ONA MENI NEMA BOSANSKOG JEZIKA …
Autor: Mick-Mirsad Maslić
Objavljeno: 04. Oct 2016. 13:10:14


Djeca povratnika iz Konjević Polja ni ove godine, četvrti put zaredom, neće ići u “pravu” školu. Za njih radost ali i skrivena zebnja koju zbog polaska ili povratka u školu, obavezno donosi septembar, odavno ne postoje. Njihovo se zna-instruktivna nastava u Novoj Kasabi. I tačka. Slična sudbina čeka i djecu povratnika iz Vrbanjaca kod Kotor Varoši iz Osnovne škole neutralnog imena “Sveti Sava”. Oni će nastaviti školovanje u provizornom edukativnom centru po nastavnom planu i programu Osnovne škole ’’1. Mart” iz Jelaha u Tešnju.

Pitanje je ko je slijedeći?

A i nisu to obična djeca, ova su već odavno obilježena. To su kćerke i sinovi bošnjačkih povratnika koji su slučajno preživjeli rat i vratili se na svoja imanja u ErEs. A tamo ih neće, otvoreno im to pokazuju. Samim svojim prisustvom “namjerno” provociraju i podsjećaju na presuđeni genocid koji se i onako nije desio. Narušavaju, očito, blaženu idilu nebeskog pravoslavlja, čija se obilježja mogu vidjeti na svakom koraku.

A i traže nemoguće, da u svojoj školi, na svom maternjem bosanskom jeziku,
izučavaju nacionalnu grupu predmeta.

Pa zar je to još aktuelno? Gdje su OHR (Office of the High Representative)-Ured Visokog Predastavnika i OSCE (Organisation for Security and Co-operation in Europe)-Organizacija za Sigurnost i Co-kooperaraciju (saradnju) u Evropi?

Kako gdje su? Tu su! Rade punom parom!

Evo baš nedavno se u Jajcu okupila impresivna grupa međunarodnih zvaničnika na čelu sa Jonathan-om Moor-om, šefom misije OSCE-a. Incko poslao svog Michael-a Doyle-a. USAID (United States Agency for International Development)-US Agencija za internacionalni razvoj predstavlja, ni manje ni više, nego direktor misije. Francuska ambasada delegirala Donato-a Guiliani-a direktora Francuskog Instituta u BiH.

Nema šta, Dejton dva!

Razlog? Osuda osnivanja još jedne obrazovne institucije iz kategorije “dvije škole pod jednim krovom”. Djeca se ne smiju razdvajati, oni to i neće, protestvuju…odvajanje od malena je pogubno za socijalni razvoj djeteta…a i protivzakonito je… to je kretanje u pogrešnom pravcu i nije način za rješavanje drugih problema, kao što su školski nastavni programi i svjedočanstva…a i nema para u ovom trenutku!

Svaka riječ melem za dušu. Posebno nama u Australiji, jer kod nas je sve različito. Doduše, u školi djeca nose iste uniforme, cipele sa zaštitom, školske ruksake. Nemoj ni pomisliti na razdvajanje. Ako ti je baš do toga, razdvajaj se kod kuće, na svoju odgovornost. Ne treba nama Jonathan Moor da nam na to ukaže. Ali ipak, korisno je to još jednom čuti iz usta tako umnog čovjeka.

Diskusije u suštini slične, oštre osude tog hrvatskog patenta. Eto poslije toliko godina i to dočekasmo. Precizna, konkretna, jedinstvena akcija međunarodne zajednice.

A da li je sve to tako jednostavno kao što tvrdi veseli Jonathan?
Pa i nije baš, slijedi iz objašnjenja zastupnika u Srednje-Bosanskom-Kantonu, Bošnjaka, vidi se po imenu.
Kaže namjera im je bila da u Jajcu, gdje obje srednje škole rade po hrvatskom planu i programu, problem riješe na drugačiji način, bez podjela, da naprave zajedničku nastavnu jezgru pa onda…Na žalost, kod hrvatskih partnera nisu naišli na razumjevanje.

Ostadoh bez riječi. Jel’ moguće da se baš sve to skupa slučajno podesilo?
Pod plaštom logične formalne zabrane “dviju škola pod jednim krovom” (na svim mjestima gdje postoje i to odmah) oni bi da se nastavi praksa rada “jedne škole pod jednim krovom” ali isključivo po nastavnom programu susjedne Hrvatske. A to može trajati u nedogled. Drugim rječima ne vrše pritisak na stvarne tvorce modela koji razdvaja djecu, nego tendenciozno, spominjući odluku suda, svaljuju krivicu na one čija ja namjera da po prvi put nakon toliko godina, u svojoj zemlji, u svom gradu, bar u jednoj srednjoj školi, omoguće školovanje po bosanskom nastavnom planu i programu. I to u situaciji koje su “ambasadori” potpuno svjesni. Iluzorno je očekivati bilo kakvu pozitivnu promjenu rigidnog stava ”hrvatske strane” po tom pitanju. Oni to i ne kriju, to je zacrtani cilj HDZ-a. Zadržati etnički čiste županije/kantone koje su stekli ratom i zločinima. I tu ne biraju sredstva. A imaju i pomagače sa neočekivane strane.

Pa zašto taj visoki diplomatski skup ne predloži da u Francuskoj uče po njemačkom nastavnom programu, u Austriji slovenačkom ili na primjer, u saveznoj državi Kaliforniji, po programu susjednog prijateljskog Meksika.

I na kraju Moor zaključi, oštro ali pravedno: “Nadam se da je moguće da predstavnici opštinskih vlasti povuku tu odluku i to bi riješilo problem i Kantonalna skupština bi mogla neiplementirati tu pogrešnu odluku”. Da ovako nešto “naredi” u svojoj zemlji rekli bi, s pravom, da nije normalan, ali ovde mu se svaka pika.

Pa intervjuišu djecu, fakat niko neće da ih se razdvaja, što je i potpuno normalna reakcija. Sve ostalo je demagogija. Na kraju upitaše djevojčicu, iz imena se vidi da je Bošnjakinja ili “Ostala”, da li joj smeta što će joj na diplomi stajati grb zločinačke “Herceg-Bosne”. “Naravno da ne smeta, što bi mi to smetalo?”

A i stvarno zašto bi joj i smetalo?

U školama su je, do sada, godinama učili ‘drugu istinu”, onu agresorsku sa zapadne strane. Tu vjerovatno, nisu spomenuli da je poglavnik Čović rigidni nacionalista kome, pored ostalog, ne pada na pamet da sa ulica nekada slobodarskog partizanskog Mostara, ukloni table sa imenima ustaških zločinaca.



U međuvremenu stiže vijest da su u Kiseljaku, tačnije Brestovskom, izmislili novi pojam: “dvije škole pod dva krova u istom dvorištu”. Sve može samo ne zajedno.

Odlučili takođe: u glanc novoj školi nastava će se obavljati, gle čuda, po hrvatskom planu i programu. Naravno, “bujrum”, djeca drugih nacionalnosti su “dobrodošla”. Ma ko će doskočiti tim veseljacima iz Kiseljaka, rodnom mjestu Ive Komšića, gradonačelnika Sarajeva.

A spomenu li iko od “ambasadora” onu bošnjačku djecu sa početka priče? Ne spomenu. Eto im Strasbourg-a pa nek’ se žale i onako su sve sami zakuhali. Uostalom, to i nije njihov problem, to je unutrašnja stvar ErEs-a.

A tamo drama traje godinama. Tačnije, od momenta kada su roditelji-Bošnjaci odlučili da se pobune protiv aparthejda i zatraže primjenu ustavnog prava na upotrebu maternjeg jezika i izučavanje nacionalne grupe predmeta. I dobiše odgovor od nereformisane vlasti, sudstva i policije, sa genocidnim pedigreom. Sličan onome iz 92. do 95. Obustavljena isplata dječijih doplataka, nekakva “republička inspekcija” im predala rješenja o zabrani održavanja instruktivne nastave. Izriču kazne od 100 do 250 maraka. Prijete da će im oduzeti djecu zbog nebrige. I tako u nedogled. Povratnici ostaše sami, niotkuda pomoći. Pozivaju se na ustave, zakone, konvencije o pravu djece. Vode neke jalove sudske parnice, bez nade da će išta postići.

Izgledalo je da će taj problem biti riješen početkom zime 2013. Odlučili roditelji da podignu improvizirano šatorsko naselje, na Vrbanji, ispred dvora Incka Valentina, gospodara ljudskih sudbina. Da pokažu svijetu, uživo, tu planetarnu nepravdu. A blizu je i taj OSCE i oni bi morali nešto da urade. Fino im piše na sajtu, na našem jeziku, ne tvrdim da je prevod tačan:” “Naše aktivnosti usmjerene su na jačanje sistema obrazovanja, demokratskog upravljanja i pravosuđa, te poštivanja ljudskih prava i vladavine prava za sve građane.” Gdje ćeš više!

U međuvremenu pade snijeg, bljuzgavica, hladna sarajevska zima. Ljudi trube, protestuju. Žao im djece, ne vjeruju svojim očima šta se dešava. Djecu i roditelje predstavlja časni Muhizin Omerović, koji na slici dole drži transparent sa sjajnom porukom.


Muhizin Omerović


Dobri moj Muhizine, gdje ćeš povezivati Anštajna sa Inckom i ErEs-om. Ne ide to zajedno.
A vrhovni tumač civilnog dijela dejtonskog sporazuma, koji je uzrok protesta i od koga svi očekuju rješenje, danima nešto mulja, dogovara sa OSCE-om. Najviše mu, u stvari, smeta buka koja se podigla, ne može se koncentricati na posao. Haj’te vi svojoj kući, što ste i dolazili.
I na kraju stiže saopštenje: “Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini potpisan u Parizu sadrži tekst sporazuma na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku, s tim da je svaki tekst jednako vjerodostojan”. Pa nastavi u svom silu: “Nema alternative nego da se nastave iskreni razgovori s ciljem pronalaska rješenja u najboljem interesu djece.”

I šta se desi? Ništa. Kako tad, tako sad, tri i po godine kasnije. On je svoj posao završio.
Sta’š više Muhizine! Imaš saopštenje!

Svakodnevni život u današnjoj Bosni i Hercegovini, je niz dramatičnih događaja koji se smjenjuju u ciklusima, a razlikuju se samo po tematici i intenzitetu. Tematiku, u dobroj mjeri, određuju agresivne komšije koje sebi tepaju da su “garanti dejtonskog sporazuma”, a u stvari su učesnici u agresiji na BiH. Pa i taj fantomski sporazum o “specijalnim i paralelnim vezama”. Takva vrsta tradicionalnih veza, u normalnim zemljama, podrazumjeva kulturne, duhovne, kulinarske, muzičke, ribarske i slične veze, jednom riječi folklor. Međutim, u našem slučaju, one su moćno sredstvo za postizanje političkih ciljeva i destabiliziranje susjedne suverene države. Dubina i opseg tih veza, kažu, jasno su defisane dejtonskim mirovnim sporazumom. Dozvoljene su, isključivo, ako ne utiču na nezavisnost i suverenitet BiH. Dakle, samo i jedino folklor. To bi morao da protabiri časni prof. Mahmutčehajić, kad već neće OHR.

U novembru 2014. godine, došlo je, po ko zna koji put, do prave provale komšijske mržnje prema svemu što je bosansko i bošnjačko. U tim trenucima, po pravilu, Bošnjaci, najbrojniji narod u BiH, postaju amorfna nepolitička vjerska grupa-muslimani. Valjda im to zvuči dovoljno uvredljivo i ponižavajuće. A izgleda da su političari sa obje strane Drine, koristeći specijalne i paralelne kulturne veze, baš tada odlučili da se konačno obračunaju sa bosanskim jezikom.

Jedno jutro osvanu dramatična vijest da Klix.ba posjeduje snimak na kojem Željka Cvijanović govori o "kupovini" zastupnika” u Narodnoj Skupstini ErEs-a. Datum 15.11.2014. Pa da ga i ja pogledam. Upišem u Google-u: Željka Cvijanović o "kupovini" zastupnika. Dvaput kliknem i pojavi se poznato ljupko lice. S nekom prijom razgovara probranim riječima koje odgovaraju njenom socijalnom i političkom statusu. K’o oni su kupili neke papke, pa će vidjeti jesu li ih dobro kupili a ako nisu kupiće nove. Teško se snaći u tom diplomatskom razgovoru, a i nije me briga. Eto ih tamo, tamo daleko…

Interesuje me ono što slijedi. Pita ta druga prija mogu li “oni” isforsirati priču o bosanskom /bošnjačkom jeziku, već su vrbovali nekog Miloša Kovačevića pa da to ide u medije. Pa naravno, odobri premijerka, majka, prva pratilja Milorada Dodika. Neka to pokrene “akademska zajednica”.

I krenu udruženi zločinački podhvat po ustaljenoj šemi SANU-a. Inicijativu preuzeše srbijanski portali, pa RTRS, SNSD, srpski portali u BiH, televizijske emisije, naučni skupovi. Na društvenim mrežama eho svježe rehabilitovanog četništva. Kakav bosanski jezik, u ustavu ErEs-a stoji “jezik bošnjačkog naroda”. Drugi su mnogo konkretniji, nema ni bosanskog ni “bošnjačkog” sve je to srpski jezik. Spomenuti Kovačević glavna zvijezda, svuda stiže, tumači neumorno neke lingvističke principe. Broj jedan vrišti sa ekrana: “Ne postoji bosanski jezik, nema saglasnosti srpskog naroda”. Javi se i onaj demokrata Ivanić, k’o mogu oni taj jezik zvati kako hoće, ali on to nikad neće priznati. Kao ni genocid.

Ne bi mi mrsko da zapišem trenutak kad Željka Cvijanović, premijerka, prva pratilja Milorada Dodika, “faktički” dade znak za početak novog udruženog zločinačkog poduhvata. Jer zabranjivanje većinskom narodu ustavno pravo da svoj jezik naziva vijekovnim, tradicionalnim imenom i sve konsekvence koje iz toga proizilaze je zločin. Koliko je samo jada naneseno djeci kojoj se praktično zabranjuje školovanje. A tek muke njihovih roditelja. I to sve zbog potpuno besmislenog političkog projekta iz arsenala SANU-a susjedne zemlje. A u ErEsu su samo egzekutori.
Neka ostane zapisano. Dvadesepeti sekund, pomenutog “Klix.ba”-ovog snimka. Nek’ se upamti za neka buduća suđenja. Nismo vjerovali ni da će se Mladić i Karadžić ikada naći u Hagu pa eto…

Čuj ona meni nema bosanskog jezika…

A kako je kod vas u Australiji po ovom pitanju? Vi uvijek nešto posebno izmišljate. Ponosan sam na ovu zemlju. To je prva država u svijetu koja je 1993. dok je još buktao rat, priznala bosanski, hrvatski i srpski kao službene jezike i oni su postali sastavni dio redovnog školskog programa u državnim školama u Australiji. Vremenom je odobrena i organizovana dopunska nastava na maternjem, u ovom slučaju, bosanskom jeziku u sklopu državnih škola i bosankohercegovačkih kulturnih zajednica. Finansijski ih pomaže vlada. Uvedene su i mnoge druge pogodnosti kojima se anuliraju eventualne prednosti koji bi mogli imati đaci sa engleskog govornog područja.

Bosanski jezik je ravnopravan sa svim drugim jezicima i izučava se širom ove ogromne prosperitetne zemlje.
Čuj ona meni nema bosanskog jezika…

From Diaspora with Love


Mr Mick-Mirsad Maslic
Master of Technical Sciences
Sydney, September 2016.