NEDŽAD AHATOVIĆ: Kome onda Fatima treba da dokazuje da je ubijena svega 24 sata nakon što je došla na ovaj svijet samo zato što joj je majci ime Halima, a ocu Hajrudin, Vučiću? Šešelju? Dverima? Zavetnicima? Crvenim beretkama?

Kad god se desi da neko od intelektualaca iz BiH ili regiona i napiše suvisao tekst ili da izjavu u vezi genocida u Srebrenici, to se pripiše stranim plaćenicima ili jadikovanju odnosno kulturnije rečeno narativu žrtve. Jel'!?

Genocid je termin koji se ne podrazumijeva i kojeg nije potrebno nikome dokazivati niti od bilo koga tražiti da ga prizna bilo u javnom ili u pravnom narativu, pa taman on i bio narativ žrtve. Genocid je trajna pravna kategorija, koja će vječno biti povezana kao kovanica uz nazive Treći Rajh, NDH zatim Republika Srpska i Savezna Republika Jugoslavija. Tražeći da se taj termin prizna od državnih struktura Srbije, konkretno u Srebreničkom slučaju žrtve i njihove porodice se ponižavaju, dok se tim činom istovremeno umanjuje stravičan zločin genocida koji se desio u ovom pitomom bosanskom gradiću. Relevantne međunarodne sudske instance su dokazale izvan svake razumne sumnje da su vojne, policijske i specijalne vojno-obavještajne jedinice Vojske Jugoslavije, odnosno njene operativne grupe u BiH tzv. „VRS“ i tzv. „MUPa RS“ izvršile zločin genocida granatiranjem, zatim sakupljanjem i strijeljanjem preživjelih, uz ubijanje i hladnim oružjem, te na taj način temeljito u krvi umorile oko 12.000 ljudi, nakon pada Srebrenice od kojih je do sada u cjelini ili parcijalno pronađeno 8372 posmrtna ostatka. Među tim ostacima pronađeni su i dijelovi tijela tek rođene bebe Hajrudina i Have Muhić koja je samo nakon 24 sata ubijena, zajedno sa braćom i ocem. Danas bi ta mala beba imala 22 godine i nosila bi ime Fatima.

Kome onda Fatima treba da dokazuje da je ubijena svega 24 sata nakon što je došla na ovaj svijet samo zato što joj je majci ime Halima, a ocu Hajrudin, Vučiću? Šešelju? Dverima? Zavetnicima? Crvenim beretkama?

Budućnost ove zemlje i njenih naroda naravno ne leži u konstantom spominjanju zločina tj. narativu žrtve, ali je za njenu stabilnost i socijalnu asimilaciju i socijalizaciju društva prijeko potreban kompromis u vezi nepobitnih činjenica iz prošlosti, kao što su agresija, odbramebno-oslobodilački rat i genocid. Ako aktuelni bošnjački politički establišment insistira samo na priznavanju termina genocid, onda je upravo to nivo njihovog samopoštovanja, ali samo njihovog. Zašto tražiti da Srbija prizna da je u Srebrenici počinjen zločin genocida, ako se uzrok tog genocida, agresija na suverenu i nezavisnu Republiku BiH kao nepobitna činjenica, nikada neće priznati od strane zvaničnog Beograda. Zašto pristajati da se termin genocid referira samo na Srebrenicu, ako se zna da je u najmanje 13 opština u BiH izvršen genocid kao dio ukupnog projekta otimanja prava Bošnjacima da svojom brojnošću predominantno odlučuju o političkom sistemu i organizaciji vlasti u BiH na štetu Srba i Hrvata. Zašto se pristaje na minimum diplomatske kurtuazije Beograda, pored presude Međunarodnog Suda u Hagu po kojoj je operativna grupa Vojske Jugoslavije u BiH tzv „VRS“ izvršila genocid u Srebrenici, a Srbija nije učinila ništa da to spriječi, još je poslala bagere i autobuse da se Srebrenica „počisti“. To insistiranje samo na priznavanju formulacije genocid, me jako podsjeća na vrlo naivnu izjavu Muhameda Šaćirbegovića nekadašnjeg ministra vanjskih poslova RBiH koji je 1995. godije u jeku naleta Armije R BiH, HV i HVO-a na agresora kazao američkim novinarima – „Bosanskoj vladi i nije cilj da zauzme Banju Luku, već da se sudi i osude svi ratni zločinci koji su sada na slobodi“. Taj princip „Daj šta daš“ je jako ponižavajući za zemlju koja se branila i odbranila od 4 po snazi vojne sile u Evropi, porazivši je sa tek stvorenom armijom do nogu, natjeravši tako i međunarodnu zajednicu i susjede da se kane ćorava posla podijele BiH i da pristupe mirovnim pregovorima u Daytonu.

Šta treba tražiti od ove genocidne bande

Genocid u Srebrenici nepobitno dokazuje da je agresija na Republiku BiH izvršena sa ciljem da se psihološkim i stvarnim vojnim pritiscima na cijelu etničku zajednicu Bošnjaka u BiH, kroz ubistva, masovna ubistva, nasilje, pljačku, silovanje, zastrašivanje, rastjerivanje i na kraju i fizičku eksterminaciju i genocid, postigne to da Bošnjaci i de facto i de jure nestanu sa ovih prostora. Ili da se njihov broj svede na statistički prihvatljivu brojku sa kojom neće moći da predominantno odlučuju o ustrojstvu vlasti u BiH. Naravno, takvu vrstu definicije konflikta u BiH na osnovu sudski dokazane odgovornosti i historijskih fakata, zvanični Beograd, a još manje zvanični Zagreb nikada neće prihvatiti. Gore od toga je da se od tih ratnih ciljeva nije odustalo ni do danas. Da je to tako zorno ilustruje i vrlo agresivna diplomatsko-politička inicijativa Hrvatske koja je usmjerena ka Bosni i Hercegovini kao „hendikepiranoj“ državi u kojoj raste „Islamski radikalizam“. Stoga se kroz prekompoziciju političkog ustrojstva BiH preko uspostave trećeg entiteta moraju odrediti etničke granice, kako bi se jasno ukazala razlika između nositelja „europskih vrijednosti“ i ovih „drugih“ sklonih terorizmu i rusko-turskom uticaju. Sa druge strane, preko Drine, ne odustaje se od starog dobro poznatog koncepta začetog još na pregovorima Rambujeu (Ramboulliet) Kosovo za RS kao vrstu utješne nagrade iz krvavog testamenta Slobodana Miloševića.

Šta bi tom kontekstu trebao da bude odgovor zvaničnog Sarajeva?
Prvo, mir na Balkanu nema alternativu, iako bi Ruska Federacija željela destabilizirati Balkan kako bi zaustavila NATO u njegovoj ekspanziji u našem regionu. Drugo, bez jasno izražene političke volje Bošnjaka, Srba i Hrvata, odnosno građana BiH nema donošenja pravno validnih odluka o nekom novom političkom ustrojstvu BiH. Međutim, svako preskakanje, podcjenjivanje i zanemarivanje političke volje Bošnjaka kao većinskog stanovništva u BiH je zaista stvarna prijetnja miru i stabilnosti Balkana. Treće, Bosna i Hercegovina se mora urediti kao građanska država u kojoj će evropska pravna stečevina u obliku poštivanja individualnih ljudskih prava biti inkorporirana u novi politički sistem koji će biti uspostavljen na osnovu novog Ustava i jasno definiranog demokratskog političkog sistema na principu jedan čovjek jedan glas. Svako drugo rješenje, je samo nastavak improvizacije demokratije kakvu danas imamo na sceni gdje nema nikakve političke odgovornosti.

Ako se svi politički faktori zalažu za ulazak BiH u EU onda je priča o disoluciji, neprihvatljivosti unitarne BiH, nacionalnoj ugroženosti, neravnopravnosti i općenito kolektivnim pravima u najmanju ruku deplasirana, ako ne i glupa. Improvizacijom demokratije u kojoj je individualno biračko pravo uslovno rečeno dato narodima u BiH da biraju svoje predstavnike koji će se u ime kolektiviteta dogovarati, a državne beneficije uživati individualno, gube svi narodi i građani generalno u BiH. Zato je sa sve većom normalizacijom države BiH prisutna osjetno vidljiva nervoza kod onih političkih lidera koji svoj uticaj decenijama grade upravo preko insistiranja na poštivanju kolektivnih, odnosno nacionalnih prava koje treba da prati i jurisdikcija nad teritorijem tipa HZHB ili RS. Bez jurisdikcije nad nacionalno čistim teritorijama, nema garancije da u normalnoj građanskoj državi lideri pojedinih političkih stranaka neće biti procesuirani za primanje mita i pronevjeru miliona maraka državnih sredstava. Sva predstava za mase tipa referenduma, ugroženosti, neravnopravnosti i trećih entiteta je samo paravan kako bi se ova istina prikrila. Očigledno je da politička retorika straha od drugog i drugačijeg sa ulaskom BiH u EU i NATO gubi smisao, kao što gubi smisao podjela Bosne i Hercegovine. Zato predsjednica Kitarović izmišlja terorističke kampove po BiH, a predsjednik Vučić govori o stabilnosti Balkana kojoj je najveća prijetnja ukidanje entiteta RS ili uklanjanje Dodika sa političke scene. Tradicionalno i Srbija i Hrvatska koriste svoje „na gumb/dugme“ političare u BiH kako bi oni pozivajući se na faktičko stanje proceduralno zakovali situaciju i na taj način usporili BiH na njenom putu ka EU i NATO-u.

Faktičko stanje u BiH međutim, nije entitet Republika Srpska kao realnost ili nacionalna ugroženost Hrvata i potreba za čak trećim entitetom, već je to činjenica da je Bosna i Hercegovina država i da ona ima svoj državno-pravni okvir u kojem žive tri ravnopravna naroda i dr. kao građani te zemlje. Njihovi legitimni politički predstavnici se zato moraju dogovoriti, ne o tome da li će biti države BiH i kako će ona biti etnički podijeljena, već kako će se Bosna i Hercegovina dalje kretati prema EU i NATO-u. Zato stare ratne teritorijalne podijele i politička retorika mržnje, fašizma, nasilja, primitivizma, političkog tutorstva i slavljenje zločinaca nemaju šta da traže u našoj budućnosti, koju će htjeli to neki ili ne kreirati ipak narodi i građani Bosne i Hercegovine, među kojima na žalost mnogih sasvim sigurno i Bošnjaci.