FERID FERKO ŠANTIĆ: Sadašnja školska omladina u Sandžaku predstavlja upravo četvrtu bošnjačku generaciju koja je izložena jednovjekovnom, neprekidnom velikosrpskom asilimatorskom pritisku. Upravo zbog toga se bošnjačkoj djeci u Sandžaku svim silama, na sve moguće načine nameće crkveno svetosavlje kao, ko sanćim, „dan škole“. |
Počinjem ovaj zapis znajući da od njega niko nikakve koristi, nikakva hajra imati neće. Pa zašto onda, uopšte pišem, pitat ćete se. Nalaže mi to mudrost jednog malehnog mrava. Naime, kad se zapalila kuća Sulejmana a.s. koji je, između ostalog, mogao da komunicira i sa životinjama, jer je znao njihove jezike, okupile su se sve životinje da pomognu u gašenju vatre. Među njima bio je i jedan malehni mrav. Kad su ga ostale životinje upitale šta ćeš ti ovdje tako malehan, nejak..., on je odgovorio: „Hoću da pokažem na čijoj sam strani“. Zbog toga i ja, kao jedinka malehan, sitan, nejak, nebitan... ovim pisanjem, za koje tvrdim da nikakvog hajra od njega biti neće, hoću da pokažem na čijoj sam strani. Za moju tvrdnju, da od ovog pisanja hajra nikome biti neće, „prizivam za svjedoka vrijeme“ kako to hudnik M. Selimović nekad napisa. Jer o današnjoj srbizaciji Bošnjaka u Sandžaku pišem još od 1986. god., a stanje na „mejdanu“ tome je kaharno da kaharnije biti ne mere. Tokom proteklih dvadesetak godina silni su kalemi, silna su se pera nebrojenih pisaca istupila pišući o bošnjačkoj nesreći zvanoj posrbljavanje, crnogorčenje Bošnjaka u Sandžaku. Ko zna koliko kitaba, knjiga je napisano o tome, a stanje na „mejdanu“ tome je gore nego što je ikad bilo.
Kao i do sad krajem januara 2017. god. u srbijanskim školama slavila se pravoslavna, crkvena slava Savindan. Bezbeli, i Srbi kao i svi drugi narodi na bijelu dunjaluku imaju svoju duhovnost, svoje pravoslavne, crkvene slave. Obilježavaju ih, slave ih... kako god oni to hoće, gdje god to hoće, kako god oni to žele i niko ni jednom riječju, niti bilo kakvim postupkom ne može, ne smije... tome nalaziti bilo kakve zamjerke, osporavanja i sl.
Međutim, Savindan, dan crkvenog sveca Svetog Save, pored toga što je crkveni praznik, proglašen je i školskim praznikom, danom škola, u svim školama u Srbiji. Ni tu se ne bi smjela izricati bilo kakva zamjerka ako bi u sandžačke škole išla samo srpska djeca. Pošto sve sandžačke škole pohađaju i bošnjačka djeca, onda se Savindanom, najdirektnije, najotvorenije... vrši srbizacija, posrbljavanje, pokrštavanje Bošnjaka.
U knjizi „Nova Srbija“, Jefto Dedijer 1918. god. piše: „... Mi ćemo ove pretvoriti u Srbe, ali ne batinom nego kroz škole i knjige...“ Zapis se odnosi na stanovništvo i prostore Sandžaka, Kosova... koje je tadašnja Srbija okupirala i sebi prisjedinila. Nametanje Savindana kao „dana škole“ bošnjačkoj djeci u Sandžaku samo potvrđuje da se, danas još jače nego ikad prije, nastoji realizirati Dedijerova vizija o pretvaranju Bošnjaka u Srbe.
No, budimo iskreni, priznajmo sami sebi sljedeće: Niko, nikakvim metodama ne bi mogao Bošnjake u Sandžaku prisiliti da prihvate svoju srbizaciju i crnogorčenje da to oni sami, dobrovoljno nisu prihvatili. Da, dobro ste pročitali. Današnji Bošnjaci u Sandžaku, bez obzira da li sebe nazivaju Bošnjacima, Muslimanima, „Jugoslovenima“... dobrovoljno su prihvatili svoju sopstvenu srbizaciju i crnogorčenje. Evo samo dva taze primjera kao potvrda ovome.
U jednoj od prijepoljskih škola u kojoj, od ukupnog broja učenika, 70% njih čini evlad bošnjački, kroz kojekakve likovne, pismene... radove bošnjačka djeca crtaju crkvenog sveca Savu Svetoga, slavske kolače... Onda se dijele nagrade pa se djeci bošnjačkoj, evladu bošnjačkom, namjerno dodjeljuju prve i sve ostale nagrade redom.
DIREKTOR I UČENIK |
Na gornjem snimku koji je načinjen na Savindanskoj crkvenoj slavi, u jednoj od prijepoljskih škola, vidi se direktor, koji je imenom Bošnjak, kako dodijeljuje prvu svetosavsku nagradu evladu bošnjačkom. Sam po sebi ovaj snimak, uz činjenicu da Bošnjak Bošnjaku dodijeljuje na'ku nagradu na pravoslavnoj crkvenoj slavi govori sve i haman mu ne treba nikakav komentar. Sve ovo, u stvari, na najbolji, na najslikovitiji način pokazuje na to do kojeg stepena, do koje deredže, je došla srbizacija Bošnjaka u Sandžaku.
Neko bi upitati mog'o kakvu poruku ovom prilikom i ovim činom direktor upućuju ovom maksumu? Kakvu poruku ovim činom direktor upućuje svoj bošnjačkoj djeci? Kakvu poruku ovim činom direktor upućuje bošnjačkim roditeljima? Kakvu poruku ovim činom direktor upućuje svim Bošnjacima? Svako ko i dram bošnjačke nacionalne svijesti, dram bošnjačkog nacionalnog dostojanstva ima, zna odgovor na ova pitanja, pa ga ne treba ovdje ni pisati.
Međutim, lahko bismo rane preboljeli da je u pitanju samo ovaj direktor, samo jedan insan. Belaj je u tome što je ogroman dio Bošnjaka u Sandžaku onako šutke prihvatio svoju sopstvenu srbizaciju. Na sve ovo šute i roditelji djece bošnjačke, a šta ta šutnja znači (?), kakvu poruku nosi vidi se na djelu. Jasno je i to zašto se roditelji djece bošnjačke tako ponašaju. Zato što su i sami srbizirani, posrbljeni... U sociološkoj nauci, praksi... postoji pravilo koje glasi: Kad se jedna etnička grupa, jedan narod... nađe u prilikama, u uslovima da se na njega vrši asimilatorski pritisak, onda taj narod tokom četiri generacije podlegne tom asimilatorskom pritisku. Geneološka razlika između generacija je 25 godina a četiri generacije (đedo-otac-sin-unuk) proteknu za jedan vijek. Sadašnja školska omladina u Sandžaku predstavlja upravo četvrtu bošnjačku generaciju koja je izložena jednovjekovnom, neprekidnom velikospskom asilimatorskom pritisku. Upravo zbog toga se bošnjačkoj djeci u Sandžaku svim silama, na sve moguće načine nameće crkveno svetosavlje kao, ko sanćim, „dan škole“.
Na crkvenoj svetosavskoj ceremoniji, u ovoj prijepoljskoj školi, bilo je, i to u prvim redovima, još onih koji su, makar imenom Bošnjaci.
'ODŽINICA NA SVETOSAVSKOM PRELU |
Ženska osoba, na gornjoj slici, sa smiješnom, ružnom... imitacijom časne bošnjačke mahrame na glavi, je niko drugi do 'odžinica, 'anuma 'odžina, kako bi se to jezikom srpskim kazalo. Uz to što je 'odžinica ona je, k'o bajagi, k'o sanćim, i učitelj, nastavnik islamskih nauka djeci bošnjačkoj u ovoj školi. Ja Rabbi! Ja kakav li je taj „nauk“ koji će evlad bošnjački od ovakve osobe dobiti?
Ehhhh, i ovo je samo jedan od primjera zarad čega je srbijanskim vlastima trebalo da u Sandžaku formiraju svoju, režimsku „islamsku“ zajednicu kojoj pripada i ova 'odžinica i njen 'odža. Uz to sahibija - šef i ovoj 'odžinici i 'odži njenome je niko drugi do osoba koja je „diplomirala“ nigdje drugo do na islamskom fakultetu a tema tog „diplomskog“ rada je bila „Gajret...“. „Gajret“ kao najperfidnija i po Bošnjake najsmrtonosnija prosrpska organizacija.
Pored crkveno-školskih svetosavskih „priredbi“ čiji prvenstveni cilj je posrbljavanje, srbizacija, crnogorčenje... Bošnjaka i djece njihove evidentno je održavanje gradskih svetosavskih akademija. Na ovim skupovima prisutni su također predstavnici Bošnjaka.
Ako bi ih se pitalo o tome, oni bi vam kazali da su ovdje prisutni službeno, odnosno da su kao opštinski funkcioneri dužni da prisustvuju ovim skupivima. Bezbeli bi dodali i to da će im njihove srpske kolege uzvratiti tako što će i oni prisustvovati bošnjačkim, bajramskim akademijama što je zaista tako. Međutim, narod bošnjački niti shvata tu „službenost“, niti ga ona zanima.
Narod bošnjački u Sandžaku tu službenost doživljava kao podvalu, kao prevaru...
Narod jednostavno gleda u te svoje prvake, predvodnike... i kaže: hoću i ja da sam tako i na taj način „služben“, hoću i ja da imam tak'u „službu“ koja će mi donijeti i pun đuzdan - novčanik, i foteljicu kak'a god ona bila pa nek me Srbin posrbljava, pokrštava... i mene i dijete moje ko god hoće i kol'ko god hoće. Znači, cijena te službenosti je čemerna, preskupa...
Da sve dosad „kazano“ ne bi imalo samo formu defetizma, lamentiranja, kuknjave, dijagnosticiranja... posebno je bitno pokušati napomenuti šta bi mogao biti iladž-lijek protiv srbizacije, posrbljavanja, crnogorčenja, pokrštavanja... Bošnjaka u Sandžaku. Taj iladž postoji, svakome je, i to besplatno, dostupan, pa ću, ako Bog da, o njemu pisati u sljedećem nastavku ovog malehnog feljtona.