Nedžad Ahatović, prof. Odbrane i sigurnosti: No, kao i mnoge političare u Bosni i Hercegovini i Milorada Dodika muči to što će sa normalizacijom i jačanjem države Bosne i Hercegovine on lično doći u fokus istražnih organa za porijeklo imovine koja sad već premašuje cifru od 500 miliona KM. Zato se on okreče retorici mržnje i izazivanja konflikta kako bi se što duže zadržao na vlasti i izbjegao državne organe gonjenja. Sa druge strane kompletan politički i intelektualni establišment u Srbiji, još uvijek se teško miri i ne prihvata činjenicu da je pored Kosova i entitet RS izgubljen zauvijek i da neće biti anektiran u ustavno pravni okvir Srbije. Ta po njih frustrirajuća činjenica tjera ih da blagonaklono gledaju na šovinističke ispade Milorada Dodika, jer je još samo to ostalo kao izvjesna relikvija i nostalgični podsjetnik za srpsku intelektualnu elitu, na zlatne dane režima Slobodana Miloševića i krvavog orgijanja njegove soldateske po Balkanu.

Milorad Dodik je po ko zna koji put, kada priprostim jezikom drži svoje vatrene palanačke govore, imao napad šovinizma i kazao kako se „Bošnjaci opet naseljavaju uz rijeku Drinu“.

Zašto mu ta činjenica smeta?

Da li je opet potrebno „očistiti“ entitet RS (posebno uz rijeku Drinu) od nepoželjnog etničkog elementa, ili će se ovaj put vlasti u Banjoj Luci zadovoljiti sa isticanjem bijelih zastava i nošenjem bijelih traka na desnom rukavu za svo nesrpsko stanovništvo.

Prema podacima ICTY-a dokumentirano je da je agresor na Republiku Bosnu i Hercegovinu u svojim vojnim operacijama sa genocidnim namjerama koje je sprovodio u proljeće i ljeto 1992. godine iz doline rijeke Drine protjerao 70.000 civila nesrpske nacionalnosti i do temelja spalio 296 manjih i većih naseljenih mjesta. U svim mjestima uz rijeku Drinu agresor je sa svojim specijalnim vojnim sastavima obučenim za likvidaciju civila u prvi mah strijeljao i hladnim oružjem poubijao preko 22.000 ljudi, žena i djece što čini oko 25% od ukupnih ljudskih gubitaka u BiH (Tokača). Sve ovo agresor je učinio uz masovnu upotrebu vojnih formacija Vojske Jugoslavije koje su u prodiranju oklopnih kolona Užičkog Korpusa VJ u teritorij RBiH duž rijeke Drine za sobom ostavljale pustoš, zgarišta, jecaje i smrt. Kao Huni i Mongoli u svojim pohodima svojevremeno ni Vojska Jugoslavije u svom pohodu nije poštedjela niti pse.

Zbjeg od 45 do 50.000 ljudi, žena djece i starca, kao posljedica ratnih djelovanja sklonio se u Srebrenici jedinoj oazi spasa koja je zahvaljujući stanici policije Potočari u kojoj je radio i Naser Orić, uspjela da se oslobodi krvnika iz eskadrona smrti generala Ojdanića. Agresor je bjesan zbog te činjenice, tri godine opsjedao Srebrenicu držeći je čvrsto u obruču, danonoćno granatirajući taj grad i sa teritorije Savezne Republike Jugoslavije. Međutim, zahvaljujući brojnosti i fanatičnom otporu u Srebrenici agresor je tek u ljeto 1995. godine dobio priliku da zahvaljujući naivnosti vlasti u Sarajevu i okretanja glave međunarodne zajednice zauzme ovu zaštićenu i demilitariziranu enklavu pobivši pri tom svu mušku čeljad od kojih je svaki četvrti bio uzrasta od 14 godina, sve skupa cirka 12.000 ljudi. Dok su toplih julskih dana ubijali grupe od po 400, 500 i 1000 Srebreničana pripadnici tzv. VRS su pravili pauze za ručak i jeli među leševima, smijući se.

Samo par mjeseci kasnije, kada su se u sklopu oslobodilačke operacije SANA '95 susreli sa Armijom RBIH tada već ozbiljnom vojnom silom, ti isti Mladićevi „Obilići“ koji su na „Vidovdan poklonili srpskom narodu pobjedu u Srebrenici“, bježali su bezglavo napuštajući topove, tenkove, bacajući pri tom i oružje i uniformu, no svoje oficire i komandire koji su prvi pobjegli nisu mogli sustići. Takvo „ratničko“ ponašanje zorno govori u prilog činjenici da bilo kakav ponovljeni sukob na ovim prostorima kojeg otvoreno priziva Milorad Dodik apsolutno više nema nikakvog smisla i da je to samo uludo gubljenje i vremena i ljudskih života, jer je Republika Bosna i Hercegovina trajna međunarodno-pravna kategorija. I Miloradu Dodiku je jasno da jedino rješenje leži u potpunom prihvaćanju činjenice da je Bosna i Hercegovina nezavisna i suverena država, kao što je to bila i 1992. godine kada su dnevnici SRT-a (CPT-a) sa Pala počinjali sa rečenicom „U bivšoj Bosni i Hercegovini...“



No, kao i mnoge političare u Bosni i Hercegovini i Milorada Dodika muči to što će sa normalizacijom i jačanjem države Bosne i Hercegovine on lično doći u fokus istražnih organa za porijeklo imovine koja sad već premašuje cifru od 500 miliona KM. Zato se on okreče retorici mržnje i izazivanja konflikta kako bi se što duže zadržao na vlasti i izbjegao državne organe gonjenja. Sa druge strane kompletan politički i intelektualni establišment u Srbiji, još uvijek se teško miri i ne prihvata činjenicu da je pored Kosova i entitet RS izgubljen zauvijek i da neće biti anektiran u ustavno pravni okvir Srbije. Ta po njih frustrirajuća činjenica tjera ih da blagonaklono gledaju na šovinističke ispade Milorada Dodika, jer je još samo to ostalo kao izvjesna relikvija i nostalgični podsjetnik za srpsku intelektualnu elitu, na zlatne dane režima Slobodana Miloševića i krvavog orgijanja njegove soldateske po Balkanu.

Vrijeme je već pregazilo diktatore bez države kakvi su Milorad Dodik i Dragan Čović. Mladi ljudi u bosanskom kraljevskom gradu Jajcu su već digli glas protiv besmislenih etničkih podjela i obrazovnog aparthejda u BiH. To treba da bude signal svim političarima u BiH koji su svoje karijere gradili na etničkim podjelama i segregaciji da je vrijeme ili da promijene politiku ili da sklone gotovinu i traže azil u nekoj od država sa kojima BiH nema ugovor o isporučivanju, jer će približavanjem BiH EU i NATO-u i jačanjem pravne države i njihovi slučajevi iz ladica doći u sudnice. Prošlo je vrijeme podjela u BiH, u kojoj dolazi vrijeme integracija, integracija društva, integracija u EU i integracija u NATO. U tim integracijama nema mjesta šovinistima i ratnim huškačima, već političarima sa vizijom, karakterom i kompetencijama.