Riječ sa promocije o knjizi „Elma i vrh igle“ ROMANOM UGRAĐEN U VELIKOM MOZAIKU ZBIVANJA IZ PROŠLOSTI
Autor: Ibrahim Reković Objavljeno: 13. Aug 2016. 19:08:05
Knjiga „Elma i vrh igle“, iako prvijenac, je vješti spoj dvadesetak priča čuvenih od onih koji su preživljavali sve nedaće ovoga svijeta, i kojima se vjeruje. Život na ovim prostorima i šire, nije bio nikad naklonjen našim ljudima. Bio je surov da su često živi zavidjeli mrtvima. Priče koje je autor pažljivo slušao od roditelja, rođaka, komšija i poznanika je majstorski pretočio u priču, koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. U svim pričama se opisuju istiniti događaji o teškim danima bošnjačkog i albanskog naroda na ovome i širem području. To su priče o malim ljudima skromnih želja i iskrenih namjera prema drugima poštujući pravo na različitosti, ali i pravo na život. Imajući u vidu da je knjiga tek sad dostupna čitaocima, to osjećam slobodu da Vas, bez prepričavanja, podsjetim na naslove tih priča, sa ciljem da Vas zainteresujem da je kupite i pročitate. To su: „Elmina ostrva“, „Ali-paša“, „Posljednji beg“, „Ožiljak“, „Suze“, „Elma“, „Kriva Biba“, „Susret“ „Odrastanje“, „Crni život“, „Pokrštavanje ili smrt“, „Tračak nade“, „Čatmara“, „Led“, „Susret“, „Bjekstvo“, „Obračun“, „Rat“, „Sudbina“, „Nepravda“ i „Ponos“. U tim pričama je ispričana priča o ljudima i prilikama u jednom dužem vremenskom periodu na području Plava,Gusinja i Sandžaka sa imenima od čuvenih plavsko-gusinjskih prvaka, preko, Mustaj bega i sina mu Safet bega Ćorovića, Jusuf bega, bogatog Zuka iz begovske kuće i siromašnog jetima Rusta, bogatoga Nura koji, za sevap, prima Rusta za najamnika, Fane, Esme, lijepe Rabije kćerke trgovca iz Gusinja, do Krive Bibe -pravoslavke iz Velike, te i ciganke Šahe koja vraćajući proriče sudbinu i seoske, po zlu čuvene, protuhe Šarke, koja sve zna i „vruće“ nosi, najčešće tamo gdje ne treba. U njima je vješto ispričana čežnja onih koji ne mogu da imaju nasljednike, ali i onih koji imaju nasljednike, koji pate zbog zabranjenih i neuzvraćenih ljubavi posebno onih različitog imovnoga stanja, roditeljske brige za sudbinu djece, koja se češće završava na štetu mladih i njihovog „slušanja srca“ u donošenju važnih odluka. Ali, u svim pričama preovladava zajedničko mišljenje da im je od nemaštine i tegla, teže padala zloupotreba Vlasti, koja ih je nehumano i neljudski tretirala, kao bezlične, beskorisne i bezvrijedne, kojih se trebalo oslobađati, u duhu poznatih uputa iz „Gorskoga vijenca“ da „Treba trijebit gubu iz torine“. Skoro svaka generacija je osjećala i preživljavala strahote čestih pljački, ubistava, prebijanja, podmetnutih požara, prisilnih mobilizacija u Vojsku i na „Prugu“, nasilnog pokrštavanja, protjerivanja i otimanje babovine i drugih nepočinstva. Nadali su se da će doći bolji dani. Oni su dolazili, ali za neke druge, i često za one koji to, svojim činjenjem nijesu zasluživali. Rečeno je da „Svako vrijeme nosi svoje breme“. Mogu slobodno reći, da ni mi nijesmo puno pošteđeni tih poteškoća, koje su samo, nešto ljepše upakovane i da ni naše „breme“ nije mnogo lakše.
Rasima, nešto zbog razlike u godinama, a više zbog njegove prinudne, otsutnosti iz ove sredine, sam malo poznavao. Tih je, miran i nenametljiv. Kao i mnogi, sa ovoga i šireg područja, i on je morao da „svija“ porodično gnijezdo van naše Opštine i Države. Iskreno me iznenadio time što piše, a posebno što je, relativno mlad, imao smjelosti da se uhvati u koštac sa ovako ozbiljnom i ,za mnogo iskusnije, teškom temom.Temom od koje su mnogi, do skora, bježali i što je o tome bilo malo podataka. Puno je priča koje nijesu imale tu sreću da budu zabilježene, još manje da budu objavljene. Otišle su, na žalost na ahiret sa onima koji su preživljavali sve te poteškoće i strahote o kojima su nerado pričali, bojeći se da toj priči i oni i njihovi ne vide šer. To je bila „tabu tema“, koja se tako, računajući na naš, kolektivni zaborav, strahom i propisima, dugo zataškavala. Rasim je imao tu sreću da raste i živi uz oca Rustema, koji je bio živa istorija ovoga kraja. Preživio je i pamtio puno toga. Imao sam priliku da, češće, razgovaram, sa tim, preko stotinu godina, starim čovjekom, bistrog uma i mladalačkog izgleda. Čitajući ovu knjigu kao da sam opet „viđeo“ rahmetli Rustema i polako prelistavao njegov život. Prisjetio sam se njegovih riječi kojima mi je govorio: „Eh moj Ibro, samo me još vuđenica nije mljela. Ka’ jetim sem čuvao tuđu stoku, bio sem najemnik, preživljeo sem sve poteškoće; siromaštvo, „gladne“ godine, ratove, pljačke, ubistva, mušketanja. Ket je bilo kršćenje mene jeden komšija Srbin nauči da turim njihnu kapu, te tako spasih ovu moju glavu, da me tetu u obor ne mušketaju. Na moj tahmin bi, i etene birane plavske muškare, na Racinu, mušketali i da su turilji njihnu kapu i poljubilji krs. Kelji su da bruku objesu Plavljanima i mula Hajru. Plavljani ji se odupriješe. Ne dadoše vjeru za večeru i sečuvaše obras njima i Plavu, a bruka osta na mula Hajra. Njihna šerna je veljka“. Uzdahnuo je i nastavio: „Imam Ibro puno đece, unučadi i praunučadi, koja se rađu svuj po Svijetu. Ovi ovamo me slušaju i ni jedno, šućur, nije pohabilo. Bojim se ot tijeh tamo da mi koje ne pohabi, helj mljim da je najbolje, ka što naš narod velji „Đe se šteni, tu se i ženi“. Rekoh da je Rasim rastao uz oca, majku, rođake i komšije od kojih je, svakodnevno slušao priče, sa porukama, “Bilo, ne ponovilo se“, koje je, manirom iskusnog majstora, pretočio u veoma pitko štivo, koje se čita iz duška. Ovim romanom Rasim je ugradio značajan kamenčić u velikom mozaiku zbivanja iz prošlosti na ovome prostoru i sigurnim korakom, zakoračio na prostor književnih stvaraoca ovoga kraja i šire. Još jednom podsjećam da je knjiga „Elma i vrh igle“ prvijenac u književnom stvaralaštvu Rasima Gutića. Oni, koji nijesu imali knjigu i pročitali je, /siguran sam da je to većina ovoga skupa/ bi, u skladu sa onom narodnom, rekli: „Prvo mače se haka u vodu“. Odmah da kažem, da je sreća, što se ovo “mače“ rodilo i što smo u prilici da ga njivimo, uz moju iskrenu želju i preporuku, da u Vašim domovima ono postane „kućni ljubimac“. |