Za kog' Srbin ide u Vojnike - 2
FIGAROVA ŽENIDBA
Autor: Sead Zubanović
Objavljeno: 30. Apr 2017. 02:04:17
Sead ZUBANOVIĆ: Masovna četnička, kao i ustaška silovanja Bošnjakinja, ali i Bošnjaka, u agresiji od 1992. do 1995. godine, direktna su posljedica ove laži i iz nje proizašle želje da se tim zločinom Srbima, a i Hrvatima, ublažio osjećaj žrtve. Srbi i Hrvati su se kasnije ujedinili u lažima o nadmudrivanju turskih zemljoposjednika pričom da su se njihovi preci dosjetili i organizovali na isti dan više svadbi u istom kraju, te nadmudreni Turčin nije fizički mogao razdjevičiti sve tek udate.
Bijes srpskog naroda se kroz vijekove dovodi do tačke ključanja korištenjem laži po kojoj su Turci kao zemljoposjednici, koristili pravo prve bračne noći nad srpskim nevjestama. Ovaj termin je dobro poznat Evropi i njenim feudalcima još od Rima i Grčke, a u Francuskoj se zvao droit du seigneur, gospodarevo pravo na razdjevičenje djevica, latinski jus primae noktis. Pravo prve bračne noći primjenjivali su vikinzi nad kršćanima, Englezi nad Škotima, Amerikanci nad Afrikancima sve do građanskog rata, a i u Rusiji je taj običaj prestao tek u 19. vijeku. Radnja opere Figarova ženidba, Wolfganga Amadeusa Mozarta, zasnovana je na pravu prve bračne noći, iako danas, stideći se tog svog adeta, Evropa pere ruke i tvrdi da ga nikad u njoj nije ni bilo. Taj čin, uz masovna silovanja, kroz vrijeme je najviše korišten kao način učvršćenja okupacione vlasti.

Da bi želja za osvetom generacija koje dolaze kod Srba bila što veća, skovan je i naziv Šetanje konja i opanaka. Jadni mladoženja, naravno pravoslavac, a kasnije dodatim žalopojkama i katolik, morao je, kao, vodati aginog ili begovog konja čitavu noć i šetati svoje opanke dok se ovaj naslađivao tijelom njegove, tog dana tek vjenčane ljube. Masovna četnička, kao i ustaška silovanja Bošnjakinja, ali i Bošnjaka, u agresiji od 1992. do 1995. godine, direktna su posljedica ove laži i iz nje proizašle želje da se tim zločinom Srbima, a i Hrvatima, ublažio osjećaj žrtve. Srbi i Hrvati su se kasnije ujedinili u lažima o nadmudrivanju turskih zemljoposjednika pričom da su se njihovi preci dosjetili i organizovali na isti dan više svadbi u istom kraju, te nadmudreni Turčin nije fizički mogao razdjevičiti sve tek udate. Drugi način spasa nevjeste bio je tetovirenje krsta na tijelu mladenki zbog kojeg je turski zlotvor preplašen odustajao od seksa. Neshvatljivo je da i danas, čak i oni kojima je internet svakodnevnica, mogu vjerovati u ovakve laži. Do najboljih proplanaka i oranica kmetovi su dolazili zahvaljujući tome što im kćerke, a počesto ni mlađe supruge, nisu bježale od ložnica bogataša, tada aga i begova. Naprotiv... E, ta se bruka prikriva ovom neistinom.

Još jedna laž kojom se raspirivala želja za osvetom hrišćanskog stanovništva je priča o enormnoj visini poreza. Iznos od jednom utvrđene desetine koji je godišnje plaćalo nemuslimansko stanovništvo, a o kome se danas s čežnjom priča ne samo u Srbiji nego i širom Balkana, učinio je Osmansko carstvo neprikosnoveno najjeftinijom državom ovih prostora. Za Bošnjake muslimane, kao vladajući narod čiji su muškarci služili vojsku i to u vremenskom periodu od osam do petnaest godina, bila je dosta teža situacija, jer se njihov porez usklađivao sa visinom ostvarenih prihoda i pratio je uvećanje imetka. Uz to, iz ratova se često vraćao samo svaki deseti Bošnjak, dok je hrišćansko stanovništvo doživjelo u tom vremenu najveći demografski bum kroz svoje postojanje. Istina je da se plaćao po muškoj glavi godišnji vojni porez zvani nizamija, otprilike u vrijednosti jednog janjeta, što je zaista bila zanemarivo mala cijena, imajući u vidu da su bili pošteđeni vojne obaveze. Isto tako, besmislena je i priča o nekakvom porezu na trošenje begovskih zuba. Eto, turski mrski okupatori su naplaćivali dodatni porez zato što su trošili svoje zube jedući otete poslastice iz srpskih kuća. Ma koliko normalnom čovjeku izgledalo sve ovo naivno osmišljeno, srpski narod svojim popovima vjeruje. Vjeruje im, iako je zapisano i dokumentovano puno slučajeva iz tog vremena da hrišćanski sveštenik nije htio da obavi obred sahrane dok mu se unaprijed ne plati njegova služba. Cijena jedne krave je bila i cijena sveštene ceremonije pogreba, pa su komšije Bošnjaci često znali između sebe sakupiti novac i tako pomoći komšiji kmetu pravoslavcu u nevolji. Ljeti su tijela preminulih članova siromašnih pravoslavnih porodica znala doći u fazu truhljenja i svojim smradom uznemiravati okolinu, ali popovi su ostajali neumoljivi.Da je to tačno potvrdio je tragičan događaj koji se desio 30. jula 2013. godine, kada su se u srbijanskom gradu Paraćinu na kupanju u rijeci utopila dva brata, Aleksandar i Bojan Ivanišević. Njihov otac Siniša, uz svu bol koja ga je razarala, molio je i kumio javnost da mu pomogne u plaćanju pogrebnih troškova jer ih on nije mogao sam podnijeti. Crkva se, naravno, nije odazvala apelu i njoj se morala platiti puna cijena usluge, koja je i najveća stavka prilikom ovog vjerskog obreda.


PATRIJARH IRINEJ I VLADIKA KAČAVENDA: SPC-ovci lovci na lovu, muškrarce...

Muška djeca, sinovi koje porodice šalju da se školuju i postanu vjerski službenici, zbog seksualnih zlostavljanja po crkvama i manastirima često znaju izvršiti i samoubistvo. Oni koji su izmišljali laži o tome kako su Turci silovali srpske kćeri, u isto vrijeme su po pravoslavnim hramovima silovali, a i danas siluju, srpske sinove.


GROBARSKI BIZNIS: Kako se da zaključiti, po njenom distanciranju i prikrivenoj konfrontaciji s crkvenim vrhom, vlast u Srbiji je svjesna svoje vojne i političke nemoći nastale kao posljedica pogubnosti politike koja je državu odvela u ratne poraze, ekonomsku propast i stavila na svjetski stub srama. Uzalud patrijarh i svita oko njega svojim žalopojkama o gubitku Kosova traži saveznike u izvršnoj vlasti. Na momente se čini da su čak i četnici shvatili koliko je egoizma i pohlepe skriveno u već otrcanom crkvenom pozivu da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi. Pravoslavno sveštenstvo stalno priželjkuje rat i čini sve da do njega dođe, jer ono na sahranama pa kasnijim zadušnicama i pomenima najviše profitira. Tu konkurencije nema, njihov monopol je neprikosnoven, a srpske majke i očevi su spremni bogato nagraditi one koji će njihovim poginulim sinovima, najčešće jedincima, otvoriti nebeske kapije raja pa neka košta šta košta. Ti ožalošćeni ljudi postaju njihova doživotna klijentela i garantovani izvor prihoda prilikom obilježavanja godišnjica pokojnikove smrti. Tada se i sveštenici lažno solidarišu s roditeljskom boli i obavezno javno pozivaju na osvetu, a u stvari su najveći krivci što su ti mladići, čineći drugome zlo, i sami nastradali. Nije rijetkost da u takvim slučajevima svu svoju imovinu roditelji testamentom ostave crkvi. Na taj način se dolazi do ogromnih sredstava koja sveštenicima pune kase i omogućavaju komforan život uz orgije svih vrsta. Muška djeca, sinovi koje porodice šalju da se školuju i postanu vjerski službenici, zbog seksualnih zlostavljanja po crkvama i manastirima često znaju izvršiti i samoubistvo. Oni koji su izmišljali laži o tome kako su Turci silovali srpske kćeri, u isto vrijeme su po pravoslavnim hramovima silovali, a i danas siluju, srpske sinove.

Aktuelne krilatice s portala SPC-a na najbolji način ilustruju kako svetosavska crkva nastavlja duhovnu kampanju pripreme mladosti svoga naroda za zločine i novi rat, u kojem sveštenici, naravno, nemaju namjeru ginuti, nego ubirati plodove svoje kampanje: – Srbija je Božije oko, – Kosovo je zenica Božijeg oka, – Bog čuva Srbiju, – Po Svetom Savi Srbi iznad sebe priznaju samo nebeski Jeruzalem, a na zemlji nikoga, – Srbi, delfini i kitovi, čuvari planete, – Ujedinjenje Srba ili smrt, – Srbi čuvari jezika, DNK-a i periodičnog sistema elemenata, – Poslije Gospoda Boga najveće čudo u svemiru je srpski jezik i srpska azbuka i tako dalje i tako redom, sve do novog kolektivnog ludila Srba, pa fašizma i rata. Tačnije rečeno; ubijanja, pljačkanja, silovanja i progona komšija, prije svega Bošnjaka, ali i, pogotovo tada, dobro plaćenih sahrana u pljačkaškim pohodima poginulih Srba.

Treba se sjetiti i kako su početkom devedesetih godina prošlog vijeka počele duhovne pripreme nebeskog naroda za agresiju na BiH i genocid nad Bošnjacima i ko je po njoj uporno nosao nekakve mošti i mahao kandilom. Ni ova se činjenica ne smije nikako zaboraviti. Pop Momčilo Đujić je ratni zločinac još iz Drugog svjetskog rata i kasnije osnivač četničkog Ravnogorskog pokreta. Njegov je monstruozni izum žrtvu zatvoriti u bure u koje su s vanjske strane zakucani mnogobrojni veliki ekseri i zakotrljati niz brdo. Za vrijeme dok su se morali prevrtati u buretu nesretnici su po cijelom tijelu bivali ranjavani, žestoko izbodeni vrhovima eksera, a poslije dugo umirali u mukama sve, dok ne bi iskrvarili. Ovo je zaista slikovit primjer svetosavskog hrišćanskog milosrđa i dobrodušnosti jednog pripadajućeg mu vjerskog službenika. Zvanični Beograd očigledno više ne stoji iza otvorenog ratno-huškačkog crkvenog lobiranja u javnosti. Nije tu u pitanju odustajanje od plana formiranja velike Srbije, nego posljedica procjene Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), da politička situacija u svijetu, a ekonomska u zemlji, ne dozvoljavaju trenutno upuštanje u takvu vrstu avanture. Vrh SPC-a ima drugačije promišljanje i samo iz razloga njegove žurbe stalno dolazi do još većeg varničenja na permanentno šovinističkoj srbijanskoj političkoj sceni.

Nastaviće se, inša'Allah!