BOŠNJACI, OBIČAJI I TRADICIJA
Autor: Dženana Zejnilović
Objavljeno: 11. May 2016. 17:05:56
Dženana ZEJNELOVIĆ: Smatram da su običaji veoma važni za jedan narod. Dok se narod vezuje za običaje i tradiciju znači da cijeni svoje korijene. Naravno, ne treba živjeti u prošlosti i ne dozvoljavati nekim modernim i savremenim shvatanjima da prodru u naš svijet i život. Ali lijepo je poštovati tradiciju, pričati o njoj, predstavljajući ostalim ljudima svoje običaje. Svjedoci smo da posljednjih godina strance privlači naš grad, običaji Bošnjaka. Često radimo ankete o tome šta je to neobično u našim običajima da li smo ponosni na njih, da li mislimo da li ih treba primjenjivati ili ne.
Običaj je pravilo koje je nastalo dugotrajnim ponavljanjem u društvu. To je tradicijom ustanovljen način ponašanja koji je karakterističan za sve pripadnike jedne etničke zajednice. Svaka kultura ima svoj sistem običaja, a odstupanje od tog sistema ili njihovo kršenje često se strogo kažnjava. Na prenošenje običaja i njihovo miješanje su kroz historiju uticale velike seobe naroda, osvajački pohodi, ratovi i ropstva. Običaji Bošnjaka su brojni. Neki su vezani za obična sujeverja, dok je većina običaja preuzeta od Turaka. Bošnjački običaji predstavljaju spoj vjere i naslijeđenih običaja od drugih naroda. Karakteristični su običaji vezani za rođenje djeteta, za vjenčanje kao i za dolazak mlade u kuću svog muža, obilježavanje mevluda, mjesec posta – Ramazan.

Obredi vjenčanja i ostalo

Svatovi se prvo skupe kod mladoženje, boraveći neko vrijeme, tj. dok se svi ne skupe da idu po mladu. Danas automobilima (nekada konjima dok su pjevali pjesmu) kreću po nju i dolaze kod nje u kuću. Svatove dočekuju, otac, majka, mladin amidža i dr. Tada oni budu tu neko vrijeme još dok se jenđe posluže u mladinoj kući, nakon nekog provedenog vremena, mladu iz njene odaje izvodi, npr. brat, ili rođak. Tada kum vrši svadbeni 'otkup’ za nju, dajući onom ko ju je izveo novac, a onda kreću. Obično, mladine rođake, prijateljice ili neke od žena, kite automobile sa cvijećem, karanfilima, i raznim vrstama cvijeća u današnje vrijeme. Nakon šerijatskog vjenčanja, kući trči prvo muštulukdžija (obično danas u autu 100 na sat, uprkos i svim mobilnim telefonima, mladoženjini znaju, ali eto, običaj je, običaj ). Svatovi dolaze u kuću mladoženje. Na vratima čeka svekrva koja mladoj daje KUR’AN, i sa Bismilom i desnom nogom prelazi prag buduće doma. (Da napomenem da nije bošnjački običaj da mladoženja unosi mladu preko praga to je zapadnjački običaj). Običaj je, da i mlada poljubi prag i nakon ulaska svekrvu u ruku.

Mladu izuva obično manje dijete, kojem ona u cipelu stavlja novac. Mlada i mladoženja nakon što sjednu, prvo uzimaju šerbet. Hurme i baklava su neizostavne, kao i kadaif. Mladoj se donese manje muško dijete koje ona u svom krilu okrene tri puta, radi potomstva.

Većina običaja nema utemeljenosti u šerijatu, ali neki običaji ne spadaju u harame, ali u svemu ovome ima i lijepih stvari na početku novog života. Narod koji ne drži do svojih običaja i tradicije, kao i da ne postoji!



Običaji o kojima sam govorila u svom radu protkani su religijskim obilježjima, kao i nekim obavezama koje su nametnute vjerom.

Smatram da su običaji veoma važni za jedan narod. Dok se narod vezuje za običaje i tradiciju znači da cijeni svoje korijene. Naravno, ne treba živjeti u prošlosti i ne dozvoljavati nekim modernim i savremenim shvatanjima da prodru u naš svijet i život. Ali lijepo je poštovati tradiciju, pričati o njoj, predstavljajući ostalim ljudima svoje običaje. Svjedoci smo da posljednjih godina strance privlači naš grad, običaji Bošnjaka. Često radimo ankete o tome šta je to neobično u našim običajima da li smo ponosni na njih, da li mislimo da li ih treba primjenjivati ili ne.

Običaji predstavljaju obilježje jednog naroda. Koliko god da je drugima to neobično, možda donekle ironično, pripadnici tog naroda ih doživljavaju kao dio sebe i svoje porodice.