Said ŠTETA: Ja se naprežem, još vičan peru, kako li ću toj djeci časnih sinova Bosne i Hercegovine, i svojoj djeci također, ostaviti samo jednu rečenicu u amanet. Rečenicu u kojoj će stajati, kako je Švedska najljepša zemlja na svijetu, a vidio sam je samo na geografskoj karti i zasigurno drugačije nikada neću. Kako ću im poručiti, da im život bude samo i samo Švicarska, jer je ovdje od „švicarskog sira“ ostala samo rupa. Sve su drugo pokrali!

Da je obraza koliko ogledala, jedino bi tako spoznali sebe. Na žalost, živimo vakat u kojem ogledalo nema šta pokazati, makar zla kraljica bajkovito pitala, ogledalce ko je najljepši? Na sceni je licemjerstvo do bogohuljenja, i laž sa kakvom se ni Pinokio ne bi mogao nositi, jer bi sva drvna japija majstora Đepeta otišla u gradnju nosa. Zato, ovodunjalučki hod pretvaraju u performans bogobojaznosti, jer na repliku „eno ga lopov“ dobijamo odgovor, „Bog je milostiv“. Samouvjereno, jer im uštimani zakoni, predstavljaju već savladani level igre. Nasuprot njih tjera se socijalni razvrat, opijanje i krkanluk, kojem je korida svetište, jer su na na partijskom sastanku utvrdili da nema Boga. U inat predhodnicima! I treća struja, deklarativno umjerena, slobodonaklona ka svijetu, animalnom posebno, udrobi i muško i žensko, dobro izmiksa i dobijemo deformitet koji je ponos naših ulica. Tako pod kineskim led svjetlima, na ovovremenoj pozornici, tri nabrojane skupine (nikako nacionalne, op.a.) žive svoj prosperitet, po principu „prevari i vladaj“ makar i u mjesnoj zajednici. Haustoru, zašto ne?

Od malih nogu istražujući svijet oko sebe, gledajući leptira na cvijetu, pčelu kako slijeće, uzima polen i odnosi u košnicu, naučih lekciju da se ne piša u vodu na izvoru, čak i kada nisi žedan. To je poetikon prirode, u kojoj homo sapiens ne određuje pol, niti mjesto za igranku, nego joj se prilagođava uslovljen svojom prolaznošću. Tako sam imao sreću spoznati postojanje Boga, učenjem pred dragim insanom Ahmed-efendijom, koji nije svaka dva mjeseca mijenjao auto „predsjedničke marke“, nego je hodio svijetom pješke i tako ga napustio. Još sam i od oca ponio nauk, da se čovjek pamti po djelima, pa bio čistač Nećko ili ti gradonačelnik u istome gradu. Kroz otškrinuta vrata, imao sam priliku zaviriti u partiju gdje „selam“ visi na svakom čiviluku, osim u srcima bivstvenika te partije i naslušao se laži i potvore za dva života. Zatim sam ulazio u partiju gdje je patriotizam izdignut na level idolopoklonstva, pa velikom vođi, nošenom libidom, prinose žrtvu mlada mesa suprotnog pola. Nakon adolescentskog razočarenja u partiju boje krvi, još za Titina vakta, ove dvije kasnije, ostaviše mi toliko olovnog okusa u ustima, da je puno za još sedam života. A nisam mačka!

Tako se klonem u sjenu pozornice, gdje ni svjetlo kineske sijalice ne dopire, a jasno vidim ko pozornicom korača, pa i one što ispred, ili još bolje reći ispod, hvataju mrve njihova pohlepnog koračanja. Oni ispod, su „namješteni“ u državnim preduzećima i institucijama samo da ne rade ništa. Kako i sami vidite isto što i ja, vi hodači kružnih tokova životnih, ispričat ću vam ono što je podalje od svjetla, u sjeni, koju već dvadeset godina hvata mem. Godina koje su pojeli skakavci! Isti oni, čija djeca danas za rođendan dobijaju najnovijeg četverotočkaša „gospodara prstenova“. Isti oni skakavci, koji nas tolike godine kradu, i kažu „sve je po zakonu“ zakljinjući se Allahom, kako im ne bi protivriječili. Bože, sačuvaj me onog u šta oni vjeruju!

A tamo iza pozornice žive, bolje reći zajedno sa mnom izdišu, najplemenitiji sinovi i kćeri Bosne i Hercegovine. Jedni robijaju za nedodirljive dok su im djeca gladna, drugi oslijepili od brojnih gelera, treći već godinama spavaju u krevetu sa karcinomom umjesto sa svojom hanumom. Njima savjetnik velikog vođe, hrabro ranjen u guzicu, za što je nosilac najvećeg odlikovanja, vrata ne otvara. Njihove supruge su robinje u privatizovanim firmama (također tal partijskih vođa, op.a.) bez prava na porod, godišnji odmor ili slobodan dan. Oni se kolektivno oblače na „buvljaku“ sa robom „second hand“ bez broja. Oni hvataju akcije prodaje hrane sa istekom roka trajanja. Rijetki se upute do Neuma, da bace koletivni piš, jer im je i neumsko „Sunce“ daleka obala, a potom gladuju narednu godinu. Zato se ovdje, vrlo solidarno, čeka samo jedno. Smrt!

Ona je postala trend tog svijeta u sjeni, jer svaka druga porodica bori se sa nekom opakom bolešću. Tom sjenom prođe i dječiji pjesnik, uz čije smo pjesme odrastali i sada ih ima u čitankama osnovne škole. Baulja u papučama kineskim od marke, jer godinama više ne korača. Koru hljeba što pronađe u kontenjeru, on dijeli sa golubovima. U tom svijetu „iza“, gledam djecu tih časnih sinova Bosne i Hercegovine, koja su lijepo odgojena, kulturna i napredna. Završavaju i po dva fakulteta državna, nikako u Docu, još manje Sokocu. Govore po dva i više stranih jezika i čekaju!

Ja se naprežem, još vičan peru, kako li ću toj djeci časnih sinova Bosne i Hercegovine, i svojoj djeci također, ostaviti samo jednu rečenicu u amanet. Rečenicu u kojoj će stajati, kako je Švedska najljepša zemlja na svijetu, a vidio sam je samo na geografskoj karti i zasigurno drugačije nikada neću. Kako ću im poručiti, da im život bude samo i samo Švicarska, jer je ovdje od „švicarskog sira“ ostala samo rupa. Sve su drugo pokrali!

Eksploatišu sve! I zemlju, i rudu, i zrak, i vodu, i čovjeka, i vjeru ponajviše. Sufleri vjerskih i vlastelinskih vođa za mrvicu ugode, i sami prenose Božije poruke, ubjeđujući nas da prestanemo vjerovati svojim očima. Oni su zarad slijepe odanosti velikim vođama, stimulisani da se kofrče na južnim plažama (za pokrivene i nepokrivene sasvim svejedno, ubjeđujući nas kako je halal, op.a). Oni, koji su svojim podaništvom savladali level više, stignu i do Antalije, samo da bi tamo rekli elhamdulillah! Bezobrazno neiskreno! Isti oni će, putem društvenih mreža bolesnom djetetu, velikodušno dati „lajk“, halal osun, sevap je. A velike vođe, glođu se oko jednog bureka, tek da pomislimo kako im stomačna infrastruktura na našu liči, dok je država Bosna i Hercegovina, poput soma na dnu jezera Modrac, odavno u mulju, da ne kažem u govnima.

Još jedna izborna godina je u nizu. Na skupovima će pjevati cajke i cajkani, shodno duhovnom opredjeljenju vođa i zaokružnika njihove vladavine i opet „ujeo vuk kenjca“. Među ovim ogoljelim brdima, ispod kojih izvori vode presušuju, ja sam se prestao nadati u bolje.

Samo zahvalim Uzvišenom Gospodaru, što mi podari novi udah zraka, i spusti zraku sunca, tu mrvu svjetla na moje lice. Onda Ga zamolim, da mi podari smrt, baš ovdje u bekstejdžu, gdje ne dopire svjetlo kineskih led svjetiljki. Što prije! Onda Mu posebno zahvalim, zato što je visoko ostavio sunce, jer da je bliže, naprijed pobrojani davno bi ga ukrali. Hvala ti Svemogući Bože, što i u bekstejdžu nije stalno mrak!

Eto, mi ovdje dišemo do Tvoje volje!