Bošnjačko nacionalno pomirenje jedan je od najznačajnijih civilizacijskih i političkih ciljeva svakog dobronamjernog Bošnjaka i svake političke i druge bošnjačke organizacije.
Odsustvo bošnjačkog nacionalnog jedinstva jedna je od ključnih prepreka ostvarenju političkih ciljeva Bošnjaka a prije svega pune slobode i dostojanstva, kao i poštivanja od strane drugih.
Bošnjaci Sandžaka su decenijama slovili kao najjedinstveniji dio bošnjačkog naroda, sve do udara na Islamsku zajednicu 2007. godine. Od tada je prošlo skoro 9 godina gdje su sandžački Bošnjaci, uz sve kušnje i izazove, uspjeli da polože ispit odbrane IZ-e. I tada, a posebno sada posve je jasno da pozadina udara na Islamsku zajednicu nije vjerske niti interne prirode već isključivo političke iza koje su stajale pojedine beogradske i turske službe i grupacije, a čiji realizator je bila SDA Sandžaka. Nakon svega što se dješavalo logično je da je rukovodstvo SDA shvatilo da je napad na IZ-u, te pokušaj uzurpiranja njenoga sistema najveća greška ove stranke i mrlja koju će biti teško s prati sa njene biografije. Vjerovatno sada dr Sulejman Ugljanin i njegovi saradnici, nakon takvog iskustva više ne bi ponovili takav postupak, iako priželjkuju nemaju mnogo prostora da potpuno isprave svoj postupak a posebno katastrofalne posledice izazvane agresijom na IZ, naročito na medjuljudske odnose kod običnog naroda.

Tri faktora koja su stajala iza napada na Islamsku zajednicu bili su saveznici sa jasnim usko-interesnim namjerama što je dovelo do toga da je svaki od tih strana zadržala za sebe parče koje je zgrabila u toj agresiji. Beogradske službe upotrijebile su poziciju legalizatora paravjerske tvorevine kroz Registar crkava i vjerskih zajednica preko koga kontrolišu status te tvorevine, kao i one imame koji su i ranije bili njihovi saradnici.

Turske organizacije zadržale su one pojedince koji su bili već na jaslama njihovih fondova, a zbog njihove malobrojnosti novim potkupljivanjem i formiranjem fonda za finansiranje oponenata muftiji Zukorliću nastojali su pridobiti nove.

Ugljanin je zadržao one imame koji su i ranije bili njegovi stranački aktivisti, čiji broj nije posebno značajan. Glavni uticaj Ugljanina na paravjersku tvorevinu ogleda se u izvjesnom broju džematlija, članova Stranke demokratske akcije Sandžaka, koji podržavaju paravjersku tvorevinu kroz odmetnute džemate. Shodno tome nije logično očekivati od Ugljanina da, iako bi htio može ukinuti paravjersku tvorevinu, već je realno da bi on u slučaju političkog dogovora koji bi obuhvatio i pitanje IZ mogao preuzeti odgovornost za onaj dio za koji ima stvarni uticaj.

Politička retorika Ugljanina i SDA Sandžaka ovih dana odaje utisak zrelosti za otvaranjem nove stranice u pravcu vraćanja nacionalnog jedinstva s tim što nas dosadašnje iskustvo uči da se te poruke ne bi smjele uzeti „novo za gotovo“, već ih u značajnoj mjeri treba doživjeti kao predizbornu slatkorečivost. Prije poslednjih parlamentarnih i lokalnih izbora, kao i pred izbore za Nacionalno vijeće slušali smo pozive Ugljanina sa sličnom sadržinom, ali se kasnije tokom izbornog procesa, a posebno nakon izbora ispostavljalo da je sve bilo podredjeno usko-stranačkom interesu i dobijanju što većeg komada vlasti.

Posebnu pažnju treba obratiti na najnoviji Ugljaninov poziv na formiranje bošnjačkog bloka što na prvi pogled ukazuje na korak ka bošnjačkom nacionalnom jedinstvu. Medjutim, formiranje bloka znači savez za nešto, a protiv nečega. Za nešto bi značilo dobijanje vlasti u Sandžaku i što veći broj narodnih poslanika u Beogradu. U ovom slučaju, ovaj blok bi bio protiv Sandžačke demokratske partije Rasima Ljajića i njegovih saveznika. Iako potpuno legitiman ovaj stav je isključivo motiviran političkim interesima i jasno zaobilazi put prema stvarnom bošnjačkom nacionalnom jedinstvu.

Ono što Bošnjačka demokratska zajednica nudi jeste bošnjačko nacionalno pomirenje kao pretpostavka nacionalnom jedinstvu i ostvarenju važnih nacionalnih ciljeva. Postaviti predase nacionalno pomirenje znači da postoji svadja, a mislim da ne postoji niko ko će tvrditi drugačije osim da su sve svadje proistekle iz agresije na IZ-u. I zato, nikakvo pomirenje nije moguće mimo prvorazrednog tretiranja pitanja jedinstva Islamske zajednice. Činjenica je da izbori pokreću otvaranje ovih pitanja, ali bi bilo veoma pogrešno bazirati nacionalno pomirenje, i graditi nacionalno jedinstvo isključivo na izbornoj matematici.

Odnos BDZ-a i SDP-a
Uprkos ideološkim razlikama, onaj ko stvarno želi nacionalno pomirenje ne bi smeo isljučiti ni Rasima Ljajića. A to znači da treba i njemu uputiti poziv za razgovor. Izmedju BDZ-a i SDP-a su jasne ideološke i konceptualne razlike, ali ono što olakšava mogući dogovor ove dvije strane jeste nepostojanje prepreke pod imenom agresija na IZ, barem ne u formalnoj mjeri kakva postoji u drugom slučaju. Glavna prepreka takvom dogovoru su teške riječi, optužbe pa čak i uvrede iznošene s obje strane, kao i nepoznanica političke samostalnosti Rasima Ljajića da nezavisno od Beograda pravi bilo kakva partnerstva u Sandžaku. Medjutim, ne treba isključiti ni takvu mogućnost obzirom i da su obbračuni na relaciji ove dvije partije vjerovatno dozlogrdjele svima.

Pozicija BDZ-a u odnosu na SDA
Istina, ideološko-konceptualna srodnost programa BDZ-a i SDA je evidentna i predstavlja okosnicu mogućeg dogovora ove dvije partije, ako bi prije svega Ugljanin pokazao zrelost, odgovornost i odvažnost da se konačno suoči sa pitanjem jedinstva Islamske zajednice i iskoristi izuzetnu priliku da se bar donekle amnestira od hipoteke razbijanja ove zajednice.

Poznavaoci prilika u BDZ-u mogu primjetiti da ova partija ostaje dosledna rešavanju važnih nacionalnih pitanja uključujući i Islamsku zajednicu, te da shodno tome u mogućim razgovorima neće sitničariti oko procenata u vlasti.