Emir Zlatar, član GO SDPBIH i podpredsjednik KO SDPBIH Sarajevo, reagirao je saopćenjem na konstantne istupe funkcionera susjednih država kako su oni garanti Daytonskog sporazuma, što je netačno i u sebi krije opasnost za suverenitet BIH. Saopćenje prenosimo u cijelosti.

"U posljednje vrijeme u bh javnosti sve češće se prenose izjave najviših zvaničnika R Hrvatske i R Srbije, kojima predsjednici i premijeri Hrvatske i Srbije, potpuno neutemeljeno i netačno uzimaju sebi za pravo da su u Opštem/općem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini – tzv. Deytonski mirovni sporazum, tadašnji predsjednici Hrvatske i SRJ, potpisali mirovni sporazum u svojstvu država GARANATA Općeg okvirnog sporazuma za mir u BIH.

Ove izjave u zadnjih par mjeseci, posebno isticane od strane Predsjednika i Premijera Srbije, Nikolića i Vučića, više uopće ne nailaze na reakcije predstavnika zvaničnih organa i institucija BiH, niti OHR-a kao konačnog organa za tumačenje Općeg okvirnog sporazuma za mir u BIH (Anex 10 Općeg sporazuma), kao ni relevantnih političkih stranaka/partija koje imaju svoje predstavnike u najvećem zakonodavnom tijelu Države BIH – Parlamentarnoj Skupštini BiH.

U prvoj alineji/rečenici preambule Općeg okvirnog sporazuma za mir u BIH jasno stoji:

„Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija (strane)“, a na kraju teksta Općeg okvirnog sporazuma, koji se sastoji od 11 članova, stavljeni su potpisi „strana“ potpisnica, dakle predsjednika tri suverene države. Strane potpisnice nisu nikakvi garanti ovog sporazuma, već su strane potpisnice strane sa jednakim pravima i obavezama iz sporazuma, a garanti Sporazuma su predstavnici država i predstavnici međunarodnih organizacija (EU, UN i dr.) koje su kreirale i obezbjedile primjenu „političke sile“ da bi se sporazum potpisao.

Zašto Srbija i Hrvatska pokušavaju sebe predstaviti garantima Općeg sporazuma, i ne ističu notornu činjenicu da su one strane potpisnice sa Republikom BIH, a ne garanti?
Razlog je vrlo jednostavan.

Srbija i Hrvatska, kao strane potpisnice Općeg okvirnog sporazuma za mir u BIH, svojim potpisima zajedno sa RBIH, potvrđuju činjenicu da se u RBIH vodio međudržavni oružani sukob između RBIH s jedne, i SRJ (Srbije i Crne Gore) i R Hrvatske, s druge strane. Ovom činjenicom padaju u vodu svi pokušaji velikodržavnih aspiracija politika susjednih država, koje su rat u BIH pokušavali i dana danas pokušavaju predstaviti kao građanski rat, a ne međunarodni oružani sukob.

Opći okvirni sporazum za mir u BiH dokaz je za najmanje četiri izuzetno bitne činjenice, koje se u kontinuitetu žele drugačije predstaviti i postaviti u široj javnosti od strane susjednih država:

Prvo, da je RBIH bila u međunarodnom oružanom sukobu sa SRJ (Srbijom i Crnom Gorom) i R Hrvatskom;

Drugo, da RBIH, čiji međunarodni pravni kontinuitet nastavlja država Bosna i Hercegovina, ima status međunarodno priznate, suverene, nedjeljive i nezavisne Države, jer samo kao takva može biti potpisnik bilo kakvog međunarodnog mirovnog sporazuma;

Treće, da se u RBIH u periodu od 1991-1995. godine nije vodio nikakav građanski rat, već je na sceni bio međunarodni oružani sukob.

Četvrto, da su vojne snage kojima su komandovali Radovan Karadžić, Mate Boban i Fikret Abdić, „samoproglašeni nacionalni lideri“, bile ustaničke kvislinške snage, koje su izvršile udar na Ustavno-pravni poredak međunarodno priznate države RBIH, uz podršku i logistiku susjednih država (SRJ i Hrvatske).

Jedino se u Anexu I A, Općeg okvirnog sporazuma za mir u BIH, SRJ (Srbija i Crna Gora) i Hrvatska, potpisuju kao garanti, jer ovaj Anex, zajedno sa Dodacima na Anex, tretira Sporazum o vojnim aspektima mirovnog rješenja, i zbog toga međunarodna zajednica insistira da susjedne države Srbija i Hrvatska, kao učesnice međunarodog oružanog sukoba, budu garanti ovog Anexa, kako bi se prije svega zasutavili međunarodni vojni sukobi.

Ni u jednom drugom Anexu Deytonskog sporazuma (a ima ih 11, uz dodatke i Sporazum o parafiranju Općeg okvirnog sporazuma za mir u BIH), Srbija i Hrvatska se ne pojavljuju kao potpisnici u svojstvu garanata.

Na koncu, u Sporazumu o parafiranju Općeg okvirnog sporazumu za mir u BIH u prvoj alineji stoji:

„Republika BiH, Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija (strane) priznavajući potrebu za sveobuhvatnim rešenjem u cilju okončanja tragičnog sukoba u regionu, pozdravljajući napredak postignut za vreme posrednih pregovora održanih u Wright Paterson Air Force Base u Ohiou, u želji da unaprede mir i proges širom BiH i regiona, saglasili su se u sledećem:...“, a koji je opet potpisan od strane predstavnika tri suverene države, RBIH, SRJ, R Hrvatske.

Prema tome, izjave najvećih funkcionera susjednih država koje obmanjuju javnost, svakako sa jasnom namjerom dezavuisanja i mijenjanja karaktera rata u BIH, kao i posljedica koje iz toga u međunarodnom smislu proizilaze, moraju biti osujećene i osuđene.

Treba jasno i glasno pozvati lidere susjednih država da konačno odustanu od velikodržavnih politika i pretenzija na BIH, kako im se ne bi takve politike vratile u njihovo „dvorište“, te da na bazi temeljnih vrijednosti dobrosusjedskih odnosa, počnu BIH priznavati kao sebi ravnu i ravnopravnu susjednu državu.", stoji u saopćenju koje potpisuje Emir Zlatar , Član Glavnog odbora SDPBIH .