U povodu 15. aprila – Dana Armije Republike Bosne i Hercegovine
ARMIJA RBIH JE PRIMJER KAKO SE BRANI ČAST, DOSTOJANSTVO, NAROD I DRŽAVA
Autor: Elmedina Muftić
Objavljeno: 15. Apr 2016. 03:04:22


Fašizam obučen u velikosrpsku i crnogorsku ideologiju je u proljeće 1992.godine krenuo da u djelo sprovede dugo pripremanu ideju uništenja Bošnjaka i agresije na Bosnu i Hercegovinu koja bi za cilj imala ostvarenje sna o velikoj Srbiji i malo većoj Crnoj Gori, koja već stotinama godina pokušava da se ostvari, naravno bezuspješno.

U Aprilu mjesecu 1992.godine četvrta vojna sila u Europi nazvana imenom Jugoslovenska narodna armija (JNA) koja je opremljena od sredstava svih naroda bivše države, a bila u službi velikosprske i crnogorske četničke ideologije, svim raspoloživim sredstvima je krenula u krvavi agresorski pir genocida nad Bošnjacima.

Naspram četvrte vojne sile Europe stajali su goloruki Bošnjaci i svi oni građani koji Republiku Bosnu i Hercegovinu smatraju jedinom domovinom. Branioci RBiH osim srca drugog oružja nisu imali. Vjerovali su da je JNA u službi svih nas, a ne samo u velikosprsko-crnogorskog agresora. Ispostavilo se da smo naivni. Da omča oko vrata naroda kojem je čitav svijet propisao nestanak bude što jača uveden je embargo na uvoz oružja, čime su žrtvi vezali ruke i bez milosti i prava na odbranu bacili u kafez krvoločnoj zvijeri, spremnoj da ubija bez osjećaja sitosti.

Ipak, od postanka čovječanstva do danas nebrojeno puta je dokazano da je samo Gospodar taj koji može da uništi jedan narod, ljudima ostaje na pokušaju. I ako se udružio cijeli svijte, i ako je dušman bio stostruko nadmoćniji, snaga želje za opstankom je nadjačala želju za uništenjem. Hrabri mladići u patikama s improvizovanim puškama su išli na tenkove i bivali pobjednicima. Svetinja države i naroda koja se branila bila je jača od sile koja napada. Moć oružja nije uspjela da pobijedi snagu ljubavi i čovječnosti. U proljeću života, tog aprila 1992.godine, srpsko-crnogorski agresor u saradnji s domaćim četničkim spodobama, je počeo da sije smrt, da uništava sve što podsjeća na jedan narod, kulturu, tradiciju, vjeru...



U vremenu kad je sve zaudaralo smradom tamjana koji donosi znak smrti, kad je mrak mržnje ugasio svjetlo čovjekoljublja, kad čovjek postaje gori od zvijeri, kad svijet umire na vratima humanosti nespreman da ih otvori i pokaže da čovjek ipak čovjeku mora biti čovjek, u tom vremenu beznađa kao znak Božije milosti, kao svjetlo na kraju tunela ljudskosti, kao dokaz da istina uvijek nadjača laž, kao proljeće usred jeseni, iz potrebe za opstankom, iz ljubavi za hiljadugodišnjim ognjištem, iz časti i dostojanstva bošnjačkog čovjeka, iz zavjeta kojeg smo dali Kulin Banu, Kotromanjiću, Gradaščeviću i ostalim sinovima Bosne da ćemo državu koju su nam u emanet ostavili čuvati, rađajući se baš tu gdje je najnezahvalnije bilo nići i gdje je najčasnije bilo opstati, u zemlji Bosni za koju nije umrijeti grijeh, probeharala je snaga bosanskog otpora koja ponese časni naziv Armije Republike Bosne i Hercegovine. Momci lavljeg srca, gazije koje umjesto topova pucaše srcem koje kuca za Bosnu i Hercegovinu, jer Bošnjaci kao autohtoni narod ove zemlje rezervne domovine nema, svjesni ili Bosna ili ništa postrojeni i čvrste saffove postaše garantom našeg opstanka.



Armije R Bosne i Hercegovine nastala 15.04.1992.godine je načasnija vojska u historiji ratovanja, i ako danas mnogi žele da prekroje istinu i da neko lažno pomirenje grade na izjednačavaju svih strana, što je nemoguće. Jer svako ko istinu baštini kao način i stil života zna da u agresiji na BiH je postojala agresorska vojska koja je za cilj imala izvršenje genocida, odnosno uništenje Bošnjaka; i Armija R Bosne i Hercegovine koja je odbranom odgovorila agresoru u želji da sačuva suverenitet države i spasi bošnjački i sve narode BiH od potpunog uništenja. Tamo gdje je Armija RBiH djelovala tu je opstala multietničnost, multikulturalnost Bosne i Hercegovine, sačuvani su spomenici kulture, ostale su nedirnute bogomolje svih konfesija, nije bilo logora, silovanja niti protjerivanja. Armija RBiH je bila i ostala najsvjetlija tačka u historiji Bosne i Hercegovine, kao i čovječanstva, unatoč zvjerstvima koje su preživjeli gubeći cijele porodice, pripadnici Armije R BiH nisu posezali za osvetom, nego su u osvetu tražili u časnoj pobjedi. Naši generali, komadanti, borci su svijetlog obraza izašli iz agresije, u njihovim biografijama ne stoje optužnice za genocid, silovanja, zločine protiv čovječnosti i ostala nedjela, koja „krase“ biografije agresorske armade.



I zato s ponosom možemo reći da smo iznjedrili najdostojanstveniju vojsku na svijetu, čije snaga ljubavi je pobijedila oružje mržnje, čija odanost državi je bila jača od potrebe agresora za njenim uništenjem. Naša Armija je primjer kako se brani čast, dostojanstvo, narod i država, a de se pri tome ne čine zločini, ne ruše spomenici kulture, bogomolje, kako se pobjeđuje kad se ne bojiš drugih i drugačijih, nego snagu pobjede piješ na izvoru vlastite vrijednosti. Dokazali smo da bogatstvo opstanka ne leži u jednoličnosti nego u raskoši različitosti. Da ne pobjeđuju jači nego hrabriji, da ne pobjeđuju vojno nadmoćniji nego ljubavlju naoružaniji. Da nije bitna sila koja napada, nego svetinja koja se brani. Da nikad laž nije pobijedila istinu...

Biti pripadnik Armije R BiH znači biti vojnik sreće, koji svojim prisustvom vraća nadu i biva garantom slobode, koji ostaje kad sve prođe, koji s osmjehom na licu poručuje „za ovu zemlju nije umrijeti grijeh“.

Neka nam je hairli Dan Armije!