopije, Herodot, Tacit, Mavrikije, Ibrahim Ibn Jakub i Masudije napisali doseljavanje Srba i Hrvata na Balkansko poluostrvo, ali ne oni su pisali samo o doseljavanju Južnih Slavena na Balkansko poluostrvo.
Veliki slovenački istoričar prof. dr. Bago Grafenauer, pa za njim Leo Margetić koji su se ozbiljno bavili istraživanjem doseljavanja Južnih Slavena na Balkansko poluostrvo, konkretno za BiH, pišu slijedeće, parafraziram: "Napadi dijela J. Slavena i avarskog plemena (turskog porijekla) Kutrigura na veliki dio Ilirikuma tj. današnje Bosne, desili su se tri puta. Prvi put 567.g. tada su samo prošli ka moru u Dalmaciju, drugi put 587. kada su ih Iliri opet protjerali ka Dalmaciji i treći put 605.g. Od tada do oko 635.g. gotovo stalno su ratovali sa Ilirima. Otjerali su Ilire u brda i planine, pa su od tada počeli živjeti tu dijelovi Ilira, Južnih Slavena i Avara. Dakle dijelovi triju naroda". Rezultati istraživanja i nalazi profesora: Grafenauera i Margetića potvrđeni su od strane prof. Kronštajnera, Kunstmana i V. Pobla na naučnom skupu u Stip Cweldu u organizaciji Akademije nauka Austrije 1982.g. na temu: Bavarci i njihovi susjedi.

Cilj svega bilo ukloniti ime Bosne kao najstarije države i Dobrih Bošnjanja kao autohtonog naroda te države.. Što dubljim UKOPAVANJEM imena Bošnjaci, najprije pravoslavne vjere a kasnije će preći na ukopavanje imena Bošnjaci katoličke vjere. Nakom zakopavanja tj. sakrivanja imena Bošnjaci kod Bošnjaka pravoslavaca i katolika, stekli su se uslovi da se pređe na Bošnjake muslimane posebno da se na njih izvrši uticaj kako bi se djelovalo na njihovu svijest da i oni zaborave ime Bošnjak. Dakle da ponovimo. Takav je taj državni projekat, napravljen još 1844.godine ali on nije bio tako definitivno urađen pa su ga 1852.godine operacionalizirali, da bi nakon toga probrali najsposobnije ljude koje su uputili na razne kurseve da nauče da govore bosanskim jezikom, da nauče da razgovaraju sa Bošnjacima pravoslavne vjere, sa Bošnjacima katoličke vjere i sa Bošnjacima islamske vjere i da ih uvjeravaju da je pametno da se Bosna priključi Srbiji i da Srbija bude stožer svih „Srba“. Stožer oko kojeg se okupljaju južno-slavenske zemlje, koje su oni nazvali srpske zemlje da bude „ujediniteljica“ svih Južnih Slavena koje su oni nazvali „Srbi“, a u stvari država samo za Srbe. Od tada pa nadalje ove dvije osvajačke politike: beogradska i zagrebačka stalno se svađaju čija je Bosna. Ni oko čega drugog se oni nebi svđali, oni su se naročito zavadili oko toga, ovi tvrde da je Bosna „srpska zemlja“ a oni tvrde da je Bosna „hrvatska zemlja“. Naravno sve ima svoj kraj tako da u ovoj knjizi autor donosi istinu da je došlo vrijeme da se definitivno prestane sa katoličkim i pravoslavnim svojatanjima Bosanske crkve iz koje je nastala Crkva bosanska, i nije ona bila ni katolička ni pravoslavna. Ona je autohtona bosanska pojava u čijem nastanku je gotskoarijanstvo imalo odlučujuću ulogu. Autor je smislom dobrog naučnika, uočio falsifikovane "argumente" i sve ono što se Bošnjacima brisalo ili zatamnjivalo u kontekstu identiteta i historijskog kontinuiteta. Uočio je ciljeve raznih memoranduma, političke propagande i vjerske netolerancije i argumentima istine sebe svrastao u sami vrh nauke.

U ovom naučnom kontekstu ponudio je autor i dosadašnje podatke švajcarskog etnogenetskog instituta (IGENEA) zasnovano na arheološkom, historijskom, antropološkom i DNK metodu, strukturu bosanskog stanovništva na strani 39, akademik Zukorlić je prezentirao istraživanje ovog instituta po kojima Iliri učestvuju s 40% Germani s 20% Slaveni i Kelti po 15% Tračani s 6% i Huni s 4%. Autor Drevne Bosne je analizom svojstvenom naučniku visoke erudicije i visoke naučne etike, ukazao da je "ranosrednjovjekovnih avarsko-slavenskih upada na tlo Bosne bilo, ali oni nisu bili takvog itenziteta da su mogli bitnije promjeniti stečenu etničku strukturu.
Ako se posmatra cjelovitost ove naučne materije, njegovi sadržaji i primjenjena metodologija, onda postaje znano da je ovo Zukorlićevo djelo utemeljeno na nove istine, drugačije od svih predhodnih sudova i mišljenja o Bošnjacima kao evropskom narodu, o njihovom etničkom kontinuitetu, prvenstveno o njihovim etničkim korjenima i etničkim pokazateljima. Knjiga Drevna Bosna dolazi u pravi historijski trenutak da animira bošnjačke temelje i da Bošnjaci kao narod spozna svoje korjene i da iz nje krene u svijet i nauku, istina i pravo da učestvuju u nasljeđu sa svim evropskim narodima i kulturama. Bošnjaci sebe ne izdvajaju iz evropske kulture, i oni sebe uključuju u tradiciju i civilizacije čiji su slojevi duboki i još jaki.

Cilj ovog eseja nije da se prepričava obimna naučna materija iz knjige akademika Zukorlića, već da ukaže na naučne vrijednosti i naučnu funkciju ove obimne materije, ali i da bude motivacija drugim bošnjačkim naučnicima mladim istraživačima da svoje znanje usmjere tamo gdje treba, - dakle, u pravcu prave nauke, te da se služe pravim naučnim izvorima, a nikada više onim koji se temelje na falsifikatima. Vrijeme je da se ide i knjigom na knjigu, znanjem na ne znanje, naukom protiv genocida, kulturocida…

Vrijeme istine, pa i one naučne, kako vidimo dolazi!