E, da je Branisav Nušić živ, kakva bi tek tragikomedija od sandžačkih izbora nastala.

Dr. Bisera Suljić-Boškailo: Zamislite to! Ljudi su ubacivali u kutije već popunjene listiće koji im je dao šumar, a njemu vraćali prazan list, koji je trebao biti zaokružen. Kako je to strašno! A u istoj toj školi djeca moraju u polusrušenom, od dasaka sklepanom, vanjskom klozetu (kao kokošinjcu), pored rijeke vršiti nuždu. A tek da bi došao do tog jakog sela u 21. vijeku moraš iz Tutina blatnim putem sa rupčagama od metra (kao u srednjem vijeku) polomiti auto da bi puzećim hodom stigao do svoje kuće.

Vanredni parlamentarni izbori u Srbji koji su raspisani za 24. april ove godine, kada će se održati i lokalni, kao i pokrajinski izbori, historijski su po mnogo čemu, posebno u Sandžaku gdje će se sudariti tri struje: Sulejmanova, Rasimova i sada Zukorlićeva (Muftijina). Sa novim, svježim i kontradiktornim političkim igračem Srbija i šire će imati interesantnu političku binu. Kako ta trka i borba za pobjedu ove trojice izgleda i kakvi su izgledi ovih igrača u Sandžaku predstaviću vam u samo u tri životne scene:

Prva scena:
Priča Pešterac u autobusu, dok putujem iz Pazara za Sjenicu, ovako glasno:
- Svaki dan me obilaze ti neki i nude kao neku pomoć. Ene, da ja za kesu namirnica idem da glasam za njih. Kažem ja tom predstavniku stranke koju ja zovem "svoje dupe pazi". Slušaj ti, ako si došao kod mene da kafu popiješ i da razgovaramo o usjevima, o ovcama i stoci, a ti bujrum. A ako si došao o politici da mi soliš pamet i da me ubjeđuješ, a ti odmah razguli putem dalje. Kod mene više to ne pali. Sad ste došli, a kad ste dijelili traktore, muzalice, freze i druge stvari niste me tražili. Ne interesira mene, a ni moju porodicu, to vaše glasanje. Što me briga ko će pobijedit kad je meni opet ovce čuvat. Dosta mi je tog vašeg vašara... Neću više ni ja, ni moja familija, a povelika je, Bog'me, da izlazimo na glasanje. Što će mi to?!...

Okrenem se i kažem mu:
- Pa time što nećete da izađete da glasate, vi ste već glasali za ove što su na vlasti.
- Kako?, - pita on.
- Lijepo. Oni već imaju svoje stalne glasače kojima daju freze i traktore, i ti će glasati, i opet će biti po starom, ako vi nešto tu ne promijenite...
- Ama za koga da glasam kad su svi lopovi. Zamisli ti da si sada sa četiri lopova. I kome da vjeruješ.
- Ne znam, kažem, ali ljudski je glasati. Stoka ne glasa, već ljudi. Mnogi su ginuli za to pravo, a vi ga gazite sada.
- Ama znam ja to, ali... Eto, opet dosta mi je svih tih lopova u politici koje već godinama znamo... Muftija je nekako ipak najpošteniji... On što obeća, to i ispuni... A i on jedini neće ove plakate i ove likove po banderama, nego dade sirotinji to što bi za sliku na banderi dao...
Osjećam da Pešterac sada ne samo da popušta, već malo po malo i mene ubjeđuje za koga je dobro glasati. Vidim ja za koga će on (Pešterci) glasati. Ne možeš ti tog čovjeka koji je vijekovima šiban ovom vjetrometinom, zeznut.

Shvatila sam. To što on kao kaže da neće glasati samo je odbrambeni mehanizam da se zaštiti od "mešetara" koji su u potrazi za glasovima i to za male pare...

Scena 2:
Novi Pazar prije par godina.
U restoranu gdje sam sjedila sa mojim "učiteljem novopazarskih marifetluka" ulaze imućniji Pazarci ozarena lica. Kaže jedan tom mom "učitelju":
- Ene da on da više, a fukara veća od...
- Koliko dade?
- 3 hiljade.
- Svaka čast, brate... Allah nek ti ukabuli...
- A on mislio (misli na rivala) da ću ja 1.000 eura, i dade dvije. Da si mu vidio lica kad vidje da ja dodadoh još jednu poviše...
- O čemu se ovdje radi? - pitam svog "učitelja" kad ovaj ode.
- Pozvao ih "Tito" (tako ponekad zovemo u šiframa Muftiju) da daju za BKZ.
- I on Titi dao?
- Preko 50 njih je noćas bilo na muži kod njega... Sve za dobro. Ljudi su dali za dobro...
- Pa zašto je ovaj prije ovoga onako psovao Titu, i svašta o njemu rekao, a sad mu dao tolike pare? To ne razumijem više...
- E moja Profesorice, mala si ti da bi prokužila Pazarce...
- Što?
- Pa mogu oni njega mrzit do neba i pričat protiv njega, ali kad se radi o njihovoj čaršiji, onda su oni za njega. Pazarci ne daju njemu, već svom gradu. Znaju da je sposoban i da će on od tih para napraviti to što Pazarcima treba... On time samo radi za njih.
- Ne razumijem.
- Daće Pazarci i Crncu kad se radi o njima i njihovoj avliji i čaršiji...

Zaključujem po ovoj sceni da će upravo u Novom Pazaru, gdje ga, k'o ono mnogi ne vole, ovaj "Tito" dobiti najviše gasova. Jer, ugledni Pazarci vole i čuvaju svoj grad.

Scena treća:
U Tutinu, mom rodnom mjestu, situacija je ovakva: Ljudi su ovdje srčani, radni i imaju još uvijek merhameta i one čiste duše. No, malo su uspavani. Ali, vidim ovaj put da se i oni polahko bude iz svog sna. Ušao je tu neki vjetar Rasimom koji polako razdrmava tu Suljovu gromadu koja je bila zakaurena. I tu se ne zna šta će se desiti i da li će treći iskoristiti priliku, ili će šumar i dalje stajati tamo iza škole u kojoj se glasa i dočekivati seljane, i davati im već popunjene listiće i po 10 eura da mu vrate prazan listić koji će dobiti unutra. Zamislite to! Ljudi su ubacivali u kutije već popunjene listiće koji im je dao šumar, a njemu vraćali prazan list, koji je trebao biti zaokružen. Kako je to strašno! A u istoj toj školi djeca moraju u polusrušenom, od dasaka sklepanom, vanjskom klozetu (kao kokošinjcu), pored rijeke vršiti nuždu. A tek da bi došao do tog jakog sela u 21. vijeku moraš iz Tutina blatnim putem sa rupčagama od metra (kao u srednjem vijeku) polomiti auto da bi puzećim hodom stigao do svoje kuće.

E, da je Branisav Nušić živ, kakva bi tek tragikomedija od sandžačkih izbora nastala.