Armija R BiH i pored činjenice da u vrijeme agresorskog stupanja na naš državni teritorij nije postojala kao organizovana vojna sila, uspjela se organizovati, pregrupisati i odbraniti ključne dijelove teritorija Republike – industrijske i urbane centre – no, nije odmah uspjela riješiti probleme logistike i osiguravanja komunikacija unutar slobodne teritorije niti sa enklavama u okruženju.

Ohrabrujuće djeluje podatak da su se 22. marta ove godine, u jednom od sarajevskih hotela sastali penzionisani generali Armije R BiH i raspravljali o političkoj i sigurnosnoj situaciji u našoj domovini. Ti ljudi su dovoljno mjerodavni da javno daju svoj sud o svim političkim i sigurnosnim dešavanjima u BiH. Na kraju oni su branili i odbranili ovu zemlju u uslovima koji nisu zabilježeni u vojnoj historiji u posljednjih 250 godina.

Ilustracije i poređenja radi, u toku Drugog svjetskog rata, cjelokupan prostor Balkana je bio okupiran od strane oružanih snaga sila Osovine. I pored činjenice da je tadašnja Kraljevina Jugoslavija imala organizovanu vojnu silu koja je brojala 1.800.000 ljudi, aktivne vojne rezerve, veoma snažno ratno zrakoplovstvo sa nekoliko desetina aviona domaće kontstrukcije, solidno opremljenu ratnu mornaricu i artiljeriju, neprijatelj je prostor Kraljevine Jugoslavije zauzeo za nepunih 10 dana. 18. aprila 1941. godine, mladi Kralj Petar je pobjegao iz zemlje i po dolasku u London je izjavio da će se njegova zemlja boriti do konačne pobijede. Međutim, dan prije 17. aprila 1941. godine bivši ministar spoljnih poslova kraljevske vlade Cincar Marković i Brigadni đeneral Janković su u okupiranom Beogradu u ime komande Kraljevske vojske prihvatili bezuslovnu kapitulaciju svih oružanih sastava Kraljevine Jugoslavije. Njemački general Fon Vajks dao im je svega 30 minuta da prihvate tekst bezuslovne kapitulacije, a nakon što se đeneral Janković požalilo da ne zna gdje su jedinice i da nema vezu sa njima na terenu, te da Komanda ne može ispoštovati rokove predaje, njemci su ih izvjestili o položaju trupa i odmah im omogućili kontakt.

Skoro sa anegdotom se može mjeriti događaj u kojem se recimo cijelokupna Beogradska žandarmerija predala jednom mladom njemačkom kapetanu koji je 12. aprila 1941. godine sa 9 vojnika iz Zemuna prešao Dunav i našao se u predgrađima Beograda u zadatku nasilnog izviđanja.

60 godina od tih događaja, sredinom osamdesetih godina, rast srpskog nacionalizma koji je osmišljen i politički organizovan prvenstveno u Beogradu imalo je za posljedicu stalno usmjeravanje oštrice tog djelovanja ne samo prema Srbiji, već i prema drugim republikama bivše SFRJ u kojima su živjeli Srbi. Ta aktivnost koju je politički predvodio Slobodan Milošević, a logistički podržavala kompletna sigurnosna aparatura bivše države na čelu sa bivšom JNA izazvala je u konačnici oružanu pobunu Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U tu svrhu JNA je na raspolaganje Miloševiću stavila sve svoje kapacitete i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini s jasnim ciljem uspostave faktičke kontrole nad teritorijem, gdje je lokalno srpsko stanovništvo teritorije na kojima je živjelo proglasilo nekakvim kvazi državicama. To je dovelo do agresije Vojske Jugoslavije i oslobodilačkog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ako se u obzir uzme ukupno vojno-strateška situacija u BiH može se reći da i pored velikih teriorijalnih dobitaka ostvarenih u prvom naletu agresor nije uspio u svojoj osnovnoj zamisli – brzom zauzimanju teritorije BiH i kvalitetnom osiguranju najvažnijih komunikacijskih pravaca prema tzv. Krajini u Hrvatskoj. Stoga su u jesen 1992. godine, nakon zauzimanja Jajca, prešle u strategijsku defanzivu koja će trajati do kraja rata.

Armija R BiH i pored činjenice da u vrijeme agresorskog stupanja na naš državni teritorij nije postojala kao organizovana vojna sila, uspjela se organizovati, pregrupisati i odbraniti ključne dijelove teritorija Republike – industrijske i urbane centre – no, nije odmah uspjela riješiti probleme logistike i osiguravanja komunikacija unutar slobodne teritorije niti sa enklavama u okruženju.



Do Avgusta 1992. godine Armija R BiH je izvršila potpunu mobilizaciju i pod oružjem imala 168.500 vojnika, bez snaga HVO-a i MUP-a BiH.Najkvalitetniji dio teritorija pod nadzorom agresora – Vojske Jugoslavije bila je banjalučko-dobojska regija, s brojnim stanovništvom i urbano-industrijskim središtima.Područje jugozapadne Bosne (od Drvara do Livna) slabo je naseljeno i razvijeno, a otprije je poznato kao demografska “crna rupa” BiH, bez dovoljno stanovništva za funkcionalnu odbranu.

Podrinje je sa druge strane značajno zbog hidroenergetskog potencijala Drine i velikog rudnog bogatstva, no protjerivanjem većinskoga bošnjačkog stanovništva ostalo je bez demografskog potencijala. Istočna Bosna i istočna Hercegovina su brdsko-šumski i kraški krajevi, također rijetko naseljeni i slabo razvijeni Tek zauzećem najvećeg dijela Bosanske Posavine, agresor je stekao značajnije kvalitetne teritorijalne dobitke. U historiji modernog ratovanja nije zabilježeno ništa slično. Sa aspekta vojne analitike nikada se nije desilo da je formacijski ustrojena i organizovano vođena vojna sila propustila da okupira teritorij na kojem u prvih 15 do 20 dana nije bilo vojne organizacije niti formacijski ustrojenih, naoružanih i opremljenih vojnih snaga koje bi pružile otpor. Uz to, prednost u naoružanju između agresora i branioca nije bila kategorija vojne analitike koja se mogla mjeriti. Treba navesti da je agresor na okupiranoj teritoriji Bosne i Hercegovine stacionirao značajne vojne kapacitete koji su se prema nekim procijenama išli i do 98.000 vojnika pod oružjem. Sredinom jula 1992. načelnik Glavnog štaba JNA general Żivota Panić, braneći se od optužbi da je JNA izdala bosanske Srbe, naveo je da tzv. Vojska RS posjeduje 900 tenkova i oklopnih transportera, 852 topa raznog kalibra i višecijevna bacača raketa (VBR) i 48 zrakoplova (bez helikoptera). Branioci Bosne i Hercegovine sa druge strane nisu imali niti oružja niti municije za aktivno vođenje ofanzivnih bornbenih operacija uz podršku artiljerije, avijacije, mornarice i oklopnih jedinica. No, za razliku od Kraljevske vojske Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu koja je sve to imala, branioci Bosne i Hercegovine se nisu predali, naprotiv pružili su žestok otpor agresoru, zaustavili su njegovo napredovanje i na kraju ga vojnički potukli do nogu. Za tu činjenicu zaslužni su prije svega vojnici Armije R BiH kao i njen oskudan, ali odlučan oficirski kadar koji su zajedno podnijeli veliku žrtvu za našu slobodu.

Razlog za ovako katastrofalan učinak dobro naoružanog agresora treba tražiti u prvobitnim ratnim djelovanjima u kojima je veoma brzo primjećeno da su agresorske jedinice uglavnom vrlo loše uvježbane i vođene, uz manjak podoficira, slabu disciplinu i nizak moral. Izuzetak su činile jedinice teške artiljerije, te Vojna policija i jedinice specijalne namjene. Sa druge strane Armija BiH je imala visoko motivisane vojnike, ali strašno izražen manjak oficirskog i podoficirskog kadra i kritičan nedostatak teške artiljerije i oklopno-mehaniziranih sredstava. Usljed embarga na uvoz oružja, Republika BiH nije bila u stanju da svoju Armiju opremi za izvođenje ozbiljnijih napadnih operacija u kratkom roku, ali je nedostatak ljudstva agresora ozbiljno ograničavao u eksploataciji početnog teritorijalnog osvajanja i iskorištavanja prostora za manevar i korištenje vlastite prednosti u ukupnim materijalno tehničkim sredstvima za vođenje rata. Svaki agresorski vojnik koji bi bio oslobođen zadatka kontrole nad teritorijem u tom trenutku vrijedio bi više u strateškom i taktičkom smislu nego bilo kakav tenk, top ili haubica.

U daljem toku rata u BiH, generali Armije R BiH uspjeli su da nakon četiri godine stvore respektabilnu oružanu silu koja je bila kadra da agresoru nametne strategijsku inicijativu koristeći upravo prednost u ljudstvu. No, nakon što je Armije R BiH uspostavila strategijski balans i u završnim operacijama 1995. godine nanijela žestoke gubitke agresoru, međunarodna zajednica je zaustavila rat u BiH, upravo zbog činjenice da je žestina borbenog djelovanja združenih jedinica Ar BiH, HV i HVO-a zaprijetila da i politički i vojno razmontira Republiku Srpsku kao satelitsku tvorevinu Miloševićevog režima. Stoga je za Bosnu i Hercegovinu vrlo značajno šta rade, šta govore i javno iznose generali Armije R BiH. Njihova borba za evropske i ljudske vrijednosti počela je 1992. godine, za razliku od današnjih aktuelnih politika. Zato je i pored činjenice da su šikanirani i poniženi kao i većina njihovih vojnika - saboraca, ipak potrebno da se njihov glas u vezi euroatlanskog puta BiH što češće i što glasnije čuje i da bude opomena i prijateljima i neprijateljima ove zemlje.