Said ŠTETA: A što se tiče sastanka u Banjoj Luci, koliko sutra će se spominjati kao lanjski snijeg. Kojeg začudo nije ni bilo. Bar samo jedna rečenica da se pamti! Trudeći se da udahnem čista zraka, odlazim u planinu, i čujem jedno dijete, gore na Smetovima, kako doziva babu, da mu doda plastičnu lopatu za klizanje na kojoj bi da se kliže po zaleđenoj stazi. -Baba, baba, dodaj mi taj pičiguz!

Kada bi u mom rodnom selu Gorica htjeli spomenuti nekog ko ne zaslužuje da mu se spomene ime, jer je nečovjek, lopov, bezobraz, lažljivac, inadžija, titiz, zloća, prznica, pogan na jeziku, rekli bi samo „anamo on“ i nastavili priču. Makar taj „anamo on“ živio toliko blizu da im je sa prvim mrakom zapišavao tarabu, on više nije imao ime. Bio je samo „anamo on“ bez ijedne druge karakterne crte, niti podatka koji bi ga mogao identifikovati. Tako i ja danas pišem o predsjedniku entiteta Republika Srpska i članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji se sa svojim odanim trabantima sastadoše u Banjoj Luci. Prije bilo kakve analize i konotacija koje bi mogao polučiti navedeni sastanak, reći ću usplahirenom građanstvu koje god nacionalne boje da je: „Prdila baba u mlin da je više buke“. Ništa se neće desiti. Tačnije, ništa bitno. Osim da će gladni biti još gladniji, bogati još bogatiji, prevareni još prevareniji, a svu krivnju će nositi onaj tamo, što se drugačije zove. On je za sve kriv!?

Da pojasnimo!

Prvospomenuti anamo on, je ustvari davno konstruisani „Titanik“ koji je bez obzira na veličinu, osuđen da potone. Što će reći, nije veličina uvijek dobitna kombinacija. Nekad treba i da je tehničar! Doduše, za naše prilike gledano, on je nešto „kao veličina“ i plovio, po plićaku bezbeli. Taman kada je trebao da se otisne u prekookenske dubine, otud mu dođe haber da mu valja potonuti. Drugospomenuti je formalno pravno i moj član Predsjedništva BiH, čega on naravno niti je svjestan niti pokušava, niti želi biti. Ono što je daleko pogubnije, on nije član Predsjedništva niti većine konstitutivnog hrvatskog naroda. Ni to njemu nije briga!

Dok se guraju za govornicu, jer im je fetiš, skoro pa ovisnost, biti u kadru obasjani blicevima fotografskih aparata i svjetlom kamere, saopštavaju kako su protiv stranaca u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine.

Anamo onaj prvi, ne želi to zbog svog naroda, kojeg su mu puna usta da često i povrati, nego da svojoj guzici uhvati makar zehru pamuka da je zaštiti. Anamo onaj drugi, ne znajući načina da obuzda svoju pohlepu, jer mu još uvijek nisu napravili rupu na čamcu, kao anamo onom prvom, pravi prostor da još više skrene Radobolju. Bezbeli u svoj džep!

Možda se u toj njegovoj borbi provlači i mala željica da sačuva „zlatnu mladež“ od izlaska pred sud. Onu istu mladež koja premlaćuje dijete hrvatskog branitelja i ostavlja ga u mrkloj noći a sutradan svjedoči da mu se na glavu srušila stativa nogometnog gola. Takvi će koliko sutra glasovati za anamo ong drugog, jer će odrastati u bezakonju i sutra, ako im se posreći, biti izabrani kao „anamo oni“.

I nije briga anamo onog prvog, što se broj umrlih od smrzavanja u entitetu čiji je on predsjednik popeo na sedam. Kao da žive u Republici Sibirskoj!? I nije ga briga što cijela Istočna Hercegovina jedva preživljava tezgareći na Čapljinskoj pijaci, gdje na „tamiću“ dovoze drva, krompir, sir i kajmak, prodajući za najtanju bosansku konvertivilnu marku.

Nije briga ni anamo onog drugog, što mu se broj njegovog konstitutivnog naroda u Republici Srpskoj sveo na toliko, da ih njegov vozni park može povući đuture u jednoj turi. Toliko ih je ostalo!

Zato građani moji, svjedno na kojim tribinama sjedite i kako se zovete, vi ste bili i ostali Hercegovci i Bosanci. Među vama, oni koji vas tobože predstavljaju, ustvari su najveći stranci. Oni nose pasoše ili ti putovnice susjednih, to jest stranih država. Oni u tim državama imaju vile i privezane jahte.

A šta imate vi?

Neki će mi protivriječiti što nisam pobrojao nekog od onih što bajagi zastupaju mene. E, i oni su mi postali anamo oni. A koliko zaslužuju prostora, malo mi je ovo papirnato polje. Zato drugi put!

A što se tiče sastanka u Banjoj Luci, koliko sutra će se spominjati kao lanjski snijeg. Kojeg začudo nije ni bilo. Bar samo jedna rečenica da se pamti! Trudeći se da udahnem čista zraka, odlazim u planinu, i čujem jedno dijete, gore na Smetovima, kako doziva babu, da mu doda plastičnu lopatu za klizanje na kojoj bi da se kliže po zaleđenoj stazi.

-Baba, baba, dodaj mi taj pičiguz!

Zamislim se nad ovim što čujem, dok mi hladan zrak gura krv u moždane vijuge, nasmijem se i zaključim.
I anamo oni ustvari, samo voze pičiguz!

A dokle vidjet ćemo. Živi bili!