DR. MUSTAFA CERIĆ: Zašto je retorika srpskih političara i sveštenika u ovo post-genocidno vrijeme za Bosnu i Bošnjake oštrija i opasnija? Je li zato što srpska politika zaista misli da joj se isplatio genocid tako što je očistila zacrtane teritorije od Bošnjaka, posebno u sedam naznačenih općina, gdje su Bošnjaci bili relativna većina? Ili zbog toga što srpska pamet misli da su Bošnjaci toliko oslabili nakon genocida da nisu u stanju da se brane i odbrane od njihove laži i nepravde na isti način kao što je Karadžić mislio i govorio da "Muslimani neće moći da se odbrane između Srba i Hrvata" i da će "nestati" ako dođe do rata. Svima je postalo jasno da se Karadžićev duh inkarnirao u tijelo i duh Milorada Dodika, čija manifestacija je gora zato što alter ego nije nikad isto što i veliki ego (a big ego). U stvari, alter ego u nastojanju da u potpunosti oponaša veliko ego izgubi svaki osjećaj za mjeru, izgubi svaki osjećaja za vrijeme i prostor.

Ne postoji riječ koja može da ublaži bol i patnju majke. Niti ima išta što bi moglo da izbriše sliku. Onu koja majka nosi u duši. Koju sanja svake noći. Kad joj uzeše sina na njezine oči. I odvedoše ga zločinci… nizašto. Nikakva kazna nije adekvatna bolu i patnji koju majka trpi. Ni sud, ni presuda, ni zatvor, ni doživotna robija, ni kajanje, ni plačanje… ništa nije vrijedno majčine ljubavi… majčinog sina… kojeg više nema u Bratunacu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici, Zvorniku, Višegradu… Srebrenici... Bosni…

Nema ih zbog genocida kojeg su planirali i izvršili bolesni umovi. Koji se s time još uvijek ponose i prkose žrtvama i nakon što im je dokazano da su oni uzrok njihove nedužne smrti. Umjesto stida, kajanja i obećanja da im se to više nikad neće ponoviti, oni kao i kad su genocid činili, prijete svima koji ih ružno pogledaju ili konačno progledaju da vide istinu o njihovom zlodjelu. Svi vide osim njih da ono što je nastalo na zločinu genocida ne može ostati i opstati. Zdrav razum zlo ne može prihvatiti. Ljudska duša zlo ne može podnijeti.

Savjest čovječanstva zlo ne može podnijeti. Zlo genocida ne može se tolerirati ni rječju ni djelom. Od sada pa dok god bude zdravog ljudskog roda, dok god bude zdrave ljudske pameti, dok god bude trijeznih ljudskih glava, bolesni umovi ne mogu nadvladati, niti pijane glave mogu vladati svijetom. Zato želim reći onima koji još uvijek živi u svom ludilu, vrijeme je da se opametite. Kao i onima koji su još uvijek pijani, vrijeme je da se otrijeznite.

Nema osvete, ali ima pravde. Koja se prije dva dana čula u Hagu. Koliko god nesavršena, haška pravda je najavila svima koji su ikad pomislili da se zločin genocida isplati da je došao kraj njihovim iluzijama. Došao je kraj njihovim zločinima. Ma koliko nekima ovo izgledalo naivno, ali haška presuda Karadžiću za genocid za našu zemlju i za naš narod ima veliku vrijednost, koju mi vjerovatno sada nismo u stanju skroz razumjeti. Očito, to bolje razumiju oni na koje se presuda za genocid odnosi. To razumiju “mudre glave” u Beogradu i zato su se jučer svi digli da presudu ospore, da je omalovaže bez stida i srama da svoj zločin genocida opravdaju prijetećim izjavama i ružnim isprikama.

Umjesto stida, kajanja i obećanja da im se to više nikad neće ponoviti, oni kao i kad su genocid činili, prijete svima koji ih ružno pogledaju ili konačno progledaju da vide istinu o njihovom zlodjelu. Svi vide osim njih da ono što je nastalo na zločinu genocida ne može ostati i opstati.

Priznajem, mislio sam da su se neki od srpskih političara i sveštenika bar malo urazumili i otrijeznuli da shvate i prihvate svoj grijeh i shodno tome da promjene svoj odnos prema Bosni i Bošnjacima, koji već dugo čekaju da čuju iz Beograda da je došlo vrijeme za istinu, pravdu, povjerenje i pomirenje. Umjesto toga, srpski političari i sveštenici jučer su se natjecali u odbrani genocida počinjenog u Bosni nad Bošnjacima i drugim ne-Srbima. Nažalost, neke izjave su bile čak oštrije i opasnije od izjava, koje smo slušali u pred-genocidno i genocidno vrijeme. Zašto je retorika srpskih političara i sveštenika u ovo post-genocidno vrijeme za Bosnu i Bošnjake oštrija i opasnija? Je li zato što srpska politika zaista misli da joj se isplatio genocid tako što je očistila zacrtane teritorije od Bošnjaka, posebno u sedam naznačenih općina, gdje su Bošnjaci bili relativna većina? Ili zbog toga što srpska pamet misli da su Bošnjaci toliko oslabili nakon genocida da nisu u stanju da se brane i odbrane od njihove laži i nepravde na isti način kao što je Karadžić mislio i govorio da "Muslimani neće moći da se odbrane između Srba i Hrvata" i da će "nestati" ako dođe do rata. Svima je postalo jasno da se Karadžićev duh inkarnirao u tijelo i duh Milorada Dodika, čija manifestacija je gora zato što alter ego nije nikad isto što i veliki ego (a big ego). U stvari, alter ego u nastojanju da u potpunosti oponaša veliko ego izgubi svaki osjećaj za mjeru, izgubi svaki osjećaja za vrijeme i prostor.

Zbog toga, mnogi skeptici u Bošnjaka nisu dočekali presudu Karažiću za genocid sa olakšanjem, već sa povećanim strahom. Ima li zaista razloga za strah? Ima razloga ako se ne probudimo i ne shvatimo da, kao i dosada, sve ovisi o nama. Sve je do nas. Sve je do naše svijesti i odgovornosti za vlastitu sudbinu. Bog pomaže onima koji hoće i znaju da pomažu samima sebi. Srpsko ludilo ne može nam naškoditi ako smo mi pametni, niti nam njihova pijanost može nauditi, ako smo mi trijezni i znamo šta hoćemo. A hoćemo da se zna da smo narod vrijedan poštovanja, koji nikome zlo ne misli. Hoćemo da se zahvalimo svim našim prijateljima širom svijeta koji su prepoznali naše vrijednosti i koji su stali i ostali uz nas.

To sam htio da kažem skepticima u Bošnjaka da imaju na umu da bez pomoći naših istinskih prijatelja u svijetu ne bi bilo ni Haga, niti bi bilo presude za genocid Karadžiću. Imamo pravo da budemo ljuti i nezadovoljni što je svijet, posebno Europa, dozvolio srpski genocid u našoj zemlji. No, takav je svijet sa svojim zamršenim odnosima. Ali, isto tako, imamo obavezu da budemo zahvalni prema prijateljima u takvom svijetu, odnosno ne smijemo biti nezahvalni prema svima onima koji su na bilo koji način pridonijeli da se Karadžića osudi za genocid protiv našeg naroda u Srebrenici. A takvih je mnogo više nego onih za koje možemo reći da su nam neprijatelji samo zato što su, iz njima poznatih razloga, saveznici sa ratnim zločincima. Mi Bošnjaci smo dužni našim istinskim prijateljima ako ništa više a ono da im kažemo jedno veliko HVALA. Dužni smo da cijenimo njihovu naklonost i pomoć da dođemo do istine i pravde. Toga moramo biti svjesni naročito sada kad nam se najavljuje da će se sve uložiti u Beogradu da se dokaže svijetu da je srpski zločin genocida bio opravdan u liku i djelu Karadžića, a u formi RS-a, zato što se nad Europom širi bauk islama zbog događaja na Istoku i velikog priliva prognanika iz Sirije i Iraka.

Tokom devedesetih prošlog stoljeća nije u Bosni bilo ni “islamskih ekstremista” ni “terorista”, već je bio srpski plan i program za potpunu eliminaciju ne-Srba, posebno Bošnjaka uz Drinu i uz Bosnu. Bošnjaci moraju biti svjesni da nam prestoji još duga borba za istinu i pravdu. Vjerovatno teža i opasnija nego dosadašnja.

Zbog toga moramo biti kao jedna duša u jednome tijelu.
Moramo se liječiti od poroka, koji nagrizaju našu dušu i ubijaju naše tijelo. Moramo znati ko su nam istinski prijatelji.

U Boga se pouzdati, na svoju pamet se oslonuti i sa svojim prijateljima borbu voditi za bolji svijeti uvijek i na svakom mjestu.

Ovo nije kraj!

Ovo je tek početak!