DR. MUSTAFA CERIĆ: Nadalje, vojni puč u Turskoj nije moguće savladati masovnim hapšenjima, iznuđenim ostavkama i suspenzijom evropske konvencije o ljudskim pravima. Predsjednik Erdogan je dobio bitku protiv pučista (islamista?), ali borba za slobodu i demokraciju u Turskoj tek predstoji. Sukob između turskih islamsita je mnogo opasan za islamsku civilizaciju. Erdogan je morao izbjeći taj sukob po svaku cijenu. U ovom sukobu nema pobjednika. Svi su gubitnici. Znamo da Fethullah Gulen nije politički nevin, ali nije mudro od njega sada praviti muslimanskog Andrea Sakharova zbog kojeg će zapadni mediji liti krokodilske suze, štiteći mu ljudska prava. Zaboravit će se ISIL, koji i onako nije više u fokusu.

Naivan sam, ali još uvijek vjerujem da je Erdogan spasitelj. Vjerujem da je on dovoljno mudar da ne padne u zamku sukoba civilizacja. Jer, to je ovdje u pitanju: sukob civilizacija između islama i Zapada. Otkad je Samuel Huntington objavio (1996) svoju tezu o sukobu civilizacija, muslimanska inteligencija je bila najglasnija u pobijanju te teze. Muslimani su posumnjali da je riječ o svojevrsnoj zavjeri protiv islamske civilizacije. Nažalost, nisu bili potpuno u krivu. Vremenom je islamska civilizacija, doista, prikazana kao prijetnja zapadnoj civilizaciji. Slijedom toga, Zapad se sve više postavljao kao suprotna strana u odnosu na islam. Muslimani su nastojali da to izbjegnu, ali nije pilo vode. Pojedinci, male ili velike militantne grupe uzurpirajući ime islama na nasilan način uveliko su pomogle da se na Zapadu formira mišljenje o tome da je islamska civilizacija neprijatelj zapadnoj civilizaciji. Sada ti na Zapadu govore da ne može biti mira između islamskog i zapadnog načina života. Smatraju da ove dvije civilizacije nisu kompatibilne zato šo imaju različite životne filozofije. Usljed toga, sukob između njih je neizbježan. Pojava ISIL-a, "islamske države", je krunski dokaz za njihovu tezu o sukobu islamske i zapadne civilizacija po Huntingtonovom receptu.

Doista, nalazimo se u ćorsokaku, jer izgleda da nema načina da se dokaže da islam nije u sukobu sa Zapadom, odnosno da Zapad nije protiv islama. Danas se na Zapadu obično priča da je islam loša vjera, a muslimani da su loši ljudi. Zbog toga treba zabraniti muslimanima ulazak na Zapad sa Šerijatom. Na Zapadu se širi priča da su muslimani protiv zapadnog načina života. Čak i kad ih se podsjeti da je muslimanska većina kompatibilna sa zapadnim vrijednostima, za Zapad je nekompatibilna muslimanska manjima pravilo. Prema sadašnjem narativu o muslimanima na Zapadu, muslimanska većina je irelevantni izuzetak. Stoga, neki na Zapadu kažu: moramo se boriti protiv islama; ovo je sukob između njih i nas; ovo je sukob civilizacija - islamske i zapadne.

Ovo nije prijatno čuti, ali negiranje ne mijenja realno stanje u kojem se nalazimo. Što prije shvatimo stvarno stanje stvari, prije ćemo znati kako da izbjegnemo ono što ne želimo vidjeti.

Međutim, Zapad ne zna kako da se bori protiv islama zato što islam nije jednokratni poduhvat, poput komunizma. Islam je neograničena civilizacijska vjera na mnogo načina i mnogo verzija. Čak ni sami muslimani nisu u stanju da shvate šta sve islam u sebi nosi. Ovo nije nikakva mistifikacija islama, već realna konstatacija, koju treba da shvate svi koji hoće da razumiju misiju islama u svijetu kao posljednjeg Božjeg zavjeta čovječanstvu.

No, u posljednje vrijeme čuju se glasovi na Zapadu koji pokazuju prstom na Tursku kao simbol islamske civilizacije s kojom se zapadna civilizacija treba suočiti, da ne kažemo sukobiti. Takvu tezu nije teško iznuditi na Zapadu obzirom na povijesno pamćenje, posebno u Europi, o sukobu cross-a i crescent-a. O ovom veoma osjetljivom pitanju Redžep Tajjib Erdugan mora da vodi računa. Ne iz osjećaja straha, već iz osjećaja odgovornosti za islamsku civilizaciju u odnosu na zapadnu civilizaciju.

Postoji muslimanski globalni koncenzus o suživotu sa zapadnom civilizacijom, koju je islamska civilizacija sačuvala i kojoj je uveliko pomogla u razvoju. Zapadna civilizacija ne voli da ju se previše podsjeća na tu povijesnu činjenici zato što se osjeća isuviše moćnom i nadmoćnom u odnosu na sadašnju islamsku civilizaciju. U zadnja dva stoljeća islamska civilizacija nastoji da se oporavi i izgradi partnerski odnos sa zapadnom civilizacijom. Turska je u tome pogledu najdalje otišla tako što je uspjela da, uz mnogo odricanja, osigura sebi respektabilno mjestu u zapadnom svijetu: političi, ekonomski, kulturno i vojno. Eventualni sukob Turske za Zapadom mogao bi sve to dovesti u pitanje. Priča o opasnosti islama, koji se javlja u Turskoj, kao i priča o sukobu između turskih islamista, ne smije se nikako zanemariti. Pokušaj vojnog puča u Turskoj nije nimalo naivan, niti je ograničen samo na Tursku. Vojni puč ima mnogo snažniju poruku, a to je da ni "turski islam" nije kompatibilan sa savremenim svijetom.

U fokusu je sada Turska i Erdogan, kojeg se optužuje da progoni disidente, "islamiste", koje Zapad štiti. Nisu ni Erdogan ni Gulen u sukobu sa sekularistima, već su u sukobu među sobom oko islama.

Nadalje, vojni puč u Turskoj nije moguće savladati masovnim hapšenjima, iznuđenim ostavkama i suspenzijom evropske konvencije o ljudskim pravima. Predsjednik Erdogan je dobio bitku protiv pučista (islamista?), ali borba za slobodu i demokraciju u Turskoj tek predstoji. Sukob između turskih islamsita je mnogo opasan za islamsku civilizaciju. Erdogan je morao izbjeći taj sukob po svaku cijenu. U ovom sukobu nema pobjednika. Svi su gubitnici. Znamo da Fethullah Gulen nije politički nevin, ali nije mudro od njega sada praviti muslimanskog Andrea Sakharova zbog kojeg će zapadni mediji liti krokodilske suze, štiteći mu ljudska prava. Zaboravit će se ISIL, koji i onako nije više u fokusu. U fokusu je sada Turska i Erdogan, kojeg se optužuje da progoni disidente, "islamiste", koje Zapad štiti. Nisu ni Erdogan ni Gulen u sukobu sa sekularistima, već su u sukobu među sobom oko islama.

Islamska civilizacija u Iraku, Siriji i Jemenu je toliko razrušena da će trebati pedeset godina da se dođe na onaj stupanj od prije invazije na Irak. Turska je bila i ostala sigurna oaza. Tako treba i da ostane. No, Turska treba da uzme pouku iz iskustva sa Irakom, Sirijom i Jemenom. A pouka je da sukob oko islama ili sukob oko vlasti u ime islam je najopasniji za islamsku civilizaciju. Taj sukob može biti smrtonosan za islamsku civilizaciju; može izazvati sukob između islamske i zapadne civilizacije. A to je ono što Erdogan mora shvatiti. Mora shvatiti da predozirana samouvjerenest nije dobar saveznik u politici; mora shvatiti da se dušmani Turske vesele sukobu među "islamistima"; mora shvatiti da ima onih koji priželjkuju sukob između islamske i zapadne civilizacije preko Turske; mora shvatiti da je u sadašnjem povijesnom trenutku respektabilno mjesto Turske na Zapadu važnije nego sporedno mjesto u muslimanskom svijetu; mora shvatiti da muslimani u svijetu nisu za sukop sa Zapadom.

Znam, nije ni Erdogan za sukob ni sa kim, ali sadašnja zbivanja u Turskoj unose strah u nas, koji osjećamo da bi Turska mogla biti na redu za opći haos na Bliskom istoku. To bi onda, zaista, bio rat protiv islamske civilizacije; bio bi to, zaista, sukob civilizacija...

Onda bi Samuel Huntington bio u pravu!

Naivan sam, ali vjerujem da je Erdogan spasitelj!

Vjerujem da Erdogan nije rušitelj!