ZA KOG' SRBIN IDE U VOJNIKE
Autor: Sead Zubanović
Objavljeno: 22. Apr 2017. 19:04:08
Sead ZUBANOVIĆ: Odavno je prošlo vrijeme kada je trebalo da se otvoreno progovori o sramnoj ulozi Srpske pravoslavne crkve, prije, za vrijeme i poslije agresije države Srbije na državu Bosnu i Hercegovinu. Ona, njeno učenje i njeni sveštenici su tumor na mozgu Srba! Taj narod je samo instrument pomoću kojeg crkva ostvaruje svoje uvijek iste ciljeve; želju za duhovnom vlašću i političkom dominacijom, lagodan život bez rada i uživanje u privilegijama svih vrsta.
Dva dana nakon sramnog podizanja krsta nad Višegradom, gradom koji nakon bošnjačkih živih lomača nije više grad, u njemu su se pojavili sveštenici Srpske pravoslavne crkve (SPC) i poručili da su za sva loša dešavanja na ovim prostorima krivi oni koji su pravili džamije na srušenim crkvama?! Bez ikakvih činjenica, materijalnih ili pisanih dokaza, ova hrišćanska vjerska lica, nastaviše sijati mržnju i podsticati otvoreno svoj narod na još veću mržnju prema Bošnjacima i islamu! Odavno je prošlo vrijeme kada je trebalo da se otvoreno progovori o sramnoj ulozi Srpske pravoslavne crkve, prije, za vrijeme i poslije agresije države Srbije na državu Bosnu i Hercegovinu. Ona, njeno učenje i njeni sveštenici su tumor na mozgu Srba! Taj narod je samo instrument pomoću kojeg crkva ostvaruje svoje uvijek iste ciljeve; želju za duhovnom vlašću i političkom dominacijom, lagodan život bez rada i uživanje u privilegijama svih vrsta. Naravno, sve to, ali bez ikakve odgovornosti za posljedice koje nastaju zbog pogubnosti ostvarivanja njenih ciljeva, prije svega, teritorijalnog širenja srpske države na kojem crkva insistira, ne obazirući se na cijenu koju će platiti drugi, ali i bez sažaljenja za svoj narod.

U državi Bosni i Hercegovini ne postoji nijedan pravoslavni manastir, niti jedna crkva koja je izgrađena prije dolaska Osmanske imperije na ove prostore. Sve svoje vjerske objekte po Bosni i Hercegovini SPC, koja se tako naziva tek od 1920. godine kada je objedinila sve svoje eparhije formirane još pod Osmanlijama, stekla je zahvaljujući svojoj poslušnosti, poniznosti i bespogovornom savezništvu sa Portom. Ali, ta činjenica nimalo ne smeta da svakodnevno, papagajski, Srbi iz Srbije i oni iz Bosne i Hercegovine, bez obzira na školsku spremu, u rasponu od nepismenog do doktora nauka, pozivaju Bošnjake da se vrate u veru pradedovsku. A bilo kakve vjere ili vere u tom narodu, pogotovo tada, nije ni bilo. O tome svjedoče dubrovački spisi iz 1346. godine, a pronašao ih je i objelodanio prof. emeritus dr. Jusuf Mulić, dekan u penziji, u kojima je doslovno napisano: – U Bosni žive ljudi i Vlasi. Ljudi su Bošnjani, a Vlasi su bezbožnički narod koji će sebe mnogo kasnije nazvati Srbima.


Srpsko-pravoslavni fašizam na obroncima bosanskog grada Višegrada


Vlaha je do dolaska sultana Mehmeda Fatiha u Bosnu bilo nešto malo u njenom jugoistočnom dijelu, ali ni tu, iako je uporno pokušavano, nije dokazano da je zatečen barem jedan hrišćanski manastir. Čuvenu Ahdnamu, povelju o ljudskim i vjerskim pravima, sultan Mehmed je po dolasku u Bosnu iz tog razloga uručio samo franjevcima u polju Milodraž kod Fojnice. Općepoznata je činjenica da su oni oduvijek bili papina prethodnica, s zadatkom postupne pripreme stanovništva za kasnije pokatoličenje, i rudari koji su za Vatikan kopali zlato i srebro, što je i bio razlog njihovog boravka u Fojnici i Srebrenici. Ovaj podatak zorno dokazuje da u samoj Bosni nije bilo tada ni katolika ni pravoslavaca. Nekoliko katoličkih crkava je evidentirano u pograničnim dijelovima kao što je Trebinje, koje su Srbi, koristeći svoj povlašten položaj u imperiji, po dolasku preoteli. Ova je država i tada bila stjecište pravovjernih, onih ljudi koji su vjerovali u samo Jednog Boga. Bosna je dugo bila utočište protjerivanim bogumilima širom, u tom vremenu, mračne Evrope, koji samo zbog svog vjerskog ubjeđenja bivaju proganjani. Oni tada bježe u monoteističku Bosnu, jer ih u njihovim domovinama ubijaju, vješaju, pljačkaju i pale na lomačama inkvizitori širom crkvenih država profanisane stare dame. To je razlog što je Miroslav Krleža srednjevjekovnu Bosnu nazivao jedinim otokom čovječnosti i intelektualnog svjetla u Evropi tog vremena.

Kao druga povlaštena vjera, gotovo izjednačena s islamom, pravoslavlje se u doba Osmanlija širi više nego i u kratkotrajno doba Dušanovog srpsko-grčkog haotičnog carstva. Do danas se spominje čak pet gradova kao njegova prijestolnica? Pećka patrijaršija 1557. godine od Carigrada dobija nove teritorije u Bosni, podrazumijeva se i Hercegovina kao geografski pojam, Crnu Goru, dio zapadne Bugarske, u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji sa Srijemom i u Ugarskoj čak do Budima. Osnovano je više od četrdeset episkopija. To je i granica velikosrpske vječne čežnje, linija Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica. Iz tog razloga velikosrbi i danas sanjaju o vraćanju osmanskih međa, znajući da su njihovi preci tada najbolje živjeli.



Ovo je bio jedini pozitivni period djelovanja pravoslavne crkve, jer je ista od strane osmanske vlasti Carigrada, gdje je stolovala, pa zatim Pećke patrijaršije i Atosa, gdje i danas bitiše crkveni vrh pravoslavlja, bila natjerana da artikuliše i zastupa interese svog naroda i postane njegov vjerski i svjetovni poglavar. Gašenje ovog ogromnog carstva dovodi pravoslavno sveštenstvo u definitivno težak položaj. Autoritet u narodu je upitan, jer sada treba okrenuti ploču i zagovarati i podržavati bune i ustanke koje je do juče, podilazeći Osmanlijama, crkva sprečavala, kako bi se na vrijeme oduzela što veća teritorija od umiruće imperije i ponovo obezbijedio povlašten status. Takođe, potrebno je dodvoriti se svom narodu kojeg sada treba nagovoriti da progoni i ubija sve one koji su drugačijeg vjerovanja, ciljajući na Bošnjake muslimane, većinom gradsko stanovništvo i zemljoposjednike starosjedioce, kao izdajnike vere pradedovske.

U prepravljanju prošlosti neminovna je upotreba laži, jer se njome najlakše može formirati, kanalisati i usmjeriti revolt mase. To pravoslavnom sveštenstvu nije predstavljalo problem s obzirom na veliko iskustvo koje su stekli falsifikujući i glorifikujući kompletan tok događanja na Kosovu. Za početak je izmišljen termin danak u krvi. Nikakve krvi tu nije bilo, ali je namjerno tako oslikan odabir djece za, kako bi se danas reklo, Vojnu akademiju u Stambolu. Ta praksa regrutovanja je bila jako rijetka već od 1568. godine, da bi je sultan Murad III (1574-1595) potpuno ukinuo. Prema istraživanju grčkog historičara Dimitrija Kitsikisa objavljenom u knjizi Tursko-grčko carstvo, mnoge kršćanske porodice su dobrovoljno davale svoju djecu za janjičare, jer im je nakon toga bio omogućen ulaz u osmansko visoko društvo. Židovska i ermenska djeca nisu uzimana u obzir, a to samo po sebi mnogo govori. Posmatrajući sa ove vremenske distance odnos Srba prema državnoj službi i uniformi je specifičan. Bez razlike da li je ona vojna, policijska, žandarska, poštarska, šumarska, revizorska, portirska ili vatrogasna, ona je garantovala nerad i dobru platu. Takođe, Kitsikis u svojoj knjizi zaključuje da su tada hrišćani tražili crkvene i druge veze i davali mito da bi se bar jedan od sinova iz domaćinstava poslao na besplatno školovanje. Po završetku obrazovanja postajali su janjičari i tako sticali preduslov za kasniji visok društveni status. Zar se i danas ne pjeva pjesma Rado Srbin ide u vojnike. Srbijanskih oficira i vojnika bila je puna austrougarska vojska, čak i u vrijeme rata sa Srbijom, a da ne govorimo o nacionalno dominantnom srpskom sastavu vojske Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije i Jugoslovenske narodne armije.

Nasumično odabrane skorašnje informacije ispod, a koje su potpisane njenim imenom, samo potvrđuju da se i u vremenu koje dolazi, ništa u politici SPC-a promijeniti neće.

PALE - Prema legendi u ovom mjestu se 1240. godine nalazila pravoslavna crkva sv. Petra, koju su srušili Turci nakon osvajanja Bosne između 1463. i 1530. godine, a od kamena sazidali Begovu džamiju na Baščaršiji.

FOČA – Zaustavljena obnova Careve džamije, koju je podigao sultan Bajazit Drugi u Foči 1501. godine, ali na temeljima crkve, po legendi izgrađene u srednjem veku.

ROGATICA – Snagom petovjekovne molitve naroda na temeljima u 15. vijeku razrušene zadužbine kralja Dragutina na Crkvinama kod Rogatice, obnovljena je svetinja. Novi hram, nikao darovima vjernika ovog kraja, pomirio je legendu, predanje i stvarnost, i nastavio da živi zajedno sa onima koji su ga sačuvali od zaborava.

Psihičke pripreme bosanskih Srba za nove pokolje su, dakle, u toku . . .

Nastaviće se, insha-Allah!