Said ŠTETA: Zato pozivanje na hapšenje naroda njegovog partijskog glasnika i trbanta, u najmanju ruku je blesavo. Jer koliko znam, u Republici Srpskoj živi daleko više punoljetnih Srba, evo neću ubrajati druga dva konstitutivna naroda, a koji mu nisu izašli na referendum. To mi govori da Milorad Dodik ovoga puta poziva na hapšenje svoje glasačko tijelo. Oni koji nisu izašli na referndum i time mu uskratili glas koji je i prije kutije već bio nevažeći, zasigurno neće likovati nad činjenicom koja je samo slijed događanja koja su se trebala desiti davno prije.

Već je otrcana matrica u priči bosanskohercegovačkih političara, posebice u izbornim sloganima, da im je narod najveća briga, skoro pa zakletva. Ali kada čujemo da se i narod treba hapsiti, onda je voda navalila u uši. Vijest da je predsjednik RS-a Milorad Dodik, dobio poziv od Tužilaštva Bosne i Hercegovine, na saslušanje zbog nepoštivanja odluke Ustavnog suda BiH, bila je kap koja je prelila čašu. Njegov poslušnik i još uvijek trabant, predsjednik Kluba SNSD-ovih poslanika u NSRS Radovan Višković, prokomentarisao je ovako: „Krivo je 677.000 glasača koji su izašli i dali glas za referendum. U konačnici se postavlja pitanje da li bi, prema takvoj logici, i njih neko trebalo da pozove i sasluša?“ Panična reakcija trećerazrednog igrača sa klupe, kada „prvotimac“ ispod šatre, i prvi glas raznih karaoke skupova, šuti kao zaliven, upotpunjuje spoznaju da države Bosne i Hercegovine itekako ima. Samo je Mile nešto malehan pa i kada se na prste popne on ne vidi dalje od nosa, kamo li sad kada se zavukao u mišiju rupu. Zalud mu bi i putovanje do Moskve. Zalud i vapaji na dunavskim splavovima, gdje je imao česte nastupe u posljednje vrijeme. Zalud! Jer historija nas uči da je i Karađorđu (Crnom Đorđu) dohakao neko iz mase jednakih, pa u noviji vakat također, Risti Đogi, (zna se i ko, samo se ne govori, kako hudovica ne bi zahaturila, op. a).
Podsjećanja radi, a nije na odmet sjetiti se, bahatosti u izjavama koje je Milorad Dodik u izbornoj noći dao kroz otvorenu podršku Borisu Tadiću, uskraćujući istu Aleksandru Vučiću i Tomislavu Nikoliću, riječima:
"Izbori su pokazali da su oni marginalne političke figure. Pobačaji! Pobačaji na izborima. Kandiduju se na izborima, a moje skromno znanje o politici kaže da bi jedva prošli na izborima u mjesnim zajednicama." E dokle će Mile dogurati sad, ostaje da se vidi, u konačnom to je posao Tužilaštva i Suda Bosne i Hercegovine i nije moje da prejudiciram, niti da tvrdim, kao što je odgovorni tvrdio za Ristu, kako je sam sebe gurnuo u hladnu Drinu. Ali da je Mile sam sebe, još bajagi trijezan, gurnuo u govna, što jest-jest!
Jer je još iz Amerike Vučić poručio da je referendumu protiv, samo se bahati Mile nije uhavizo, ili nije imao kad. Sad, kada mu pod prozorom cigani sviraju, Mile može samo sanjati da ga car uzme, čak i kada bi to čitali kao gazirano piće. Iako Visoki predstavnik još uvijek mlako i sada skrivajući se iza odluka Ustavnog suda, poneku zbori, neupitno je da je i Međunarodna zajednica konačno ugledala vuka u potoku. Neuspješno se i šef ruske diplomatije Lavrov, tokom telefonskog razgovora sa njemačkim kolegom Frank Valterom Štajnmajerom, zalagao da ne treba podizati tenzije oko Republike Srpske, već da strane u BiH treba podsticati na konstruktivni dijalog. On je pozvao da se ne podstiču napetosti oko situacije u Republici Srpskoj, već se treba fokusirati da se podstakne bosanska strana na konstruktivan dijalog o svim aktuelnim pitanjima procesa stabilizacije u zemlji.
To nikako ne znači da Rusija ovoga puta štiti i Dodika. Biće da mu je neko okačio „političko sidro“ o vrat. Samo je belaj još veći, što mu je taj neko probušio i čamac. Tako će debelo biti zakinuti ljubitelji njegove pjesme, performansa za oznojenom košuljom, naricanja i podvriskivanja, na kojima bi mu pozavidio i „zmaj od Šipova“ sa kojim je, gledaj slučajnosti, na sudu u međusobnoj parnici.
Zato pozivanje na hapšenje naroda njegovog partijskog glasnika i trbanta, u najmanju ruku je blesavo. Jer koliko znam, u Republici Srpskoj živi daleko više punoljetnih Srba, evo neću ubrajati druga dva konstitutivna naroda, a koji mu nisu izašli na referendum. To mi govori da Milorad Dodik ovoga puta poziva na hapšenje svoje glasačko tijelo. Oni koji nisu izašli na referndum i time mu uskratili glas koji je i prije kutije već bio nevažeći, zasigurno neće likovati nad činjenicom koja je samo slijed događanja koja su se trebala desiti davno prije. Samo će odahnuti, nakon svakodnevnih prijetnji, ucjena, montiranih sudskih procesa, kojima su bili izloženi. Da se i ova kolumna ne pretvori u izljev strasti, jer sam već davno podvukao da Dodik sa svojim referencama nije i ne može biti državnik, čak ni u pola, kao što se to naizgled činilo, pade mi naum jedan vic koji mi dragi prijatelj ispriča, prije heftu, taman.
Ispriča mi, kako je u nakom selu, nakon sahrane pokojnika, pop svratio pred kuću ucviljene hudovice da opere ruke. Proljeva žena vodu popu na ruke, a pop će ti, trljajući ruku do lakta reći: „Ruka ruku mije, ovoliki mi je!“ Žena se unezgodila, pa će ti uzdrhtala, nekako odgovoriti popu: „Bolan pope, pokojnik se još nije ni ohladio.“
„Samo da znaš, ne moraš odmah da mi daš,“ pop utvrdi pazar i napusti dvorište ucviljene.
Čini se da je Milorad zaboravio, ali Vučić i Nikolić nikako nisu, njegovu izdaju kada je dao podršku Tadiću umjesto njima. Ko je marginalan i ko više nije ni za mjesne zajednice pokazat će vrijeme. Ne zadugo! Moje skromno znanje historije govori mi da „ruka ruku mije“, kako pokazuju i početne reakcije Vučića i Nikolića. I veličina bezbeli, što i ne mora završiti pogubno po Dodika.
Ali samo da zna! Ne mora odmah.