Pripremajući se za ovaj put, na koji me pozva mr. sci. Amir Ismić, predsjednik KPS „Baton“ Zenica, jer smo kako reče, u Foči rado viđeni, noć prije sam iščitavao „Put u Foču“ od Adil-bega Zulfikarpašića. Iako sam to štivo imao u rukama mnogo prije, i više puta mu se vraćao, trebalo mi je zbog ponovljenosti historije na tom prostoru i psihičke priklještenosti u stalnom propitivanju, - Zašto?

Još sam zavirio u historijsku bilješku o gradnji i samom vaktu podizanja Careve džamije, zbog koje i jeste ovaj moj put. Obnovljena je uz pomoć turske vlade, putem organizacije TIKA, ali i nesebičnu žrtvu građevinskog odbora, na čelu sa hadži-Sulejmanom Pilav. Džamija je prema zapisu sagrađena 1501. godine, a sagradio je sultan Bajazid II Velija, na brijegu sa lijepom zaravni, gdje se kasnije razvio grad. Ova džamija je kao i druge, 1992. godine srušena do temelja u vremenu srpsko-crnogorske agresije na BiH, a srušili su je srpsko-crnogorski veliko-nacionalisti i šovinisti. Zato sam čitao „Put u Foču“ jer se i ubijanje Bošnjaka ponovilo isto kao i džamija.

Stižemo u grad, koji mi ni u magli prisjećanja ne osta, kada sam kao osnovac sa eskurzijom dolazio sedamdesetih godina. Na ulicama puno policije, mladosti malo, skoro da i nema, a grad iako lijep i okupan proljetnim kišama, zagrljen zelenilom okolnih brda i beharli bašči, na suncu koje je brojalo stepene ka gore, nije mi bio topao. U sokaku nadomak džamije zaustavlja nas policija RS –a. U pokušaju ljubaznosti otkriše svu svoju neprofesionalnost i bahatost, naređujući da izađemo i auto da se vrati dvije ulice niže. Objašnjavamo da smo novinarska ekipa sa težim invalidom u vozilu koji je i počasni gost. Vadim i međunarodnu akreditaciju novinara, ali bezuspješno, jer se i redar, džematski zadužen da makar danas ponudi osmijeh pridošlicama, pridružio nakani da nas vrati. Uporni, kako samo moramo biti u ovom poslu, zovemo Fadila ef. Arifovića, koji dolazi trkom, i pomaže nam da se parkiramo na samo par koraka od dvorišta porušene medrese, gdje će i biti program otvorenja. Ulazim na travnjak i odmah mi za oko zape višespratnica, čiji bočni zidovi stoje usprav i prkose, a sredina kao nožem odjesčena, do zemlje porušena. Medresa! Rekoše mi da je porušena nakon rata, 1996. godine. Slikam i gledam lica majki na prostrtim serdžadama, kako pokušavaju u sjeni zidova medreseruševine naći malo hlada. Njihova krila su prazna i djeluju mi ruševno kao i ova medresa. Opet nema mladosti! Gledam u Sahat kulu, poredim vrijeme sa svojim sahatom. Tačna! I nije rušena! Mjeri svako vrijeme od davnina, i ono ružno i ovo što se otima na bolje. Bil hair!

Muftija goraždanski Remzija ef. Pitić

Otvaranju džamije prisustvovao je veliki broj zvanica, pa se na trenutak činilo da je više na bini i oko bine nego ovamo među narodom, gdje sam zadržao svoje mjesto, upoznavši Husu Letu iz meni dragog Stoca, grada mojih krojena, koji je došao muhajem. Među zvanicama i reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH dr. Husein ef. Kavazović, član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, dopremijer Republike Turske Veysi Kaynak i generalni direktor agencije TIKA-e Serdar Çama. Ali ja svoje čulne aparate usmjerih da čujem koju od muftije goraždanskog Remzije ef. Pitića, šesdeset postotnog ratnog vojnog invalida, jer sam imao išaret da će reći nešto što nije nakinđurena rečenica, izbrušena samo za ovu priliku. Zahvaljujući se svojim sardnicima koji u okolnim selima i u samom gradu čuvaju žišku islama da se ne ugasi, muftija reče:

- „Nisam zaboravio i evo spomenut ću, Fadila ef. Arifovića, imama džamije u Jeleču, koji je imam u tom džematu tristo šesdeset pet dana! Zatim Salem ef. Čemo, također imam u svome džematu tristo šesdeset pet dana! Vršilac dužnosti glavnog imama u Foči i glavni imam na Tjentištu Miralem ef. Hodžić, također je imam u navedenom džematu tristo šesdeset pet dana!“

Iuzdin Karić, mr. sci. Amir ismić i Fadil ef. Arifović

Ovdje mi zujanje u ušima prekida čulnost muftijinog govora i nastavljam debatu sa onim unutarnjim - ja. Može li Fočak biti Fočak tristo šesdeset pet dana? Ili je lakše, nekako In, biti Sarajlija, makar i na Kobiljoj Glavi.

Nakon svečanog otvorenja dok je još ezan pozivao na džuma namaz, sa mojim saputnicima se smještam na lijevu sofu džamije, pored svježe otesanih drvenih stubova, i stropa koji još miriše, a pogled pukao dolje na grad, preko bijelih nišana i zelene trave sa mezara. Ne čujemo hutbu jer razglas nije prikopčan. Dolje u gradu dere harmonika! Iako ovaj instrument volim u svom uhu, sada je zavijao među brdima. Kažu naka proslava u pravoslavnoj bogosloviji. Tišina namaza obuze me čitavog i samo miris trave sa mezarova i dek procvale drače još je dodirivao moja čula. Na kraju uputim dovu Uzvišenom koja je otprilike glasila ovako:

- „Gospodaru moj, sačuvaj me pohlepe, sačuvaj me oholosti, sačuvaj me vožnje u crnom zatamnjenom automobilu, i sačuvaj me toga, da mi drugi drži cipele dok sam ja na namazu. Amin!“

Na kraju selamim se sa nekim od zvaničnika, među kojima i reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazović, koji je baš kao i ja nosio cipele u ruci. Hvala Uzvišenom Gospodaru koji dove prima od svog poniznog malog roba!

Porzšena Medresa u Foči Fadil ef Arifović, imam u Foci