Priča zasnovana na istinitom događaju o ubistvu Refike Čelebić u Nikšiću, 24. februara 1995. godine. Ubili su je u porodičnoj kući srpsko-crnogorski zlikovci nakon iftara u noći Lejletu-l-kadra

Šefka BEGOVIĆ-LIČINA: U ćošku sobe, za hastalom polahko srčući prohlađenu kahvu i gledajući ženu odjevenu u šlafruku od zlatnožute zenane na sitne cvjetove, Lutvija pomisli kako je ona još uvijek mlada, lijepa, njegov čvrsti direk i najsigurnija uzdanica. U ovoj odabranoj ramazanskoj noći, kad je Allah robovima svojim Kur’anske Odredbe na zemlju spustio, šta poželjeti više od zahvale Svemilosnom Gospodaru na ovoj hasul, vjernoj i samilosnoj saputnicu, koja mu darova najvrjednije dukate, ponos u tri najljepša izdanka, od ovog mira i mirisa tek ispečene halve?

Dok se zalazaće sunce u zlatastom sjaju gubilo iza horizonta i nad gradom se spuštala plavičasta magla, u topline sobe, gdje se u srčama crvenio naliveni šurup i iz džezve se pušila tek saldisana kahva, podrhtavajući k’o rasuti ćehlibar, na providno staklenoj činiji, mirisala je halva. U sobi, ispunjenoj majčinom dovom i čežnjom za djecom, rasutoj po svijetu, u mubarek noći, iz Refikinih prsa se čuo poneki prigušen uzdah.

-Javljašel’ se danas djeca? Šta kažu, kako su?, – odgovor čekaju brižne majčine oči.
-Javili su se, no šta, svi redom, dobro su,- odgovara joj muž Lutvija.
-Samo nek su zdravo i daleko od ove strepnje ođe i poganog vakta, đe ne znaš šta nosi dan, a šta noć. Iako mi za njima gori lubina, bolje je trpjet za njima trpjet čežnju, no brigu da ih ođe ne progune tmina, neuzubillah. A, jedva čekam da u naručje prigrlim koje unuče, da im bika za doručak zgotovi vruće priganice, da ih po parku prošetam i da se njima ponosim.

-Stići će, stići će i bogme te podobro zamorit, ne boj se, - dobaci joj komšinica sa drugog kraja sobe.
-Eh, da mi je to dočekat, pa da zapjevam kol’ko me grlo nosi …- Refikine krupne oči bljesnuše tajanstvenom nadom i prekrasnim sjajem.
Zamišljajući unučad kako joj se oko nogu igraju žmurke i Lutviji se penju na rame, Refika se budućem vremenu osmjehnu, iz prsiju joj nikoše krula.

U ćošku sobe, za hastalom polahko srčući prohlađenu kahvu i gledajući ženu odjevenu u šlafruku od zlatnožute zenane na sitne cvjetove, Lutvija pomisli kako je ona još uvijek mlada, lijepa, njegov čvrsti direk i najsigurnija uzdanica. U ovoj odabranoj ramazanskoj noći, kad je Allah robovima svojim Kur’anske Odredbe na zemlju spustio, šta poželjeti više od zahvale Svemilosnom Gospodaru na ovoj hasul, vjernoj i samilosnoj saputnicu, koja mu darova najvrjednije dukate, ponos u tri najljepša izdanka, od ovog mira i mirisa tek ispečene halve?

Dok su se kapljice niz zamagljenom staklu pendžera, poput suza slivale dolje, začuvši lupanje na vratima, Lutviju obuze neka čudesna jeza.
“Bogu na amanet mi djeca”- strese se od straha i iz daljine čemernog habera.
Kao da u odloženom čemeru, traži odgovor, uplašen, razgoračenih očiju pogleda u Refiku, konu, u one, na pendžerima, slivene kapljice.
Kad vrata treskom pukoše, naoružani do zuba, sa maskiranim licem, tri razjarena zlikovca hrupiše ka njemu, počevši mu vezat ruke, mašiše se džepova.

-Đe, delijo, kriješ pare? Kazuj!!!, - od ljudskog nedjela se insaf zastidje.
- Stanite ljudi !!! Sjednimo, popričajmo, ljudi smo!- u zvjerima Lutvija potraži ljudskost, čojstvo, čast.

Kad Lutviji po glavi puče drška pištolja i odjek sa pendžera sli sve kapljice odjednom, k’o ranjena lavica, Refika skoči.

-Pušćite mi muža, prokletnici!!! Silni ste junaci na golorukog, nemoćnog!
Nakana da brani vrućinu, zaštitnika iskrenog, Refikinoj đovdi dodate snagu, inat i prkos. Onom rukom što je do juče na jastucima najnježnije cvjetove vezla, natopi se čelik, gvožđem oklopi, na obrazu zlikovcu koža rasprsnu.

Lutvija i rah. Refika 1969. godine

Na pucanj u Refikine noge, Lutvija u strepnji zažmuri, zubima škrguće.
U zamaglenoj svijesti, nevjesta mu pred roditeljskom kućom pod duvakom kolo ni livadu vodaše. Noge joj se prepliću u sitne korake, mahmudije joj sa grla zveckaju, sa ruku halhale igraju, silani se po travi crveno rasipaju. Muzikanti sviraju, sa glave đinđusi džirikaju, srce radosno u grudima poskakuje, damare šerbetom nataču.

-Refika!!!,- molećive oči voljenu ženu nemoćno tješe.

-Pusti mi, mužaaaa, strvino!!!- kad se iz ranjene noge ka podu točurak crveni razli, Refika ka krvniku kidisa, u oči mu nokte zakopa.

-Poznajem te, poznajem, psino. Hranila sam te ko dijete svoje, naivna bila, pazila zlikovca.

Kad i drugi pucanj u Refikine noge odjeknu, Lutvija skoči, razvezavši ruke, zlikovca po glavi raspali.

“Mene ovo ništa ne boli, samo kad su mi đeca na sigurno. “- Refika planu, ka zlotvoru iz sveg glasa zavika:

-Navali, kukavče!!! ‘Eroj si na ženu bez puške i britvice! Aferim za čojstvo!!!, - razjarena s krvnikom se bez straha poorva.

Lutvija ka ženi poskoči, zlikovcu nož iz ruku istrgnu. Kad metak zaprašta, Refika posrnu, Lutvija kriknu, nogom zlikovca u leđa raspali.

Iz Refikinih prsa na bijeloj bluzi, crveno se rasvjeta ruža mjesečarka, k’o akšamom, na majčin mu čičekluk zamirisa, u uho šapnu:
“Najdraži, evo, rodih ti i šćer, rumenu k’o naše ružice”, – suza iz Lutvijinog oka se na obraz okameni.

Pridržavajući se za prsa, Refika ne klonu, prkos joj ne dade, Allahu se za kuvet zamoli, brigu za život u stranu odgurnu, pogledavši oči zlikovcu, u lice ga pljunu, ožiljak mu noktima zareza. Strah za gubitak voljene žene jača je od stotinu mačeva, Lutvija zlikovcu pistolj izote, kroz vrata ih k’o kerove svu trojicu napolje istjera.

Pisak sirene u katilskoj noći, bez pravde i vjere, bez suda i časti. U bolničkoj postelji umiruće oči lutaju u svijet, iz utrobe one otkinute pupoljke traže, želju skupljaju.

- Drži se, ne daj se voljena. Šta bih ja bez tebe bio na ovaj dunjaluk? Ne ostavljaj me,najmilija.

- Lutvija, sa željom da djecu vidim, ipak umirem sretna, što zlikovce rodila nisam.

U Crhlju, na mezarju, pri blagom povjetarcu u vječnom rahmetu, na nišanu, pored LUTVIJE, uklesani najljepši živi Refikini spomenici: ZAIM, RAŠO I ZUMRETA u ponosu, mirišu one od prkosa majčine rascjetale crvene ružice…