FERID FERKO ŠANTIĆ: U proljeće 1991. god. u najistočnijem dijelu etničke Bosne kojeg danas Sandžakom zovu, u svim tamošnjim gradovima, osnovane su podružnice Muslimanskog kulturnog društva Preporod. Kad se u mojem grdu održavala osnivačka skupština Preporoda voditelj programa Mehmed-Meša Brničanin najavio je da će on program voditi na jeziku bosanskom. Nije Meši to niko sugerirao nego je on to sam od sebe izustio jer je ion, kao i svi Bošnjaci, upravo jezik bosanski osjećao kao svoj maternji jezik. Kako sam na toj skupštini i sam zborio jezikom bosanskim nakon samo 2-3 dana u lokalnom novinskom glasilu pojavio se golem članak sa naslovom „Govorite li bosanski?“ autora Ljubomira Šuljagića. Bio je to klasičan, velikosrpski napad i na jezik bosanski i na sve one koji su taj jezik smatrali svojim maternjim jezikom. |
Jezikom bosanskim zbori 52,86% stanovnika Bosne i Hercegovine a od toga oko stotinu hiljada njih na popisu su se izjasnili kao etnički Hrvati ili etnički Srbi, odnosno jezikom bosanskim u Bosni i Hercegovini danas, osim svih Bošnjaka, govori i stotinu hiljada onih koji nisu Bošnjaci. Ovo je, bar za mene, najvažniji podatak iz popisa stanovništva Bosne i Hercegovine obavljenog 2013. god. Objašnjenje za ovu moju tvrdnju je jedostavno i kratko. Dvije stotine godina proteklo je od kad je Vuk Karadžić objavljujući 1818. god., prvi Rječnik (nije „Rečnik) srpskog jezika u njemu zabilježio slijedeće:
(ja sam proveo godine s Bošnjacima i s Ercegovcima...,
V. Karadžić, Srpski Rječnik, Beč, 1818. god. Predgovori, str. XIII)
(a ovu sam knjigu zato pisao Ercegovačkim...
V. Karadžić, Srpski Rječnik, Beč, 1818. god. Predgovori, str. XIII)
Znači, Vuk Karadžić, kao jedan od otaca velikosrpstva, je još prije dva vijeka, najdrskijom podvalom i lažima, bosanski jezik proglasio „srpskim“ jezikom. Iako u svojem Rječniku bilježi kako je tu knjigu pisao
Ercegovačkim jezikom on taj isti jezik proglašava „srpskim“. Do dana današnjeg Srbi kao narod, odnosno sve srpske institucije, nastoje da taj
Ercegovački, odnosno bosanski jezik, na sve moguće načine, negiraju, krivotvore, podkradu, zabrane... Ehhhh, danas objavljeni podatak da 52,86% stanovnika Bosne i Hercegovine zbori jezikom bosanskim je, u stvari, podatak koji će prihvatiti i koristiti i Evropa i cijeli svijet. To će konačno biti najveća brana svim, pa i srpskim, podvalama kad je u pitaju jezik bosanski.
Kad spominjem negiranja, krivotvorenja, zabranjivanja... jezika bosanskog, onda, halalite mi na tome, moram malo biti i ličan, odnosno moram napisati i nešto što se odnosi na moj tridesetogodišnji ogroš, na moju tridesetogodišnju bitku zvanu jezik bosanski. U junu 1986. god., vratio sam se iz Turske, odnosno iz Anadolije, gdje sam prvi put u svojem vijeku slušao žubor autentičnog jezika bosanskog. O tome sam napisao kraći prilog u kojem sam, citirajući govori tamošnjih Bošnjaka, naveo da oni zbore jezikom bosanskim, citirao stihove njihovih pjesama... U lokalnom novinskom glasilu prihvatili su da objave moj tekst ako iz njega izbacim dijelove gdje se spominje jezik bosanski. Nisam to prihvatio pa je taj prilog objavljen tek 1990. god. u jednom od privih brojeva
Muslimanskog glasa kojeg je u Sarajevu uređivao Džemaludin Latić. U proljeće 1991. god. u najistočnijem dijelu etničke Bosne kojeg danas Sandžakom zovu, u svim tamošnjim gradovima, osnovane su podružnice Muslimanskog kulturnog društva
Preporod. Kad se u mojem grdu održavala Osnivačka skupština
Preporoda voditelj programa Mehmed-Meša Brničanin najavio je da će on program voditi na jeziku bosanskom. Nije Meši to niko sugerirao nego je on to sam od sebe izustio jer je ion, kao i svi Bošnjaci, upravo jezik bosanski osjećao kao svoj maternji jezik. Kako sam na toj skupštini i sam zborio jezikom bosanskim nakon samo 2-3 dana u lokalnom novinskom glasilu pojavio se golem članak sa naslovom „Govorite li bosanski?“ autora Ljubomira Šuljagića. Bio je to klasičan, velikosrpski napad i na jezik bosanski i na sve one koji su taj jezik smatrali svojim maternjim jezikom.
Odgovorio sam prilogom
Teško jeziku ali mi je silan vakat, prijetnje i puno toga drugog trebalo dok sam moćnike u lokalnom novinskom glasilu prisilio da objave moje reagovanje.
Negdje u to vrijeme u Tuzli je objavljena knjiga
Muhamed Hevaija Uskufi koja je bila posvećena ovom autoru Bosansko-turskog rječnika iz 1631. god. Ovaj kitab, u kojem se nalazi i kopija pomenutog rječnika (skoro dva vijeka starijeg od prvog srpskog rječnika) dobio sam od rahmetli dr. Muhameda Hukovića (jednog od autora) a koristio sam ga u svim prilikama kad je trebalo nekome dokazivati autentičnost, historijsku dugovječnost... jezika bosanskog. Kad sam na Osnivačkoj skupštini Preporoda u Plavu, u čijoj organizaciji je učestvovao i urednik web magazina Bosnjaci.Net, predočio ovaj Hevajin rječnik nekoliko Bošnjaka me zamolilo da samo uzmu u ruke, da samo pipnu, da samo pogledaju ovaj historijski kitab, jer je to nešto što gdje se u toj tako davnom vaktu, potvrđuje njihov jezik bosanski.
Detalj sa osnivačke skupštine Preporoda u Plavu
Krajem novembra 1991. god,, tačnije 29. i 30. novembra održan je prvi kongres SDA u velikoj dvorani sarajevskog centra
Skenderija. Po završetku kongresa, izlazeći iz dvorane vidio sam da, kod izlaznih vrata, neko dijeli nekakve kitabe. Pogledam i na korici vidim naslov
Bosanski jezik. Kitabe je dijelio niko drugi do autor dr. Senahid Halilović. Pakete sa ovim kitabima on je tada donio haman direktno iz štamparije. Kako sam bio među prvima koji su izašli iz kongresne dvorane uspio sam dograbiti jedan cijeli paket sa 20-tak ovih kitaba.
-Senahide, nemam kod sebe ovoliko para, kako će mo ti ovo platiti, upitah ga.
-Nosi, platit će te nekad, kratko je odgovorio.
Međutim, kad sam ove kitabe o jeziku bosanskome donio u svoj grad bilo je prilično opasno to i pokazivati a džabati dijeliti. Sandžak je već tada bio blokiran sa stotinama srpskih kontrolnih punktova... Tražio se i najmanji razlog za maltretiranje Bošnjaka. I pored toga vlasnik knjižare Meša Ferajzić postavio je ove kitabe na police u svojoj knjižari tako da su oni ipak došli do nekoga kome su od hajra bili.
Kako je domalo poslije na Bosnu i Hercegovinu izvršena srpsko-crnogorsko-hrvatska agresija to nije bilo moguće ove kitabe o jeziku bosanskome (prvom takve vrste u ovom našem vaktu) platiti nekakvim legalnim putem. Negdje tokom 1993. god., nekim privatnim kanalom, poslao sam u opkoljeno i blokirano Sarajvo dr. Haliloviću pare za ove kitabe.
E ovdje se ipak moram „isključiti“ jer je preduga, pregolema priča o ogrošu, o bitci zvanoj jezik bosanski.
Ipak, ne mogu a da ne napišem još nešto. 4. oktobra 1907. god. austro-ugarska vlast u Bosni i Hercegovini zabranila je dalju službenu upotrijebu naziva
bosanski jezik i, pod pritiskom velikosrpskog i velikohrvatskog okruženja, naredila dalju upotrijebu termina
srpsko-hrvatski jezik.
Kako tada tako i danas silom se pokušava gušiti, negirati... jezik bosanski. Na jednoj polovini teritorije Bosne i Hercegovine fašističke ideologije i danas nastoje zabraniti upotrijebu jezika bosanskog nikome drugom do evladu, djeci bošnjačkoj. Ali u jeziku bosanskom do nedavno je bila u upotrijebi sintagma
vajhaluna u značenju uzalud ti je, džaba ti je... Vajhaluna je svim negatorima jezika bosanskog. Uzaludna im je rabota jer danas objavljeni podatak da 52,86% insana u zemlji Bosni zbori jezikom bosanskim predstavlja onaj najglavniji muhur, žig, dagmu... sa kojim će se neutralizirati sve njihove podvale, laži...
Prije dvadeset i više godina na jednom golemom bošnjačkom skupu u Frankfurtu Benjamin Isović je izgovorio:
Da će mo pobijediti to nam je svima jasno
A znamo li šta će mo poslije
Ako ima neko da ne zna evo ja ću mu kazati:
Uspravi se bošnjački narode
Uspravi se i ne halali!
Odista, uspravi se narode bošnjački. Uspravi se i ne zaboravi da je jezik svakog naroda pa i nas Bošnjaka temeljna odrednica koja jedan narod i čini narodom.