NJEGOŠEVO SJEME MRŽNJOM ZADOJENO
Autor: Avdo Metjahić
Objavljeno: 02. Jan 2017. 14:01:36
Avdo METJAHIĆ: Njegoševo sjeme mržnjom zadojeno ‘junački’ napisaše to pismo, baš kao Rade Tomov, zanoseći se da baš oni postavljaju nekakvu moralnu vertikalu u današnjem vaktu. Znaju oni da je visoka pismenost zastupljena i kod onih naroda, za koje su Njegoš i njegovi istomišljenici spremali potpuno istrebljenje. Svjesni smo da bi se najbolje osjećali da su nas Bošnjake i Albance do sada dokrajčili, tek onda Njegošev cilj i njihov bi bio ispunjen. Suvišno je govoriti o sadržini Njegoševog pisma sa onoga svijeta, jer Bošnjaci i Albanci nisu zadojeni takvim niskim vjerovanjem i predrasudama Marka Milačića, do kojeg još nije stigla ljudskost i osjećanje za drugog i drugačijeg. Ovi koji se ističu, Njegoševski, nama ne smetaju, i to dokle god ne nasrnu, kako su to znali Njegoševski zadojeni, činiti posljednjih par stoljeća. Zar nismo svjedoci posljednje mržanje koju iskališe u genocidnij agresiji na RBiH gdje su ubijali, silovali, pljačkali; kamen na kamen nisu ostavil. Nije ni čudo, jer pljačka je bila glavna privredna grana “državnika” Njegoša, pa njegovo sjeme mržnjom zadojeno nastavi djedovski zanat.
Njegoševo pjevanje kao i dokonih pastira na kršima gdje se prostirala CG, u kojima pjevaju o “surovost Turaka”, te da je deset posto istine, danas pravoslavnog uha ne bi postojalo na tim prostorima.
Jedna narodna mudrost kaže: Kazna savjesti najveća je kazna normalnom i moralnom čovjeku. Pa evo da kažem par 'sindikalnih', jer dosta se toga narodima namjeravalo nametnuti i proturiti kroz Skupštinu Crne Gore! Eh, da je bar za dobrobit svih naroda koji žive u toj maloj državici, ni po jada, no ne prođe ni pola godine, a da ne otvore ti politikanti rane nezacijelene narodu koji je prošao kroz višestoteljetna genocidna orgijanja.

Tema, posljednjih par nedjelja je opet srpsko-crnogorski genocidni pjesnik Njegoš i njegovo opjevano epsko guslanje, koje je koštalo dva naroda, Bošnjake i Albance, hiljade žrtava, maltretiranja, silovanja, uništavanja, pljačkanja njihove imovine i protjerivanja sa svojih topraka. Da se ne upuštam u citiranju poganih stihova i što je sve napisao ovaj „pjesnik“ omalovažavajući, huškajući i štulukajući krvoločne četnike „srpske vitezove“ i „crnogorske junake“ na dva naroda koji su proživljavali istu sudbinu tog vremena. Možda su baš ti Srbi, odnosno Crnogorci imali više sreće pod tim osvajačima, „zloćudnim Turcima“, nego recimo Bošnjaci, koji su bili obavezni služit carevini, koja u istinu nije bila baš toliko zulumćar, kako to opisuju srpsko-crnogorske historije, odnosno predanja. Reče mi jedan, poslije protesta i otpora, na davanje dana državnog praznovanja CG Njegoševog dana rođenja: „Vladali su surovi zakoni, on jest bio šef države i vjerski poglavar“.

Daj malo da to protebirimo, jer suroviji su zakoni u tom vremenu vladali Evropom, i kako to da zaboravljamo inkviziciju i protjerivanje vještica, zar to nije bilo surovije od onog što Njegoš o Turcma pjeva u Gorskom vijencu gdje su destine hiljada u većini žena pogubljeni, a milioni drugih zatvarani su i okrutno ispitivani, mučeni, živjeći u strahu da ne budu markirani kao vještice. Zar nije surovije bilo autohtonim stanovnicima Nikšića, Podgorice, Spuža, Danilovgrada, Kolašina i drugih okupiranih mjesta u današnjoj CG, koji su ubijani i protjerani sa svojih topraka. Zar nije bilo surovije u novijoj historiji, genocid 1912/13. u Plavu i Gusinju, nasilna pokrštavanje i masovna srijeljanja - “mušketanja”, onda opet Plav i Gusinje 1919., zatim 1924. u Šahovićima kada u miru bez baz ikakve krivice pod srpsko-crnogorsku kamu nestade cijeli jedan narod i ime mjesta pokrstiše! Pa onda Drugi svjetski rat – Bihor, Pljevlja i Limska dolina, i tako diljem Sandžaka, Dukađina, Bosna i Hercegovina… Zar to nije surovo, posebno što smo svjestni da je svaki gnusni zločin potaknut guslarskim propjevom Njegoševog zlodjela koje je ostavio sjemenu mržnjom zadojeno. Žalosno je da o surovosti tog vremena, govore ljudi koji ne upoređuju i ne prihvataju istinite činjenice kojih imaju Bošnjaci i Albanci, iz toga i ovoga vremena, i koji su osjetili surovost od Njegoševog pjevanja, a danas da objeručke prihvate da im dan njegovog rođenja bude državni praznik. Ko to sa Njegoševim sjemenom kumuje? Zar treba šutjeti kada se gura prijedlog dana rođenja zlikovca koji je svojim pjevanjem krivac za svih jedanaest genocida nad našim narodom?! Ovi koji govore o tom surovom vremenu i koji i dalje plaču za nešto što nije čak ni pola istina, da se primjetiti, da su nerealni, zaostali i da im glagol uvijek liči na imenicu, a padež na izdaju, što je bio slučaj i sa Njegošem. Žao mi je, ali moram reći istinu koja je veća od Njegoša, da su takvim najveći dušmani oni koji im mane u oči zbore.


Genocidno orgijanje (Ilustracija: Šukrija Meholjić)


Jest, Njegoš je bio pop i vladika, a koliko je vjerski bio spreman govoriti o bibliji, to je ono što treba proučiti, jer pravi vjernik, ma kojoj vjeri pripadao, ne „štuluka“ čovjeka na čovjeka, ne podcjenjava nikog, već vjernik govori o miru i spokoju među ljudima i narodima. To je ono što Njegoš nije bio, već podstrekač svih nesreća od početka njegovog popovanja.

Što se tiče „Njegoša državnika“, ne znam kojom je to državom vladao, jer znamo da je taj dio Balkana isto pripadao Osmanskom carstvu, pa ne bih se upuštao u nešto što je gubljenje vremena.
„Njegoševo pismo“ koje objaviše podgoričke Vijesti, toliko je podlo i u njemu se otkriva crnogorsko srbovanje, gdje nimalo ne ostavlja mjesta za ljudskost, pa golobradi autor 'kamom' napisa: “Snom mrtvijem spavate, Crnogorci, ogledalo moje srpsko”. Njegoševo sjeme mržnjom zadojeno junački napisa to pismo, baš kao Rade Tomov, zanoseći se da baš oni postavljaju nekakvu moralnu vertikalu u današnjem vaktu. Znaju oni da je visoka pismenost zastupljena i kod onih naroda, za koje su Njegoš i njegovi istomišljenici spremali potpuno istrebljenje. Svjesni smo da bi se najbolje osjećali da su nas Bošnjake i Albance do sad dokrajčili, tek onda Njegošev cilj i njihov bi bio ispunjen. Bilo bi suvišno govoriti o sadržini Njegoševog pisma sa onoga svijeta, jer Bošnjaci i Albanci nisu zadojeni takvim niskim vjerovanjem i predrasudama Marka Milačića, do kojeg još nije stigla ljudskost i osjećanje za drugog i drugačijeg. Ovi koji se ističu, Njegoševski, nama ne smetaju, i to dokle god ne nasrnu, kako su to znali Njegoševski zadojeni, činiti posljednjih par stoljeća. Zar nismo svjedoci posljednje mržanje koju iskališe u genocidnij agresiji na RBiH gdje su ubijali, silovali, pljačkali; kamen na kamen nisu ostavil. Nije ni čudo, jer pljačka je bila glavna privredna grana “državnika” Njegoša, pa njegovo sjeme mržnjom zadojeno nastavi djedovski zanat.
Njegoševo pjevanje kao i dokonih pastira na kršima gdje se prostirala CG, u kojima pjevaju o “surovosti Turaka”, te da je deset posto istine, danas pravoslavnog uha ne bi postojalo na tim prostorima.



Za kraj ću se poslužit stihovima koji su napisani onako Njegoševski, ali koji govore istinu, a autor je Zef Ujk Galji (Bato Dedivanović):

“Ne daj, Bože, da svijet saznade
da u dvades’ i prvome vijeku
u plemena i čopor živimo,
mimo svakog natraške idemo,
nabrajamo do trides’ pasova
preskačemo rđe i pogani,
obavezno kod dobrog stanemo:
od najboljeg svaki potičemo,
napismeno niko ništa nema,
ama svaki posigurno znade:
potomak je serdara, vojvode,
bajraktara, znanog glavosjeka,
Ivan-bega, Đerđa Kastriota,
al’ čuvene kuće Petrovića.

Sve oni što je ostavština Njegoševa i njegovo pjevanje, ne bi nas interesovale, da su prihvaćene od njegovih nasljednika, ali naturanjem drugim narodima, to je neprihatljivo. Prema onome što znamo, da je skoro sve notarna laž, a ne činjenice koje su provjerljive i naučno dokazive, ostajemo vjerni istini, jer to je jedino ispravno za budućnost svijeta, odnosno čovječanstva. Gospodo, ma kojem narodu pripadali ili pak kojoj vjerosipovjesti, red je da svoje znanje, umijeće i ljudskost uložimo u službi istine i pravde, da živimo u miru i prosperitetu, a oni koji nisu sigurni ko su i što su, mogu provjerit svoj DNK, odnosno DNA.