Šemso AGOVIĆ: Čen nije poznavao Balkance – ovo na internetu je bio njegov prvi susret sa njima –, pa se jako zaprepastio kad je vidio da su među Njegoševim obožavaocima najbrojniji i najglasniji upravo oni što ih Njegoš naziva poturicama! Aman, Bože dragi, ludog li paradoksa! Smajo Š., Dževad K., Zuvdija H., Adnan Č., Enver K., Salko N., i mnogi drugi, sa Gorskim vijencem u rukama zaplesali su i zaigrali kolo pred već umornim Čenovim očima, i on je gaseći kompjuter odgurnuo tu strašnu knjigu, prevedenu na kineski, kao i ostale sveske i papire, potpuno razočaran takvom slavom i takvim spjevom. Esej o Gorskom vijencu će pisati neko drugi, U Čen Ik neće.

Za temu maturskog eseja iz strane književnosti ove školske godine, šangajski gimnazijalac U Čen Ik dobio je analizu Gorskog vijenca. Iz udžbenika je znao da je to slavno djelo još slavnijeg pjesnika iz tamo daleke neke evropske državice, po imenu Podlovćenska ili tako nekako, mada on to nije zapamtio, jer nije bilo važno za esej. Vrijedno đače se odmah latilo temeljitog analitičkog čitanja, ali je već od samog početka bilo zbunjeno sadržinom spjeva. Što je više napredovalo u čitanju, njegova zbunjenost bivala je sve veća i veća. Šta je ovo?! – u čudu je pitalo samog sebe na kineskom, naravno, nego na kojem će. Zatim je krenulo sa ponovnim čitanjem, ali ništa. Pa opet iz početka, no zbunjenost je sad već prešla u nevjericu. Da li su mi možda dali u ruke pogrešnu knjigu? – čudilo se đače. Zar nisu napisali »slavno djelo« i »slavni pjesnik«? Šta li je ovdje slavno, a da to ne vidim, Bože moj?

Priču spjeva je Čen razumio već nakon prvog čitanja – skroz je jednostavna, mada nekako strašna i nestvarna: vladar te državice je glavna ličnost i ima problem što je dio njegovih podanika davno, još prije trista godina, prihvatio islam. On i ostala većina stanovnika prakticiraju pravoslavnu vjeru, u koju su njihovi preci prešli prije hiljadu i kusur godina, zato vjeruje da je to prava vjera, ali i mnogo bolja od ove nove. Ubijeđen da u zemlji ne mogu istovremeno biti dvije vjere, makar bile jednake, vladar saziva skupštinu, na kojoj se odlučuje da milom pokrste muslimane, ili pak da ih silom unište. Pozvali su i predstavnike muslimana, koji prvu opciju odbiju kao neumjesnu, a o drugoj nisu htjeli ni debatirati, jer im je izgledala neljudska i nemoguća. Međutim, prevarili su se. Baš ta druga opcija biva izvršena pod imenom »istraga poturica«, što će koji vijek kasnije dobiti moderniji i higijeničniji naziv »etničko čišćenje«. Nakon završene istrage, tj. etničkog čišćenja, vladar od radosti plače, dok se iguman (mudro svešteno lice spjeva) zadovoljno smije. I to je sva priča.

Čen se nije mogao načuditi pročitanom. Mučio ga je nadrealistički motiv uništenja domaćih muslimana. Mučio ga je i razlog istrage, tj. etničkog čišćenja, koji vladar nalazi u malenosti svoje zemlje, po njemu pretijesne za dvije vjere. Drugog razloga uništenja nema; predstavnici muslimana ga uzaludno pokušavaju urazumiti da ih ne tjera na promjenu vjere i da ne čini taj đavolji pokolj, jer su svi braća i mogu zajedno mirno živjeti, i u bojeve zajedno hoditi kao i do sada. On međutim njima preko poslanika Batrića superioristički objašnjava:

»Zemlja mala, odsvud stiješnjena,
s mukom jedan u njoj ostat može
kakve sile put nje zijevaju;
za dvostrukost ni mislit ne treba!«

Čenu je odmah pala u oči totalna nelogičnost u stihovima, jer ako neke sile prema zemlji zijevaju, valjda će dvojica lakše učiniti da opstanu i da ona opstane, nego jedan, ali nejse, nije se htio detaljima opterećivati. Zanimalo ga je više šta je to što je spjev učinilo slavnim. Jer, nije mu bilo jasno, a baš je htio saznati, kako može slavno književno djelo – ili neslavno, svejedno –, imati za temu smaknuće neke ljudske zajednice onako iz kaprica ili iz sujete, i onda to vjekovima slaviti. Očekivao je neko čudo, koje će na kraju ipak potvrditi i opravdati slavu djela, pa je nastavio sa istraživanjem.



Ne nalazeći ništa razumno, posvetio se razlozima uništenja. Zemlja mala? Mala mi je ova Podlovćenska... Pa, koja je to zemlja tako mala, da bi taj problem rješavali likvidacijom manjine, drugovjernika, kako bi se komoditet ostalih poboljšao? – razmišljao je očajni Čen –, umjesto da je jednostavno prošire, ili fino produže koliko treba, zar nije tako. Nehotice se sjetio provincije Ningxia Hui i svojih tamošnjih muslimana, i kako bi ih moglo... ali je, uh!, te crne misli odmah odbacio, jer je još kao mali na tečaju joge naučio kako se to radi. Ujedno je osjetio pravo zadovoljstvo što je Kina dovoljno dugačka i široka, hvala Bogu, pa ne treba nikoga niti istraživati niti trijebiti.

Mučio ga je i sam naslov »Gorski vijenac«, koji se nikako nije uklapao u sadržaj spjeva; nije ga poklapao, bolje je rečeno nego »uklapao«, je li tako. Baš nekako nakaradan naslov, kao da je nakalemljen mimo pjesnikove volje i znanja. Kao odličan maturant, Čen je znao da naslov djela mora sublimirati njegovu sadržinu, ideju, motiv, filozofiju, viziju itd., što bi Latini rekli »nomen est omen« – ime je sve, ime je znak, ime je ogledalo, logo; zato ga je zanimalo u kojem grmu leži zec; čemu ta zagonetna sintagma »Gorski vijenac«. Po svim književnim pravilima spjev bi se morao zvati »Istraga poturica«. Kasnije bi se mogao preimenovati u »Etničko čišćenje poturica«, u skladu sa istorijskim razvojem društva. Istraga je tema spjeva i završni čin »drame«, kojemu su podređene sve radnje i svi prethodni činovi, sva kompozicija i struktura, sva semantika i sintaksa. U tom slučaju bi stvari bile na svom mjestu, odmah bi znali o čemu se radi, čim bi pročitali: Petar -II- Petrović Njegoš – ISTRAGA POTURICA. Ili: Petar -II- Petrović Njegoš: ETNIČKO ČIŠĆENJE POTURICA. Kao, recimo, Boj na Kosovu, Ilindenski ustanak, Krbavska bitka, Na Drini ćuprija, itd. A ovako... ne, ovdje »Gorski vijenac« kao naslov stvarno nikako ne ide.

Čen je ramišljao kao opsjednut. Znao je za slične sintagme, recimo »Sonetni vijenac« od nekog isto tako evropskog pjesnika iz male zemlje, Franceta Prešerna, bijaše li, ali to je spjev o ljubavi i humanizmu, a ne o etničkom čišćenju, kao ovaj čudni »gorski« vijenac. Sonetni vijenac je vijenac soneta, to je jasno. A Čen nikako nije mogao dokučiti čega je vijenac Gorski vijenac. Da li stihova, da li pjesama, da li... da li, ne daj, Bože, ubistava, zločina... eto i to je pomislio, a moglo bi i tako biti, jer ovakvih strahota ima u spjevu, i pjesnik ih baš simpatiše, ono kad ubiju odbjegle zaljubljenike Ružu i Muja, ili kad oboljelu mladu Anđeliju kamdžijom išibaju, utjeravši joj košulju u kožu... Hm, vijenac... vijenac... ali čega? – mučio se Čen.

Mlađahni Čen nije kanio odustati, morao je nekako zagonetku riješiti. A Kinezi da nisu uporni, ne bi danas imali onakvu privredu i višepasovni superbrzi internet, pa je on odmah prionuo guglanju pojma »Gorski vijenac«. I imao je šta vidjeti: sveznajući Google mu je u trenutku sasuo u lice ogromnu količinu istine. Nebrojeni političari, ljekari, penzioneri, književni kritičari, istoričari, pisci, pjesnici, poštovaoci i obožavaoci Gorskog vijenca, obični ljudi, prosto su se utrkivali u apologetiziranju toga djela i njegovog autora, većinom ni sami ne znajući zašto ni na osnovu čega, jer mnogi od njih tu knjigu nikada nisu ni otvorili. Čenu je odmah bilo jasno da su baš oni – čisto iz marketinških pobuda –, u nekom trenutku uklonili pravi naslov djela (»ISTRAGA POTURICA«) i nadjenuli mu pjesnički otmeniji i mnogo privlačniji »GORSKI VIJENAC«. Očigledno su bili indolentni i neosjetljivi na nepravdu koju su time nanijeli autoru, Petru -II- Petroviću Njegošu, jer su gledali svoj interes. On je pjevao o istrazi, a ne o nekakvim vjenčevima, ali džaba. Međutim, nisu navedeni zanesenjaci jedini u prčkanju po Gorskom vijencu. I pozorišni režiseri rado rediguju spjev i »dotjeruju« ga publici, ne bi li je privukli u svoja poluprazna pozorišta, kao da su tobože bolji od Njegoša. To što se on sada prevrće u grobu njegove apologete i krivotvoritelje baš malo briga.

Sada, pod novim, lažnim naslovom, apologete i krivotvoritelji mogu do iznemoglosti hvaliti i hvalisati djelo navodeći samo taj naslov, ne zadirući u kompromitirajući sadržaj i temu, pa su navalili: Gorski vijenac je najljepša oda slobodi!, vrhunac filozofske misli!, pojam poezije!, naš i svjetski ponos!... Ipak, priznajmo im inventivnost: da slučajno nisu napravili promjenu, jako neubjedljivo – ako ne i kontraproduktivno –, bi djelovalo vikati: Istraga poturica je najljepša poema slobodi!, svjetlo i sjaj!, početak i kraj!, visine i dubine! itd., je li tako. A, Boga mi jeste. Šta sve marketing hoće i može, čovječe mili – čudio se Čen.

Čen nije poznavao Balkance – ovo na internetu je bio njegov prvi susret sa njima –, pa se jako zaprepastio kad je vidio da su među Njegoševim obožavaocima najbrojniji i najglasniji upravo oni što ih Njegoš naziva poturicama! Aman, Bože dragi, ludog li paradoksa! Smajo Š., Dževad K., Zuvdija H., Adnan K., Enver K., Salko N., i mnogi drugi, sa Gorskim vijencem u rukama zaplesali su i zaigrali kolo pred već umornim Čenovim očima, i on je gaseći kompjuter odgurnuo tu strašnu knjigu, prevedenu na kineski, kao i ostale sveske i papire, potpuno razočaran takvom slavom i takvim spjevom. Esej o Gorskom vijencu će pisati neko drugi, U Čen Ik neće.