Bolje živjeti kao gazija jedan dan, nego kao kukavica sto godina. On je živio život gazije. Svojim primjerom je pokazao da se smisao života ogleda u dostojanstvu, časti, istini, vjeri i slobodi. Da je čovjek živ samo onoliko koliko je kadar da se bori, da ne bude podanik i zatočenik vlastitog kukavičluka. Da je život samo ono što od njega upamtimo, a da je moguće pamtiti samo vrijedne momente koji ostavljaju duboko urezan trag u vremenu koje je prošlo, ali i u vremenu koje tek dolazi.

Elmedina MUFTIĆ: Htjeli su da nas nema. Da nas genocidom unište, da nam zatru trag, u grobove žive da nas pošalju, da nam ubiju smisao za ljepotom, da uguše glas ezana koji stoljećima zemlju iz sna budi, da nam poruše stećke, hižu i ubiju didu, da nam uzmu državu . Htjeli su da zlo posiju po dobroj zemlji Bosni. Htjeli su da nas na koljena obore, čast i dostojanstvo nam uzmu, da ne budemo svoji u svojoj vjeri na svojoj zemlji. Hteli su... Al` mi smo imali tebe, i zajedno s tobom predsjedniče pobjegosmo u slobodu i preživjesmo genocid, ostadosmo svoji na svojoj zemlji u svojoj vjeri, ne dozvolismo da nam sruše stećke i hižu i da nam ubiju didu, sačuvasmo i smisao za ljepotom, i glas ezana i dalje budi uspavanu zemlju, a mi se ponosni , časni i prkosni baš ko pravi Bošnjani iz pepela dižemo i tvoje riječi kao uputu slijedimo. „“Stoga, podignimo visoko naše zastave, odbacimo strah i sumnje, umjesto toga radimo vrijedno i kako najbolje znamo, svjesni da naš život i naša smrt, pa i naša sudbina, nisu u njihovim, nego u Božijim rukama. U toj vjeri je naša sloboda, naša snaga i, ako Bog da, naša pobjeda.”

Prije nego će kročiti u Bosnu, veliki sultan Fatih (insan koji je najavljen u hadisu Božijeg Poslanika s.a.v.s.), usnio je san. Sanjao je sultan vatru i oko nje trojicu halifa Ebu Bekra r.a., Osmana r.a. i Aliju r.a.. Kad je zatražio od šejha da mu protumači san, dobio je odgovor: „To što si sanjao je išaret da ćeš ući kao pobjednik u zemlju Bosnu, vatra je išaret da će u Bosni do Kijametskog dana goriti plamen vjere, Ebu Bekir r.a. je išaret da će u Bosni živjeti iskreni ljudi koji neće žaliti svoje imetke na putu vjere, Osman r.a. je išaret da će Bosna iznjedriti dosta učenjaka lijepog morala, a Alija r.a. je išaret da u Bosni živi narod čije gazije koračaju stazama časne porodice Poslanika s.a.v.s.... Al’ to što nisi usnio Omera r.a. je golema šteta i išaret da u Bosni nikada pravde neće biti i da će se njezin narod uvijek za nju morati boriti“…

Bosna je baš kao u snu sultana bila i ostala zemlja u kojoj gori iskra vjere, gdje žive ljudi iskreni, znani, moralni, hrabri i odvažni, ali u Bosni nije bilo niti ima pravde. Pravda je ostala najljepša misao, o kojoj se sanja, za koju se bori i izgara. Pravda je u Bosni nazvana imenom Paradoks.

Zemlja bogata svime, a siromašna pravdom vjekovima je rađala neustrašive sinove koji su pravdu u sebi nosili kao kōd opstanka i ostanka na ovom brdovitom tlu.

Svaki vakat ima insane koji ga obilježe. Insane koji su rođeni da ponesu emanet ispravnih prethodnika. Da u sebi ožive glas iz Ezela ponijet, kad je duša u zanosu pred Stvoriteljem na sedždu pala i „pokoravam se“ uz jecaj izgovorila. Insane koji se ne boje uspravni ostati i onda kad im oluje vremena i okolnosti žele kičmu poviti i robovima ljudi, vlasti i materijalizma učiniti. Insane koji su kadri na istini ostati i onda kad su na tom putu sami i neshvaćeni. Svaki vakat porodi po jednog insana koji taj vakat obilježi sobom, a ne sebe tim vaktom, koji svojim načinom života ostavi trajni pečat svog postojanja na stazi dunjalučke prolaznosti, koji nam ostaje trajna inspiracija kako se doživi, a ne preživi život. Kako je nemoguće promijeniti svijet u kojem živimo, ali je posve moguće promijeniti sebe u tom svijetu, i kako treba da učinimo s onim što imamo, ono što možemo tamo gdje jesmo.

U hiljadugodišnjoj postojanosti Bosna je porodila dosta takvih sinova, koji su pravdu, istinu, vjeru, humanost i čovjekoljublje smatrali načinom života i kao takvi se nisu povijali pred burama i okolnostima u kojima žive. Nego su hrabro u stilu onih koji izdati ne znaju ponijeli bajrak slobode i smjelo krenuli u bitke za istinske vrijednosti čovječanstva.

Prije devedeset godina tihim ali odvažnim plačem svoj dolazak na ovaj svijet najavio je i Alija Izetbegović, čovjek koji je rođenjem ponio emanet borbe, kako ništa nije slučajno, tako nije slučajno ni to da mu baš daju ime ALIJA. Ime određuje čovjeka, tako je i ime Alija, odredilo našeg predsjednika, koji u sebi ponese duh gazije koji se nikad ne predaje, oštrinu uma, snagu vjere i ubjeđenja i neustašivost duha Alije r.a..

Došao je na ovaj svijet, da ga obilježi sobom. Da utisne trajni pečat najviših moralnih, ljudskih, humanih vrijednosti zbog kojih se vrijedi roditi, bitisati i na kraju račun polagati. Alija Izetbegović, sin Bosne, mislilac vremena, čovjek koji je svijet gledao iz neke druge perspektive, s dubokim osjećajem za čovjeka, izraženim stavovima spram svijeta oko sebe. Čovjek koji je oblikovao vrijeme ne dozovoljavajući da vrijeme oblikuje njega. Sin Bosne, koji je Božijom odredbom u sebi objedinio državotvornost Kulina Bana, sposobnost Kotromanića, blagost, dobročinstvo Gazi Husrev-bega, odvažnost, prkos, inat Kapetana Gradaščevića. Čovjek koji je državu volio iznad svega. Čovjek kojem su svi njezini građani bili u srcu. Čovjek kojeg je podjednako radovao glas ezana i zvuk crkvenih zvona, jer je raznolikost i različitost smatrao bogatstvom, nikad teretom. Čovjek koga su prijatelji voljeli, a neprijatelji poštovali. Čovjek koji je bio državnik, s jasnom vizijom Bosne i Hercegovine kao građanske države, sa svim pravima i slobodama za njezine građane. Čovjek koji je na mržnju uzvraćao ljubavlju. Na nepravdu, borbom za pravdu, na laž je uzvraćao istinom. Slobodu je smatrao univerzalnom vrijednošću čovječanstva za koju se mora boriti, ne žaleći davati sebe u punom kapacitetu. Vjera je bila pokretač njegovog bitka, njegova plima i oseka, snaga i uporište, smisao za ljepotom. Čovjek koji nije poznavao ograničenost ljudskog promišljanja, rušio je ograde jednoumlja smatrajući to kugom savremenog društva. Sloboda govora, misli i ispoljavanja vjere za njega je bila neupitna i nepobitna činjenica, ali mjesto i vrijeme u kojem je živio takav način života i djelovanja nisu prihvatali. Jednoumlje je bio stil života i sistem vrijednosti, koji je gutao sve one koji su se usudili misliti, reći ili praktično pokazati da je sloboda sasvim nešto drugo od kulta ličnosti, podizanja ruke bez da se pita zašto...

Zbog načina života. Slobode govora. Kao mislilac svoga vremena, koji je nadilazio vrijeme i prostor u kome živi, bio je zatvaran, osuđivan. Bio je čovjek kojeg su lomili, ali ga nikad nisu uspjeli slomiti. Kao feniks bošnjačkog ponosa i sabura poslije svakog smrtonosnog udarca na njegovu ličnost, on se rađao iz pepela izgorjelog obraza njegovih dušmana, jači, ustrajniji, humaniji, oštrijih misli, dubljih osjećanja, da ih podsjeća da je slobodu, čast i dostojanstvo nemoguće ubiti.

Nadživio je komunizam, pobijedio jednoumlje. Doživio proljeće demokratije. Osjetio slobodu vjere, kroz umilni glas mujezina sa mnogobrojnih bosanskih džamija koji mu napajaše dušu, s kojima doseže visine duhovne, preletje beskraj i osjeti kad duša u visine poleti...

Čovjek vremena, s harizmom vođe, koji je imao zadatak da svoj narod iz ropstva jednoumlja, ateizma, izgubljenog identiteta, jezika povede u slobodu misli, govora, vjere, identiteta, jezika, kulture i tradicije. U životu mu ništa nije bilo lahko, tako je i ovaj put u slobodu platio velikom patnjom, stradanjem, ali nije odustao. Odvažno i smjelo je koračao naprijed. S jasnim stavom i zakletvom „Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo“, krčio je put narodu koji se iz stoljetnog ropstva odvažio krenuti putem slobode. Nije se bojao stati pred nadmoćnijeg neprijatelja i iznijeti stav da su Bošnjaci autohtoni narod, da je Bosna i Hercegovina država sa hiljadugodišnjom historijom, da je naša vjera naš način i smisao života, da je jezik našeg naroda Bosanski i da će postojati dok postoji jedan čovjek koji ga govori, da ovaj narod i ako mali ima hrabrosti da sanja i ostvari velike snove, da naša zemlja nije velika, ali kroz prozore njezine velikodušnosti njeni građani gledaju u veliki svijet. Da nas nije strah koja nas i kakva sila napada sve dok znamo koju svetinju branimo. Bio je nepokolebljivi pregalac na putu istine i pravde. Za svoju zemlju i svoj narod je tražio samo onaj djelić pravde kojeg već odavno imaju sve zemlje i svi narodi u ovom „pravednom svijetu“...

Bolje živjeti kao gazija jedan dan, nego kao kukavica sto godina. On je živio život gazije. Svojim primjerom je pokazao da se smisao života ogleda u dostojanstvu, časti, istini, vjeri i slobodi. Da je čovjek živ samo onoliko koliko je kadar da se bori, da ne bude podanik i zatočenik vlastitog kukavičluka. Da je život samo ono što od njega upamtimo, a da je moguće pamtiti samo vrijedne momente koji ostavljaju duboko urezan trag u vremenu koje je prošlo, ali i u vremenu koje tek dolazi.

Alija Izetbegović nije bio tek predsjednik, bio je čovjek, mislilac, humanista. Bio je čovjek, svjestan prolaznosti ovog i vječnosti budućeg svijeta. Bio je čovjek koji je poimao ljubav, slobodu i vjeru osnovnim potrebama u životu. Bio je naš putokaz na zamršenoj raskrsnici života, koji nam je pokazao stazu ponosa i sabura. Koji nam je pokazao da pravda ne stanuje u ovoj zemlji, ali da i unatoč tome saznanju nikad ne smijemo prestati boriti se za istu.

Unatoč vremenu koje i na najjače ostavlja trag, Alija Izetbegović je ostao uspravan, kičmu nije dao saviti ni pred kime, osim pred Gospodarem svjetova. Ostao je uspravan, jer je imao na umu da se malen ne može ispod zvijezda. Ostao je uspravan jer je vjerovao da svako mora preći Modru rijeku, i da sve završava propašću, da će sve umrijeti, i da zbog prolaznosti treba ostati uspravan, jer samo uspravni ostanu upamćeni...

Htjeli su da nas nema. Da nas genocidom unište, da nam zatru trag, u grobove žive da nas pošalju, da nam ubiju smisao za ljepotom, da uguše glas ezana koji stoljećima zemlju iz sna budi, da nam poruše stećke, hižu i ubiju didu, da nam uzmu državu . Htjeli su da zlo posiju po dobroj zemlji Bosni. Htjeli su da nas na koljena obore, čast i dostojanstvo nam uzmu, da ne budemo svoji u svojoj vjeri na svojoj zemlji. Hteli su... Al` mi smo imali tebe, i zajedno s tobom predsjedniče pobjegosmo u slobodu i preživjesmo genocid, ostadosmo svoji na svojoj zemlji u svojoj vjeri, ne dozvolismo da nam sruše stećke i hižu i da nam ubiju didu, sačuvasmo i smisao za ljepotom, i glas ezana i dalje budi uspavanu zemlju, a mi se ponosni , časni i prkosni baš ko pravi Bošnjani iz pepela dižemo i tvoje riječi kao uputu slijedimo. „“Stoga, podignimo visoko naše zastave, odbacimo strah i sumnje, umjesto toga radimo vrijedno i kako najbolje znamo, svjesni da naš život i naša smrt, pa i naša sudbina, nisu u njihovim, nego u Božijim rukama. U toj vjeri je naša sloboda, naša snaga i, ako Bog da, naša pobjeda.”

Bio je poruka sam sebi. Ostao je trajna poruka svima nama. Alija Izetbegović nije bio tek predsjednik, bio je čovjek, mislilac, humanista. Bio je čovjek, svjestan prolaznosti ovog i vječnosti budućeg svijeta. Bio je čovjek koji je poimao ljubav, slobodu i vjeru osnovnim potrebama u životu. Bio je naš putokaz na zamršenoj raskrsnici života, koji nam je pokazao stazu ponosa i sabura. Koji nam je pokazao da pravda ne stanuje u ovoj zemlji, ali da i unatoč tome saznanju nikad ne smijemo prestati boriti se za istu. I da „hrabri ljudi umiru samo jednom, kukavice svaki dan“.

Ostao je da traje... I onda kad zelene vlasi trave prekriju zemlju u koju je spušteno tijelo. Dok je duša smirena Gospodaru se vratila, zadovoljna, i On njome zadovoljan... Ostao je da živi u tragovima koji na njega upućuju...