DR. MUSTAFA CERIĆ: Bosna ima tu neutralnu poziciju, koju treba da čuva i njeguje. Tu njenu poziciju moraju shvatiti i njeni prijatelji i njeni dušmani. Prijatelji moraju to shvatiti zato što Bosna nije mjesto, gdje treba prosipati gluposti, niti je Bosna mjesto za istresanje otpadi, pa makar to bilo i od prijatelja.

Još iz Medrese, dok sam slušao profesora historije Kasima Hadžića, nosim traumu krvavih sukoba među muslimanima u prvim redovima. Ubojstvo halife Omera; ubojstvo halife Osmana; ubojstvo halife Alije; krvava bitka kod deve, gdje su hazreti Alija i hazreti Aiša bili na suprotnim stranam; krvava bitka na Siffinu, poslije koje ništa više nije bilo ni sigurno ni stabilno kod muslimana; prvi anarhisti, haridžije, u muslimanskoj povijesti koji se nikad nisu ni pomirili ni smirili - sve to ostavlja dubok ožiljak na duši muslimana, koji su uvjereni u visoke ideale islama od kojih su istina i pravda najviši.

Nažalost, realnost je da su unutar-muslimanski sukobi, često krvavi, postali pravilo a ne izuzetak. Nakon osam stoljeća, vjerovatno, jednog od najuspješnijih kulturno-civilizacijskih ostvarenja u povijesti čovječanstva, muslimani u Andaluziji su se samo-porazili od svojih sopstvenih unutar-krvavih sukoba. Prema tome, pokret španske rekonkviste (1492) bio je uspješan samo zato što su se muslimani Mauri međusobono krvavo zavadili i izdajnički udruživali jedni protiv drugih.

Osmanska carevina bila je od početka do kraja pod stalnim unutarnjim prevoranjima oko islama sve dok Mustafa Kemal-paša (1924) nije proglasio da u njegovoj Turskoj islam neće više biti predmet rasprave - ni pozitivne ni negativne. Nova Kemalova Turska bila je zamišljena bez islama ili kao da islama nije nikad ni bili i kao da ga više nikad neće ni biti. Islamska civilizacija je tako doživjela mentalnu smrt. Muslimani cijeloga svijeta prestali su da se dokazuju jedni drugima u islamu. Islam im je postao najvažnija sporedna stvar u životu.

Krajem osmanaestog te tokom devetnaestog i najvećim dijelom dvadesetog stoljeća muslimani u svijetu su se borili kako da prežive šok mentalne smrti islamske civilizacije. Radili su to na različite načine: od glorificiranja socijalizma do aktivnog učešća u pokretu komunizma. Ali, pravili su i savezništva sa kapitalizmom. Međutim, najaktiviji su bili u pokretu nesvrstanih ili neutralnih u odnosu na stanje hladnog rata između istočnog i zapadnog političkog i vojnog bloka, tj., između real-socijalizma i real-kapitalizma. Ta pozicija muslimana u svijetu nije bila osmišljena, već iznuđena opcija, koja se nija bazirala ni na kakvoj realnoj moći, već na velikom broju nemoćnih članova nesvrstanih, koji su ipak tražili utočište, savako na svoj način, kod "svojih" moćnih zaštitnik na istoku ili na zapadu. Sve ovo vrijeme, muslimani nisu imali svoj vlastiti samostalni put ni politički ni vojno. Oni su bili ovisni o ovom ili onom mentoru kako u političkom tako i u vojnom pogledu. Islam nije bio ni pod čijom zaštitom; islam se cijelo ovo vrijeme uspješno samoodržavao; islam je bio slobodan od samoubilačkih akcija; islam nije bio glasan, ali je bio skladan; nije bio vidljiv, ali je bio prisan; nije bio borben, ali je bio snažan; nije bio na ulici, ali je bio u kući; nije bio prkosan, ali je bio dostajansven; nije bio politika, ali je bio život; nije bio svačiji, ali je bio svoj u ljubavi prema bratu i prijatelju.

U zadnjoj trećini dvadesetog stoljeća islam se iznova probudio iz vještačkog sna, kojeg mu bijaše povijest nametnula. Probudio se islam, ali muslimani nisu. Oni još uvijek spavaju u prošlosti. Nisu se dovoljno opametili. Oni stare rane na duši ummeta što bijahu gotovo zarasle, otvaraju iznova i produbljuju ih sve dublje i dublje. Očito, islam je opet razlog za sukob među muslimanima u prvim redovima. Od Malezije do Egipta, Sirije, Iraka, Jemena pa do Turske sukobi se redaju među muslimanima u prvim redovima. Neutralni u tim sukobima su nepoželjni. Poželjni su samo oni koji su na strani "pravih", a to su oni koji imaju vlast i moć da se obračunaju sa svojim neistomišljenicima, koji su osumnjčeni da pogrešno tumače islam, ili da se služe islamom da osvoje vlast, ili su "uhvaćeni" u nemoralu.

Dakako, one koji su već osvojili vlast služeći se islamom, treba ostaviti na miru, jer oni su ti koji pravilno tumače islama i, zato, oni sada služe islamu za razliku od ovih drugih koji hoće, kao što su i oni uradili, da se posluže islamom kako bi ove prve skinuli sa vlasti, odnosno vratili ih tamo gdje su bili prije nego su se poslužili islamom da dođu na vlast. Oni su na vlasti i zato su moralni i neupitni. Ovo jest malo komplikovano, ali moramo se potruditi da razumijemo o čemu je ovdje riječ. A riječ je o jednoumlju u ime pravog i čistog islama, kojeg razumiju samo oni koji su trenutno na vlasti upravo zato što su na vlasti. Jer, ako ne bi bili na vlasti, oni ne bi znali jednoumno ili jedistveno šta je pravi i čisti islam. Oni koji nisu na vlasti, oni ne znaju šta je pravi i čisti islam i zato nemaju pravo da ometaju ove koji znaju kako se u ime islama dolazi na vlast. No, ako ovi što nisu na vlasti ipak krenu da se bore za vlast u ime islama, kao što su oni prvi to već uradili, njih se mora zaustaviti svim raspoloživim sredstvima. A oni koji su neutralni oko toga, nisu podobni, jer kad zavlada jednoumlje, onda važi vlastita volja samo jednog, tada ne važi volja svakog umnog bića. Jer, tada umna bića, ako ih ima, ne smiju biti sve-umna, već moraju biti jedno-umna. Tu blagodat jednoumlja najbolje znaju oni koji pamte Staljina. Znoju to i oni koji se sjećaju Golog otoka kod nas, kao i oni koji su bili optuženi za islam u Bosni, nije važno za koji - mladomuslimanski, vehabijski ili u posljednje vrijeme...???

Ne smijem reći koji, jer se bojim... starh me od pomisli na Bitku kod deve, koja kao da vječno traje... starh me da kažem na kojoj sam ja strani: na Alijinoj ili na Aišinoj... strah me da se izjasnim na kojoj sam ja strani: na Anwaravoj ili Rezakovoj u Maleziji... a znam... strah me da se očitujem na kojoj sam ja strani: na Mursinoj ili na Sisinoj u Egiptu... a znam... strah me da budem nepristrasan ili neutralan oko šokatnog i bolnog sukoba u Turskoj... Štaviše, ovdje se ne smije pitati ko je u pravu, jer se već sve zna ko je u krivu... Kriv je onaj kojem se vjerovalo da je pravi, da je čist musliman, da je hodža, uzor muslimanima u ilumu i edebu, u nauci i moralu. Trebalo je dosta vremena njegovim učenicima da shvate da on nije ni prav ni čist sa islamom ili u islamu.

Eh, sada kada su oni to otkrili, svi ostali koji nisu nikad ni imali ikakav kontakt sa njihovim hodžom, svi ostali treba da im vjeruju da su oni sada u pravu. To što su prvi put pogriješili dok su mu se divili, ne znači da griješe i drugi put dok ga sataniziraju. Ova druga greška bazira se na načelu jednoumlja, koji se ostvaruje kroz pomraćenje uma, koji ne trpi da ga se osvjetljava dok je u stanju histerije. Posebno nisu poželjni oni koji su u svemu ovome neutralni, koji misle svojom glavom i tužni su što im se bol od povijesne traume uvećava. Znam kako je biti u poziciji podanika i kad nisi uvjeren u argument jednoumnika, ali znam i kako je biti slobodan kad si uvjeren da istina nije jednostrana; istina ima više strana, najmanje dvije: desnu i lijevu; prednju i zadnju; gornju i doljnu; bočnu i leđnu; slatku i gorku; pitku i mutnu...

Bosna ima tu neutralnu poziciju, koju treba da čuva i njeguje. Tu njenu poziciju moraju shvatiti i njeni prijatelji i njeni dušmani. Prijatelji moraju to shvatiti zato što Bosna nije mjesto, gdje treba prosipati gluposti, niti je Bosna mjesto za istresanje otpadi, pa makar to bilo i od prijatelja.

Bosna je zemlja od pameti i mudrosti, koja je starjia od svake gluposti. Bosna je zemlja od čistoće i čednosti, koja je straja od svake prljavosti. Dušmani moraju znati da je Bosna nepristrasna zato što je to zemlja otvorenog srca, koje ne voli jednog na račun drugog, niti mrzi jednog radi hatara drugog.

Bosna je zemlja koja misli svojom glavom, diše svojom dušom, voli svojim srcem, gleda svojim okom, radi svojom rukom, hoda svojom nogom...

Bosna me naučila da uvijek ima jednaku distancu u odnosu na njene ovdašnje susjede, kao i da ne budem pristrasan u odnosu na ummetske sukobe, već da budem ummetski pomiritelj kao što je bio Abdullah ibn Abbas...

To jest teže nego se prilagodilti sadašnjem jednoumlju u Turkoj, ali je časnije baš kao što je častan bio Alejhisselamov amidžić Abdullah ibn Abbas...

Stoga, biti neutralan jest proklestvo, ali samo za one koji nisu osjetili radost blagoslova...

Bosna je starija od Turske...

Zato mi je Bosna na dušu, a Turska na pameti...

Bože, čuvaj i Bosnu i Tursku od prokltih dušmana!

Amin!