Elmedina MUFTIĆ: Nekad su bili Bošnjaci koji u genocidu nestaše u tišini, a svijet je gledao ne čineći ništa. Došao bezdan zla obučen u krvavu odoru srpsko-crnogorskog vojnika, četnika, ubio je grad, tišinu, ljubav, nadu, ubio je čovjeka. Došla je mržnja da se osveti za neučinjenu nepravdu. Došla je sila mraka da zatre i posljednji tračak svjetlosti, koji budi nadu da čovjek čovjeku jeste čovjek, a nikako zvijer.

Nekad je bio grad. Srebrnom tišinom je zvonio. Nekad je bila ljubav u cvrkutu ptica skirivena. Nekad je bila nada u dječijem oku rođena. Nekad je bio čovjek u slobodu zagledan. Nekad je bila Srebrenica, grad, tišina, ljubav i nada. Nekad je postojao san o životu, nada o vječnosti, cvrkut o ljubavi, misao o slobodi, priča o tišini što srebrom zvoni. Nekad je bio čovjek, koji je vjerovao da je komšija preči od brata, ma ko on bio. Nekad je bio čovjek koji je vjerovao da je bratstvo i jedinstvo moguće, jer taj čovjek je to istinski živio, dok su mu komšije svoju djecu nedaleko od njegove kuće učile kako ubiti, genocidom istrijebiti, čovjeka i narod, zatrti im trag, genetski, kulturološki, vjeski i tradicijski. Nekad su bili Bošnjaci koji u genocidu nestaše u tišini, a svijet je gledao ne čineći ništa.

Došao bezdan zla obučen u krvavu odoru srpsko-crnogorskog vojnika, četnika, ubio je grad, tišinu, ljubav, nadu, ubio je čovjeka. Došla je mržnja da se osveti za neučinjenu nepravdu. Došla je sila mraka da zatre i posljednji tračak svjetlosti, koji budi nadu da čovjek čovjeku jeste čovjek, a nikako zvijer. Došao je Kabil da zatre i posljednji trag ljudskosti, da ubije brata i njegovu nerođenu djecu i djecu njegove nerođene djece. Došao je vojnik tamjanom okađen i blagoslovljen svetosavskom vjerom da uguši miris zambaka, jorgovana i jasmina što se vjekovima širi iz bošnjačkih avlija, da popali, poruši i uništi džamije iz kojih čista vjera izlazi, koja uči da je ubiti jednog čovjeka, kao da si ubio čitav svijet.

Došao je katil, da 8372 puta i više i mnogo više puta ubije čovječanstvo. Došao je na mitomaniji zadojen krvnik da ubije Bošnjaka, zapali mu kuću, siluje kćerku, zakolje sina, uplače majku, sestru i ostavi pustoš iza sebe. Došli su oni kojima smeta harmonija i ljepota, koji ne umiju uživati i skladu Božanskog umijeća, raznolikosti Njegova stvaranja, kojima je mržnja spram drugog i drugačijeg ubila smisao za ljepotom i upalili mrak, da svjedoči dok je svijeta i vijeka njihovom zlu, krvništvu, poganluku s kojim su zadojeni, s kojim se rađaju i s kojim umiru.



Bila je Srebrenica. Bio je Svijet. Bio je 11.juli1995.godine u Srebrenici, poslije kojeg više ništa nije, niti može biti isto. Poslije kojeg nema nevinih. Ostala je krvava mrlja na savjesti civilizacije. Ostao je Svijet bez obraza, kojeg više nikada povratiti neće. Ostalo je vječno pitanje. Zašto je ubijena Srebrenica i sa njom 8372 puta ubijeno čovječanstvo? Ostali su tupi pogledi onih koji čekaju u redu za smrt, da traju kao optužba i opomena. Ostali su krici užasa od kojih se svemir tresao, ali čovjek se pravio da ne čuje. Ostale su desetine hiljada stravičnih priča, koje nema ko da ispriča, jer su zlikovci ubili pripovjedače. Ostala je bol majki, koju je nemoguće prevesti u riječi, ona se tek malo da naslutiti u suzama kojima umivaju mezarove svojih sinova, od kojih ih odvojiše četničke spodobe. Ostaje bol oca i sina, koju osjećaju dok gledaju kako četnici jednom pa drugom glave odsjecaju, ili na strijeljane odvode. Ostala je smrt da sablasnom tišinom, koja je nekad srebrom zvonila priča najglasniju priču, koja budi sjećanja, ubija zaborav, opominje i poučava, da se ne zaboravi da je nekad bila Srebrenica i u njoj čovjek, koga ubiše 8372 puta, jer ga je ezan na molitvu pozivao, jer se abdestio da bi molitvu obavio, jer je polahko glavu na zemlju spuštao, da ni prašku zemlje bosanske ne bi uzbihuzurio. Ubili su čovjeka koji je vjerovao da je moguće živjeti bratstvo i jedinstvo, da je moguće pripitomiti zvijer i bio prevaren u svojoj naivnosti proistekloj iz bošnjačke dobrote sa kojom se rađamo, zadojimo i umiremo.

I danas postoji Srebrenica, o kojoj govore bijeli nišani. Srebrenica koja pokušava oživjeti srebrnu tišinu, da ponovo u sabahe zvoni. Srebrenica u koju se sa tabutima vraća cvrkut ptica i skrivena ljubav, da svjedoči da je u Srebrenici bio čovjek. U Srebrenici se rađaju djeca u čijem pogledu stanuje nada. Ima Srebrenica Bošnjaka, koji neprestano u bijele nišane gleda i vidi slobodu, sanja život, osjeća snagu vjere koju crpi iz grude zemlje od koje je nastao i u koju se kad tad mora vratiti.

Danas postoji Srebrenica koja ima pravo da zahtjeva pravdu kao osvetu, majčinu suzu kao nadu, uzdah kao opomenu, kaznu kao istinu, slobodu kao obećanje da se NIKAD I NIKOME NE PONOVI SREBRENICA!!!