Said ŠTETA: Ili ćemo i dalje guzicom grijati tribinu u našem virtualnom svijetu učmalosti i propadanja, defektizma i samozadovoljenja prizemnih strasti, hedonistički ližući tuđe govno, samouvjereno kudeći domaću baklavu. Ili još gore, svršavajući studij, opet pubertetski i na brzinu, negdje u vukojebini Bosne i Hercegovine, onako dok savladava krivinu, dati sebi za pravo, biti kandidat nove vlasti i otvoreno gajiti nade, da će sutra ON, još jedan međed, bio on Bošnjak, Hrvat ili Srbin, ostali su još uvijek izostali, krojiti nam sudbinu.

Historijski posmatrano Bosanci i Hercegovci nisu onakvi kakvim nas u vicevima doživljavaju susjedi i komšije, a i mi sami, dodvoravajući se nekom za sitan ćar, prihvatamo taj prefiks „glupi“. Naime, stoljećima koja su iza nas, evo od Kulina Bana, kapetana Gradaščevića, Mehmeda Spahe, i da ne nabrajam, stoje brojni fakti, gdje je bosanski čovjek bio na vlasti ili tek mali orač zemlje bosanske, znao odgovoriti zulumćarima, dolazili oni iz nama dragog Stambola ili mrskog Beča, a Boga mi i oni preko Drine i preko Save. Znao je bosanski (obavezno čitaj i hercegovački, op.a.) čovjek, namirisati zlo, jer su „došljaci“ na svojim konjicama urijetko donosili dobro. Znao se bosanski čovjek oduprijeti i vukovima iz svoje avlije, pa tako još pamtim anegdotu koja se desi između intelektualca, dragog pjesnika, dr. Safvet-bega Bašagića i opet dragog pripovjedača, ali zadojenog nacionaliste sa vučjim očnjacima, Petra Kočića. Na sjednicu Narodne skupštine Bosne i Hercegovine, u vrijeme Austro-ugarske, koja se održavala u Banja Luci, rahmetli dr. Safvet-beg Bašagić dolazi sa malim zakašnjenjem, uobičajeno sa fesom na glavi. Čim je on ušao, iz sale viknu, tada srpski delegat, Petar Kočić:

– “Turci u Aziju!”

Dr. Bašagić se nonšalntno okrene i odgovori:

– “A međedi u šumu!”

Tako skloni zaboravu, a slijepo, do idolopoklonstva okrenuti novotariji, koju neuki zovu modernizmom, malo-malo upadamo u kojekakve mišolovke u kojima nema niti imitacije sira, osim virtualnog, znači neostvarenog obećanja. Dešavaju nam se pogreške koje nam od svega najviše obećavaju onaj prefiks s početka kolumne. Onda nam se historija ponavlja kao najgorem neznalici, ne bi li naučili makar lekciju. Umjesto što se trošimo stavljajući se na stranu, „za i protiv“ turskog predsjednika kao da stoluje u Sarajevu i redamo se na tribinama nove netrpeljivosti, dok nam u avliji igra, ne mečka, nego međedi, raznih fela i nacionalnog predznaka, mi se, kao da branimo najintimniji dio postelje, krvavo borimo za tamo nekog. Poput člana predsjedništva koji ne krije širok osmijeh, bez zlatnog zuba ali u pozlaćenoj stolici, i retorički prazni, nagovještavajući svoju muškost u svijetu evnuha. Nije li isprazno, toliko energije odašiljati tamo gdje je već ima dovoljno da pokreće vjetrenjače i bez vjetra, dok ovdje generatore postratnog oporavka dvadeset godina hvata hrđa. Dok ovdje, u kantonu gdje su Bošnaci i Hrvati većina, u kraljevskom gradu Jajcu, dvadeset i jednu godinu nakon rata, upostavljaju se dvije škole pod jednim krovom. Za ovaj zločin prema djeci, ponavljam djeci, trebalo u mengele stisnuti sve i jedno jajce kantonalnih vucibatina do gore spomenutog člana predsjedništva. Dok nam se laktaški vožd naslađuje negiranjem genocida u Srebrenici i negiranjem države Bosne i Hercegovine koju sisa k'o smocelj kravu, bošnjački članovi vlasti kojima je bajagi država Bosna i Hercegovina istetovirana na unutrašnjoj strani srca, svojim političkim stavovima i potezima posebice, hvataju samo Pokemona. Tako se ova euforija debilizma koja je ovih dana hit u BiH gradovima, u naših političara ukorijenila davno prije dvadeset godina. Mi, glasačka mašinerija, spišamo se na svakog virtualno uhvaćenog Pokemona i ne kontamo da time samo produbljujemo tezu da majmun radi šta majmun vidi.

Međedi u šumu!

Nije li konačno otkucalo vrijeme, ili smo već zkasnili, da pogledamo kroz prozor i vidimo kako u našoj avliji pada kiša, koja mutna od nagomilane prašine naše inertnosti, podiže nivo vode, baš kao one Bogom dane poplave od prije dvije godine, kada nam sva naša pražnjenja, zamal' dođoše do usta. Ili ćemo i dalje guzicom grijati tribinu u našem virtualnom svijetu učmalosti i propadanja, defektizma i samozadovoljenja prizemnih strasti, hedonistički ližući tuđe govno, samouvjereno kudeći domaću baklavu. Ili još gore, svršavajući studij, opet pubertetski i na brzinu, negdje u vukojebini Bosne i Hercegovine, onako dok savladava krivinu, dati sebi za pravo, biti kandidat nove vlasti i otvoreno gajiti nade, da će sutra ON, još jedan međed, bio on Bošnjak, Hrvat ili Srbin, ostali su još uvijek izostali, krojiti nam sudbinu.

A mi, glasači u jazbinama svojin niskih strasti i vječito neostvarenih želja, živjet ćemo ono što nam k'o recept prepišu međedi. Bili oni naše šume krik ili nam dolazili iz „naprednijeg“ ili „nazadnijeg“ svijeta. Umjesto blagdana, slaviti i biti sretni, kada neka maca otkrije ime i s njim svoje „znanje i imanje“. A „maca“ u BiH nikada nije bila sinonim za onu što miševe lovi. Navijati za cajku ili cajkana, koji vam svake hefte navrati kroz televizijski ekran kao potencijlna zvijezda na akšamluk. Posuditi na trafici jednu turu kredita da bi se glasalo za svog izabranika, jer će na predstojećim ili nekim narednim izborima opet pobijediti međed. Naše nacionalnosti bezbeli!

Hoćemo li dočekati, da neko od građana Bosne i Hercegovine, koji se nije školovao u krivini, a ima znanja i mudrosti da stisne muda i kaže, kao Safvet-beg na početku:
-Halo međede, u šumu!

Ili ćemo beznadežno, i ostatak stoljeća hvatati Pokemona dok sve nepovratno odlazi u Pikaču materinu!

Ne nisam psovao, Boga mi! Tako se samo zove jedan od junaka naše neuhvatljivosti.

Provjerimo u ogledalu, svako ponaosob!