Glas australijske glumice i spisateljice Kym Vercoe
TUGA VIŠEGRADA
Autor: Mick-Mirsad Maslić
Objavljeno: 19. Aug 2016. 15:08:51


Istina o monstruoznim zločinima u Višegradu kao da je zamrznuta u vremenu i teško izlazi na svjetlo dana. Ponekad osvane informacija o aktivnostima “Udruženja žena - žrtava rata”, koje predvodi neumorna Bakira Hasečić. Takva je i nedavna vijest da je, isključivo sredstvima preživjelih, razasutih po cijelom svijetu, u Koritniku kod Višegrada izgrađena hair česma. Na nju su postavljene spomen-ploče sa imenima žrtava jedne od desetak višegradskih “živih lomača”. One u Pionirskoj ulici.

Na žalost to je vijest za samo jedan dan. U ovom strašnom vremenu kada u plamenu rata nestaju čitave civilizacije, koga još interesuje šta se, prije više od dvadeset godina, dešavalo u nekoj zabitoj bosanskoj kasabi.

Ipak, ima jedan glas u svijetu koji o tome pronosi istinu. Glas koji podsjeća, optužuje, svjedoči, analizira, upozorava. Uvijek i nepogrešivo na strani pravde. Na strani žrtve. Glas poznate australijske glumice i spisateljice Kym Vercoe. Glas od koga mnogi strepe.

Taj glas su mogli da čuju svi oni koji su jedanaestog jula bili u Velikoj sali BH Kulturnog centra u Sydney-u, u kojoj je održana tradicionalna manifestacija obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici.


Na strani žrtve: Kym Vercoe (Foto: E. Šerifović)


Ona insistira na istini, kao prvom koraku ka nekom eventualnom budućem pomirenju. Jer skrivena istina se na nju sručila svom silinom i ostavila neizbrisiv trag. Nije znala da je, inače ne bi ni u snu, boravila u hotelu – “logoru za silovanje”, koji je nakon rata normalno vraćen u prvobitnu funkciju. I spavala u krevetu na kome je, kako sama slikovito kaže, samo promjenjena posteljina. Zlikovcima je to dovoljno, ali normalnim ljudima od tog saznanja zastaje dah i osjećaju fizičku bol.


Još jednom o životnoj priči Kym Vercoe, žrtvi sistematskog i planskog prikrivanja istine o ratu u Bosni i Hecegovini. Došla je u Višegrad kao turistkinja, potaknuta željom da posjeti most Mehmed-Paše Sokolovića, romantično opisanom u Andrićevom romanu “Na Drini čuprija”. Odsjela je u hotelu “Vilina Vlas” i bila očarana Drinom, Mostom i ljepotom stare bosanske čarsije.

Međutim, po povratku u Australiju suočila se sa strašnim saznanjem o sistematskim silovanjima, ubistvima i spaljivanjima živih ljudi koja su se dešavala te ratne 1992. godine. To postaje opsesija koja joj potpuno mijenja život. Ponovo je otišla u Višegrad u potrazi za istinom i naišla na zid ledene šutnje, laži i negiranja zločina.

Svoju moru i strahove Kym je pretočila u monodramu “Seven kilometres North-East” (“Sedam kilometara sjeveroistočno”). A nešto kasnije, na osnovu njene saradnje sa drugom, izuzetno hrabrom ženom Jasmilom Žbanić, snimljen je film “For Those Who Can Tell No Tales” (“Za one koje ne mogu da govore”).

I samo snimanje filma u Višegradu, u koji se devedesete godine prošlog vijeka vraćaju strojevim korakom, bio je pravi podvig. A u njemu ni nagovještaja kajanja, saućešća, a kamoli molbe za oprost. Ni slova o žrtvama. Gradom dominiraju monumentalni spomenici koji, u ime “zahvalnog naroda”, veličaju silovatelje i ubice. U njima je, izgleda, sahranjena i istina o nezamislivim zločinima.

Kym se ne miri s tim. Ona insistira na istini, kao prvom koraku ka nekom eventualnom budućem pomirenju. Jer skrivena istina se na nju sručila svom silinom i ostavila neizbrisiv trag. Nije znala da je, inače ne bi ni u snu, boravila u hotelu – “logoru za silovanje”, koji je nakon rata normalno vraćen u prvobitnu funkciju. I spavala u krevetu na kome je, kako sama slikovito kaže, samo promjenjena posteljina. Zlikovcima je to dovoljno, ali normalnim ljudima od tog saznanja zastaje dah i osjećaju fizičku bol.

Ali ovdje se nameće i jedno drugo pitanje, možda čak složenije i opasnije. Naime, prva posjeta Kym Vercoe Višegradu bila je bazirana na informacijama i preporukama koje je pronašla u zvaničnoj brošuri-turističkom vodiču kroz BiH, izdatom u Sarajevu. A u njemu ni riječi o stratištima na kojima su se dešavali internacionalno presuđeni ratni zločini. To donosi sumnju da se ovde radi o projektovanom prikrivanju istine i forsiranju kolektivnog zaborava. Ne samo na zločinačkoj strani.

Te noći, 12. jula u Bosanskom kulturnom centru osjećali smo posebnu bliskost sa tom nježnom i hrabrom ženom. Govorila je ono što i mi mislimo, ali ne znamo to tako lijepo izreći.
Ko još u opšte spominje Višegrad i užase koji su se u njemu dešavali? Samo rodbina i prijatelji ubijenih, Bakira Hasečić i njeno “Udruženje žena - žrtava rata” i naravno, Kym Vercoe.

I po ko zna koji put se nametnulo pitanje: "Zar samo zato što je od Bosne i Hercegovine udaljena desetine hiljada kilometara i nije stalno pred očima, ona ne može biti heroina?

Za nas, njene sadašnje sugrađane, može i jeste. Draga Kym , naša Kym. Hvala ti na tvojoj upornoj i bezkompromisnoj borbi za istinu. Mi to prepoznajmo i cjenimo. I nećemo ti to zaboraviti.



Mick-Mirsad Maslić
Sydney, 18/08/2016.