Said ŠTETA: Pred nama je godina i koji mjesec do izbora. Kafanski dirlija iz Laktaša, koji bi po nekim procjenama konačno trebao obući odijelo na pruge, morao bi izgladnjelim radnicima prestati biti svetac. Hrabro i odlučno, ne bojeći se da će time ojačati mrske Bošnjake i manje mrske Hrvate. Samo zarad ličnog samopouzdanja! Jer oni će možda i dobiti februarsku platu, ali godina je duga, a za raniji neisplaćeni dug „dirlija“ kaže nema para i drži to kao „piši kukom po ledu“. Za koji dan će izhlapljeti popijeno piće sa dirlijom, i ponovo će u njihovim domovima čuti se tužna pjesma.

Nije mogao niti naslutiti pokojni Dražen Ričl, alias Zijo, vođa „Crvene jabuke“ i najsvjetlija priča ove grupe, da će njegova pjesma, nastala dok se vozio u jednom sarajevskom taksiju, čiji je refren pjevao umorni taksista, postati poslijeratna svakodnevnica. Pjesma za svaki novi dan bosanskohercegovačke radničke klase, proveden u štrajku, na nekoj cesti, ili najsvježije, gladovanjem na pruzi željezničke stanice u Banjoj Luci. Tamo gdje predsjednik RS dolazi radnicima ŽRS dok oni gladuju već nekoliko dana, slavodobitno, kao da je ponovo „oslobodio“ RS od mrskih Bošnjaka i nešto malo manje mrskih Hrvata, (iako znamo da je i tada samo švercovao cigaretama zbog čega ponese nadimak „Mile Partner“ op.a.). On je saopćio radnicima da im je uplaćena februarska plata. U skladu sa dogovorima sa predstavnicima Štrajkačkog odbora, očekuje da prekinu štrajk glađu i deblokiraju prugu radi uspostave saobraćaja. Nakon toga, kako to pišu svi mediji u BiH, utrkujući se dati prostor laktaškom kabadahiji kao da je dobra vila, zagrlio je jednog od štrajkača i u svom stilu kazao: "Jel' ima neka kafana da odemo popiti piće ovdje. Ja plaćam."

Potom su se uputili u obližnju kafanu, i odmah poručio konobaru "Svim ljudima piće a ja ću krušku ako ima".

Neće prevareni radnici ni prekosutra (danas je srijeda dok ovo pišem, op.a) skontati da ih je po ko zna koji put nasamario. I nisu više građani, kao u ovom slučaju radnici ŽRS samo ovce, jer obezvrijeđenost većine građana Bosne i Hercegovine na njenom cijelom prostoru, i mentalna degradacija kakvom su svakodnevno izloženi, svrstava ih pretku po Darvinu, majmunu. No, ono što se čini veoma čudnim jeste uzdizanje vođe na pijedestal sveca. Čak i onda kada ih vođa ismijava, ponižava, kupuje za sitniš, i to za njihov zarađeni sitniš, hraneći svoj bolesno pohlepni libido, njihovom patnjom.

Znam da će oni koji se i nakon dvadeset dvije godine od rata „voze“ jednosmjernom ulicom nacionalizma, živeći na matrici „ne diraj naše“ usprotiviti, kako se ja kao musliman, baška još Bošnjak, upuštam u kritiku njihovog vođe. Kako ne pripadam miljeu podobnika, da mi naguzove izabrani predstavnik, po ključu, bude natprirodno drag, sveoprostivi vođa, kome bih se trebao klanjati i kada po meni piša, sa te funkcije ili sa tornja svjedno, ne libim se niti jednom od njih uputiti javnu kritiku, kada god to osjetim za potrebno. Makar bio iz reda Izetbegovića ili pohlepno galopirajućeg Radončića. I da ne zaboravim i trećeg, Dragana! Koji se „najiskrenije“ zalaže za Bosnu i Hercegovinu, pri tome dajući nesebičnu podršku haškoj nepravomoćno osuđenoj zločinačkoj šestorki, koji su naredili rušenje Mostara, Starog mosta, formiranje logora i zlostavljanje bošnjačkog stanovništva, među kojima i sve stanovnike mog rodnog sela Gorica u logoru Buturović Polje. On se nikako ne brine za one Hrvate koji listom napuštaju čak i Hercegovinu, jer ne mogu svi biti vlasnici kladionica, niti sumnjivih firmi i snimati video klipove sa pjevačicom na jahti. Neki moraju i raditi, ali ne dolazi dirlija da im podijeli platu. Zato oni odlaze!

Zato i ja ne prihvatam u Daytonu nametnutu konstrukciju da smo kolektivna farma majmuna, kakvu te vođe zadužene za uspostavu vlasti u BiH uz pomoć bjelosvjetskih hohštaplera održavaju, a koja je sve drugo, samo ne državotvorna, i podjebavaju nas u svakoj životnoj prilici svojim floskulama, izlizanijim od nekadašnjih farmerica iz Trsta. Ne prihvatam da je pravo na rad, samo teško dobijeno pravo, bez obaveze poslodavca da za isti daje naknadu koju još uvijek ovdje zovu plata, iako je postala toliko neuhvatljiva i nevidljiva, skoro pa iluzija.

Ne prihvatam tezu, da je najvažnije, kao u rubrikama nacionalnog bilježnika, biti gologuzi Bošnjak, Hrvat, Srbin. Ne prihvatam da je pravo na zdravstveno i adekvatno liječenje luksuz, koji samo oni zakačeni na državne jasle mogu sebi priuštiti. Da se pravo na potomstvo i adekvatnu naknadu, mora tražiti na ulici. Da je obrazovanje samo „prolaženje kroz školu“ ili još gore kupovina diplome, koju žargonski zovu „papir“. Ne prihvatam!

Pred nama je godina i koji mjesec do izbora. Kafanski dirlija iz Laktaša, koji bi po nekim procjenama konačno trebao obući odijelo na pruge, morao bi izgladnjelim radnicima prestati biti svetac. Hrabro i odlučno, ne bojeći se da će time ojačati mrske Bošnjake i manje mrske Hrvate. Samo zarad ličnog samopouzdanja! Jer oni će možda i dobiti februarsku platu, ali godina je duga, a za raniji neisplaćeni dug „dirlija“ kaže nema para i drži to kao „piši kukom po ledu“. Za koji dan će izhlapljeti popijeno piće sa dirlijom, i ponovo će u njihovim domovima čuti se tužna pjesma.

Kokuzna do bola!

U iščekivanju ovoproljećnog buđenja građana Bosne i Hercegovine, ne da bi palili zgrade institucija kao prije koju godinu, nego upalili vlastite lampice i počeli razmišljati, prije nego li mladost, bošnjačka, hrvatska i srpska, ne završi na bauštelu ili na nekoj staračkoj tuti u Njemačkoj, kao halucinacija u naše čulo sluha dopire ona...

Na stolu su prazne čaše
rakija se popila
gdje li nam se jutros budiš
ko te snenog pokriva...
Dirli, dirli, dirlija nemoj dizat' graju...
para ima hadžija i za sitnu raju...