SANDŽAČKI DŽAK
Autor: Dr. Bisera Suljić-Boškailo
Objavljeno: 27. Nov 2016. 22:11:43

Dr. Bisera SULJUĆ-BOŠKAILO: Pa, zar je moguće da ljudi u svom gradu smiju nešto da grade?! Da grade ustanovu gdje se uči o miru i ljubavi, gdje se uči o vjeri? Zar je to u Sandžaku i Srbiji moguće?
To treba rušiti! To treba iskorijeniti! - rekoše, i ovi, i oni. A u svojoj nakani da sruše gori bijahu ovi sandžački podobnici, nego li ti tamo što iz daljine posmatrahu to čudo da viri iz San - džaka. A da bude još veće čudo, domaći bijahu gori i od onih koji su bili u Hagu radi ratnih zločina nad Bošnjacima. I da ne bi tog havijeznog i vizionarskog Premijera Vučića trenutno na prestolju, tu bi baš se desilo veliko zlo.


Sandžak je ovih dana odvezao svoj "tamni džak", a iz njega je izletjela jedna čudna mrka zvjerka. Cijela velika Srbija se sjatila i prepadnuta od tog čuda upitala zaprepašćena: Šta je ovo?! Šta je sad ovo?!

I kao da od tada šokirani građani Srbije u ovom čuđenju ništa drugo ne rade do u strahu od ove zvjerke žive. Ne znam da li uopšte i jedu više. A i normalno je to tako njihovo ponašanje kad jadni ljudi nisu to naviklu u svojoj divnoj, mirnoj zemlji u kojoj je pravda i čistina drugo sunce... I da je živ genijalni Branisav Nušić napisao bi pozorišni komad "Sandžački džak" koji bi posve zasjenio i njegovu "Gospođu Ministarku". Morao bi i on, vjerujte mi, označiti ovaj nezapamćen događaj u Sandžaku, koji ovih dana trešti medijima Srbije, kao najudarnija vijest.

Pa, zar i nije? Recite i sami. Zar smije tamo neki jadni zatucani narod da proviri iz svog San - džaka, iz svog mraka, i da pokaže da je živ? Ejjjjj, čovječe! Pa oni su zaista živi i imaju tamo u tom San - džaku čak neki Internacionalni univerzitet? Ljudi, pa, je li to moguće?! Kako to da razumijemo? Što će njima znanje, kad su oni narod koji ne čita, ne uči, ne drži do knjige? Grade te neke velike palače, ali knjige ni za lijeka u njima... U pravu su ljudi, jer šta će im knjiga i znanje? Što će njima to da se dokonišu sa knjigom, da se slobodno školuju, da budu kreativni, da budu svoji i drugačiji?! Šta će im to kad oni ne mogu doći ljudski od blata do te prelijepe ustanove zvane Internacionalni univerzitet? Jeste li im vidjeli puteve? Pa i u Africi su bolji nego glavne saobraćaJnice između gradova njihovih. Nikakav seoski put ne može biti gori nego put Pazar - Tutin.

Ali... možda su ti što tuda često moraju da putuju zato i postali veliku vijernici. Jer da bi došao živ i zdrav od ovog do ovog grada u Sandžaku, da ne spominjem sela, ti moraš da sve vrijeme putovanja učiš dove i razne molitve upućene dragom Bogu da te sačuva da se ne survaš u onu hurdoliju. Eto, i ti takvi hoće Univerzitet! A nisu imali ni jednu jaču srednju školu ranije...

Ne može to! Neee! Ne dajte im akreditaciju!!! Budite složni narodi Sandžaka i Srbije i šire, ali ne dajte to, jer ako date akreditaciju tom vakufskom univerzitetu, onda ćete stvoriti ljude kao!!!...

"Pa i mi smo toj šačici što iz džaka proviri isto tako to rekli", rekoše prepadnuti sandžački poslušnici, opisujući im to čudo u svom San - džaku još sto puta strašnije nego je.

I tako krenu glas, krenu ta nevidljiva atomska bomba Srbijom...

Pa, zar je moguće da ljudi u svom gradu smiju nešto da grade?! Da grade ustanovu gdje se uči o miru i ljubavi, gdje se uči o vjeri? Zar je to u Sandžaku i Srbiji moguće?

To treba rušiti! To treba iskorijeniti! - rekoše, i ovi, i oni. A u svojoj nakani da sruše gori bijahu ovi sandžački podobnici, nego li ti tamo što iz daljine posmatrahu to čudo da viri iz San - džaka. A da bude još veće čudo, domaći bijahu gori i od onih koji su bili u Hagu radi ratnih zločina nad Bošnjacima. I da ne bi tog havijeznog i vizionarskog Premijera Vučića trenutno na prestolju, tu bi baš se desilo veliko zlo.



Jer, ta "šačica od 5 000 ljudi" koja se probudila i koja se u medijima spominjaše, da bi branila ovaj objekat IZ što se malo dograđuje nije baš mala i bezopasna... "E vala, neće oni nama doći ovdje još da nam svetinje ruše...", čuh kako rekoše čak i žene koje sjede kući i spremaju ručkove. Prepadoh se i sama, shvativši šta bi sve moglo da se desi...

I odem ti ja juče da vidim to "opasno čudo" što se gradi. I pravo da vam kažem bih razočarana. Umjesto da razvale, pa okrenu najmoćniju gradjevinu, oni tu nešto malo krpe.

Vjerujte samo dan prije sam bila u Tutinu i zaprepastila se. U centru Tutina sada su sve veliki stakleni neboderi, pa imaš osjećaj da si u nekom svemirskom brodu, jer drveta ni za lijeka nigdje. Blago njima! Stvoriše ljudi sve sami beton. No, hoću da kažem, ako Tutinci (koji nemaju ni vode dobro, ni kanalizacije, ni puteve, ni elektrike) mogu onako da grade u sred centra nebodere, gdje ko stigne, i niko ništa ne kaže, što bre ne bi i ovi Pazarci ondje na centru napravili neki veliki Centar, koji bi bio primjer ljepote u arhitekturi, nešto što bi zasjenilo i prelijepi hotel Vrbak? To treba da se gradi! Pa, tu je tačka gdje je Isa-beg započeo grad...

Ali razumijem, i ovo malo što krpe je diglo Srbiju na noge, a ne to... No, biće boljih dana i vremena i za to, znam. Znam to, zbog ovih hiljade golubova koji su odnekud tu na ovu zgradu sletjeli...

Nezapamćeno jato golubova je prekrilo krov ove ustanove. Kao da su i oni spremni da brane ovaj prostor, ako nalete ptice grabljivice.

Sjedila sam ispod tog krova i posmatrala ljude, djecu, golubove. Odjednom bi se spustili sa krova na trg, napravili nekoliko kolutova među dječicom koja se tu bezbrižno igrahu, zatamnili nebo na trenutak svojim krilima, i opet se smjestili na krov... I nakon nekoliko opet tako zalešršali svi zajedno...



Znam da je golub simbol glasnika, mira, simbol ljubavi, zajedništva, u svim religijama. I znam njihov govor. Zato se ne čudim da su sada tu i da nam svojim govorom kazuju svoju poruku. Zar golub nije poslije potopa donio grančicu života Nuhu? Zar golub u Starom zavetu nije simbol mira, dobre volje i oproštaja, a u Novom zavetu simbol Svetog duha, ljubavi i milosti Božje?!

Stavi goluba u kavez i pređi stotine kilometara, i oni će se vratiti nazad, odnosno otići će tamo gdje treba. Imaju golubovi fascinantnu moć intuicije. Kažu da mogu da odrede i pravac u slikarstvu... Zamislite, Japanci su ih istraživali: pokazivali su im djela Pikasa i Moneta. 90% golubova je poslije kratke obuke odmah znalo prepoznati pravog Pikasa...

I golub je ptica koja živi u zajednici i ima svoje zakone. Njihov jaki vazdušni napad je u stanju da napad ptice grabljivice osujeti. I tada uvijek idu naprijed jači golubovi, a pozadi slabiji. Ali zajedno su jaki.

Znam, golubovi su i u islamu isto tako značajani. Ali ibn Said prenio je od Muhammeda ibn Karama, koji je rekao:
“Vidio sam par golubova u kući Musa ibn Džafera – mir neka je na nj – muški je bio zelen sa nešto smeđih tačaka po sebi, a ženka je bila crna. Vidio sam Imama kako im mrvi hljeb dok je sjedio za sofrom govoreći: “Oni se kreću noću i prave mi društvo. Ništa se ne mrdne noću, a da se oni ne zatresu, i da Allah time ne odbije zle duhove koji budu ušli u kuću.”
Ostala mi je upečatljiva i ova priča o golubovima:
Ali ibn Said je prenio od Muhammeda ibn Karama, od Abu Hamze al-Sumalija i drugo predanje. U srdžbi je jedan dobar vijernik pobio golubove koje je držao njegov djeda, a potom otišao u Meku i svratio Imamu Abu Džaferu al-Baqiru. Ispričao mu je šta je uradio, a ovaj mu je odgovorio:

‘Ružno je to što si učinio, o Abu Hamza. Ne znaš li da kada se džinni (duhovi) igraju sa našom djecom, da se zlo odvlači od njih, leputanjem golubova, i da oni pozivaju na molitvu na kraju noći? Zato udijeli po jedan dinar za svakog od njih, zbog toga što si ih pobio u ljutnji.’”

Napustih opet svoj zavičaj, razmišljajući o ovom simbolu i ovom jatu golubova ovdje, dobro znajući da je ovo jato golubova donijelo jednu veliku poruku.

Sarajevo, 27.11. 2016. g