ŠIRENJE IZRAELA JE PROTIVNO I BOGU
Autor: Mehmed Meša Delić
Objavljeno: 31. Jan 2016. 13:01:19
Mehmed Meša DELIĆ: Ti moćnici koji se, da ne zaboravimo, formalno deklarišu uglavnom vjernicima, i koji izjavljuju da je Bog podario svima pravo na život dostojan Božijeg bića, i čak ne samo za čovjeka, već i za najsićušniju životinju, u svojim udobnim kabinetima i mekanim foteljama ne samo što ne mogu nego i ne žele da osjete potrese, stradanja, traume i ponižavanja koje doživljavaju tamo neki muslimani.
Ovdje treba postaviti pitanje: šta radi islamski svijet u okviru UN-a?
Organizacija UN-a, osnovana je 1945. godine u SAD (San Francisko) da bi se kasnije sa svojim sjedištem premjestila u New York. Između ostalog, cilj joj je bio, a navodno je i sada, da održava svjetski mir potpomaganjem suradnje, posredovanjem u sporovima između država – članica, kulturnom suradnjom, zaštitom ljudskih prava na čitavom svijetu, te kolektivnim intervencijama protiv narušivača mira. Međutim, održavanje spomenutog mira može se primjetiti da je, prema moćnicima u Organizaciji UN-a, relativni pojam, već prema tome kome se on narušava ili kome ga treba uspostaviti.
Ti moćnici koji se, da ne zaboravimo, formalno deklarišu uglavnom vjernicima, i koji izjavljuju da je Bog podario svima pravo na život dostojan Božijeg bića, i čak ne samo za čovjeka, već i za najsićušniju životinju, u svojim udobnim kabinetima i mekanim foteljama ne samo što ne mogu nego i ne žele da osjete potrese, stradanja, traume i ponižavanja koje doživljavaju tamo neki muslimani.
Ovdje treba postaviti pitanje: šta radi islamski svijet u okviru UN-a?
Islamske zemlje u okviru UN-a predstavljaju najbrojniju iako ne i najuticajniju skupinu zemalja. To se posebno vidi u okviru rada u Generalnoj skupštini gdje ove zemlje igraju dosta zapaženu ulogu. Međutim, u tekućim aktivnostima UN-a, posebno onim koje vodi Savjet sigurnosti UN-a, ove zemlje poput čitavog niza drugih manjih zemalja imaju drugorazrednu ulogu, jer tu politiku vode prije svega velike sile, odnosno stalne članice Savjeta sigurnosti na čelu sa SAD.
Protivrječnost u ovom organu UN-a vidno se odražavaju na tekuće događaje u svijetu, posebno u kriznim žarištima gdje dolazi do sukoba interesa ovih sila.
Ti ljudi koji se na jeziku busaju pravdom i ljudskim pravima, gledaju kroz zatamljene naočale na kojima je jedini odbljesak da je bilo kakva pravda uz pravo jačega, te da je to njihovo pravo tobože i po Božijoj pravdi.
I kamen temeljac zakonitosti Izraela podržan je od strane UN-a bio je teritorijalni kompromis, kako je predviđeno Rezolucijom broj 181 iz 1947. godine gdje se poziva na dvije države na Svetoj zemlji – jedna jevrejska, jedna arapska. Ovo je bila odluka čovječanstva, a ne Božija.
A da bi razumjeli situaciju u Palestini i stvarno stanje moramo se vratiti u prošlost, saznati kako je nastao Izrael i ukazati na kur'anska kazivanja o toj državi i onome što joj predhodi.
Od vremena prve cionističke konferencije koja je održana u avgustu 1897. godine u Švicarskoj, cionistički pokret je doživio velike promjene i nesuglasice.
Najveća razilaženja u pokretu u toku jednog stoljeća koja su od velikog značaja mogu se ograničiti na tri stvari koje obuhvataju:

1. položaj nacionalne države,
2. ime koje će nosisti ona,
3. granice koje mora posjedovati.
Na prvoj konferenciji su nastale velike nesuglasice kod vođa cionističkih organizacija oko mjesta na kome se treba formirati država Jevreja.
Na spisku su bile mnoge države i područja u opticaju, tako da su se na listi našle države koje su bile pod vlašću Velike Britanije, zatim Sinaj, Kipar, Palestina, a razmišljali su da to bude i Argentina, Uganda. Početkom prošlog vijeka je preovladalo mišljenje da Uganda bude njihova nacionalna država, a posebno su to podržale najistaknutije vođe, Hajem i Ejzman kao tadašnji predsjednik cionističkog pokreta i prvi predsjednik jevrejske države koja je formirana 1948. godine u Palestini. Njihovi protivnici su tu državu zvali Ejzmanovom Ugandom, ali ta razilaženja su ubrzo nestala kada je Palestina proglašena njihovom državom i to iz dva razloga:
Prvo: taj položaj je od velike strateške važnosti za Veliku Britaniju.
Drugo: jaka vjerska struja i cionistički desničari su bili uporni da njihova država bude Palestina zbog vjerskih i drugih razloga što je i ostvareno nakon kolonizacije Palestine od strane Velike Britanije i proglašenjem Izraela u njoj. U periodu od 1897. godine do 1948. godine uprkos mnogim cionističkim sastancima, oni se nisu dogovorili o imenu svoje države, o samoj državi, niti njenim granicama.
U noći, 4. maja 1948. godine David sin Gorlona je sazvao privremeno nacionalno vijeće koje se sastajalo od 37 članova istaknutih cionističkih vođa. Sastanak je održan u Tel Avivu gdje su proglasili svoju državu. Razilaženje je bilo oko imena i granice novonastale države.
Predlagali su da ime njihove države bude: Država Jevreja, Cionistička država, Hebrejska država, Zemlja Izraela.
Nakon rasprave odabran je naziv izrael, iako je to ime bilo strano većini članova. To pokazuje da je postojalo razilaženje među članovima oko imena države od samog početka, a na to pokazuje i činjenica da je tadašnji američki predsjednik Harry Trooman bio gotovo izdao proglas o priznavanju Jevrejske države, a ne Izraela, jer je američki predsjednik dobio zahtjev od jevrejske agencije za priznavanje nove države pod imenom Jevrejska država.
Nakon toga je agencija dobila informaciju da se ne radi o Jevrejskoj državi, već o Izraelu što je direktora agencije primoralo da se hitno uputi američkom predsjedniku i da ga obavijesti o novom imenu države. Ispravku je Bijela kuća uvažila nakon čega je uslijedilo izdavanje proglasa o priznavanju Izraela.

Tokom zasjedanja privremenog vijeća došlo je do nesuglasica i oko granica nove države, da li da one budu na osnovu podjele Palestine iz 1947. godine na hebrejsku i arapsku državu, ili da to budu granice Palestine nakon kolonizacije od strane Velike Britanije ili da to budu granice zacrtane konferencijom u Parizu 1919. godine ili da to budu tevratske granice velikog Izraela.
David sin Goriona je bio uporan da te granice budu neograničene, podložne širenju. Nakon toga je potpisan dogovor o granicama koji se sastoji od nekoliko tačaka:
1. Izrael je kolijevka jevrejskog naroda,
2. Generalna skupština pri UN-a je 29. novembra 1947. godine prihvatila program koji poziva ka uspostavi jevrejske države i od njih je traženo da poduzmu potrebne mjere za ostvarenje tog cilja,
3. Na osnovu prethodnog, nakon kolonizacije Velike Britanije i na osnovu prava Jevreja, te na osnovu pravosnažnosti odluke Generalne skupštine pri UN-a proglašava se jevrejska država koja se zove Izrael,
4. Izrael otvara sva svoja vrata povratnicima Jevrejima i dužnost svih koji žive u Izraelu jeste gradnja Izraela u kojem je svima zagarantovana sloboda, bez obzira na rasu i vjeru, sloboda vjere, jezika, kulture i obrazovanja, a UN-e „će stajati u zaštiti svih naroda.“
5. Izrael je spreman da sarađuje sa UN-a da bi se ispunile spomenute tačke dogovora, a poduzeće se potrebne mjere za ekonomsko jačanje Izraela.
Tri puta je oglašavana podjela Palestine na osnovu prethodnog dogovora, a to je sve bilo u saradnji sa UN-a. Time su granice Izraela predstavljale granice jevrejske države kao što je i dogovoreno.
Pismo koje je stiglo predsjedniku Troomanu ukazuje na postojanje Izraela kao slobodne države priznatih granica od strane UN-a. Bijela kuća je dobila obavijest da su granice Izraela granice jevrejske države što potvrđuje i dogovor o podjeli Palestine.
Na osnovu toga predsjednik Trooman je 28. maja 1949. godine, godinu dana nakon formiranja Izraela i nakon arapsko – izraelskog rata i potpisivanja mira, a dvije sedmice nakon primanja Izraela u UN-e, uputio oštru kritiku vlastima Izraela u kome traži od njih povlačenje sa arapskih teritorija i omogućavanje izbjeglicama da se vrate svojim kućama.



Izrael to odbija, a predsjednik Trooman opisuje takav stav Izraela kao opasnost za mir na tom području. Izrael je odgovorio na prijetnje Troomana izjavljujući da su teritorije koje su zauzete od njihove strane od velikog značaja za njihov opstanak i sigurnost, a američka uprava je odgovorila šutnjom.
Prešutnost Međunarodne zajednice na okupaciju palestinskih teritorija učinila je da sporazumom o miru koji je potpisan 1949. godine palestinske teritorije potpanu pod izraelsku vlast i uđu unutar njenih granica. Nakon toga je uslijedio napad Izraela na Egipat.
Jevrejska vojska potpomognuta Velikom Britanijom i Francuskom napali su na Egipat 1957. godine. Tada su okupirali još jedan dio Palestine i područja koja su pripadala Egiptu.
Godine 1967, slijedio je novi napad Izraela na egipatski Sinaj, na Zapadnu Obalu Palestine, na Golansku visoravan u Siriji.
Uslijedio je napad i na jug Libana koji do danas traje, a sve to Izrael opravdava pred javnošću kao nužnošću kojom osigurava sebi sigurnost. Izrael također smatra da sva područja koja on okupira u osnovi pripadaju njima i da on samo radi na oživljavanju svoje zemlje.
Da li će Izrael biti i ostati bez granica?
I da li će dijalog bez granica trajati oko položaja bez granica?
Zavjet koji su Jevreji nosili oko svijeta bio je zavjet etike, a ne zavjet koji zauvijek daje Jevrejima brda Judeje i Samarije. Njegova srž je ideja da ono što je tebi mrsko ne bi trebalo raditi drugom ljudskom biću. Ovo se mora primjeniti na snažnog Jevreja od Izraela, isto kao i na preplašenog Jevreja iz dijaspore. Kako je liberalni izraelski dnevni list „Hasretz“ nedavno zabilježio, razni američki entiteti i neprofitne organizacije, čije donacije imaju porezne olakšice, obezbjeđuju sredstva za izgradnju naselja čemu se protivi američka vlada.
Daniel Kurtzer, bivši američki ambasador u Izraelu, sumirao je zašto je ovo neprihvatljivo: „Vlada – mi, javnost – subvencioniramo aktivnost koja potkopava politiku vlade“.
Kako sve dosadašnje, tako i današnja Obamina administracija razumljivo je umorna od pružanja maslinove grane „mirovnog procesa“ izraelskim i palestinskim liderima, a li to nije nikad bila maslinova grana nego Jevrejima mrkva, a Palestincima štap.
Zašto umjesto maslinove grane se ne postave standardi prezentirajući javnosti svoje stavove o teritorijalnom kompromisu unutar granica ili blizu granica iz 1967. godine sa dogovorenim zamjenama.
Uskoro će biti pola stoljeća otkako je Izrael preuzeo kontrolu nad Zapadnom Obalom i podržao izgradnju naselja koja sada sežu i do nekoliko stotina hiljada Jevreja koji žive istočno od zelene, čitaj krvave linije, uživajući izraelsko državljanstvo i brojne državne popratne sadržaje.
Zašto onda Izrael nije potvrdio svoju suverenost nad cijelim teritorijem i dao pravo glasa, a i druga demografska prava, svim stanovnicima?
Odgovor je jednostavan: previše Palestinaca na toj zemlji.
Tvrdeći suverenost značilo bi kraj jevrejske države. Umjesto toga Izrael je odlučio potkopati vlastitu demokratiju. Kako je to Gershom Gorenberg rekao, Izrael se „ponaša kao da je taj teritorij dio Izraela u svrhu gradnje naselja i pod vojnom okupacijom u svrhu vladavine nad Palestincima“.
Politika je korozivna. Ni jedna demokratija nije imuna na sprovođenje nedemokratskog sistema na dijelu teritorija koji kontroliše. Širom zelene (krvave) linije milioni stanovnika nisu građani, oni su robijaši u logorima u vlastitoj zemlji. Ovo je zapaljiva „jednodržavna realnost“. Oni koji „nisu građani“ su zapravo Palestinci koje je kolonizirao (zarobio) Izrael. Ugnjetavanje i poniženje uklesani su u topgrafiju Zapadne Obale. Izrael je, kroz pokret gradnje naselja, čitaj nasilja, potkopao predanost cionističkih osnivača demokratskoj državi.
Veliki nedostatak mesijanskog cionizma jeste da onemogućava Izraelu da bude jevrejska i demokratska država. Mada njihovi prijatelji na Zapadu tvrde, da je Izrael jedina demokratska država na tom dijelu svijeta.
Vikram Seth, novelista, primjetio je da: „Velika prednost toga da ste odabran narod jeste da možete odlučiti ko to nije odabran“.
Razum je u stalnom opadanju. Bijes buja. Mesijanski cionizam, od one vrste koja tvrdi da je sva zemlja između Mediteranskog mora i rijeke Jordan Bogom dato imanje, istisnuo je sekularni cionizam od one vrste koja vjeruje u zemlju zakona.
Izrael je danas čudo rapidnog razvoja smješten na krhkim temeljima okupacije.
Palestinsko vođstvo je beznadležno. Podjeljeno je. Korumpirano. Nedostaje mu demokratske legitimnosti. Razbaškarilo se u udobnom zagrljaju nepravde umjesto da donose teške odluke da to okonča.
Odlučila se na teatar umjesto na suštinu. Podstiče protiv Jevreja. Vrijeme od 68 godina pokazuje da nije na palestinskoj strani.
Ništa od ovoga ne anulira prava Palestinaca na državu koja se zove Palestina, na Zapadnoj Obali i u Gazi, kao ni dugoročni interes obje strane da se radi u tom pravcu.
A, da bi se moglo nešto u tom pravcu (u)raditi trebaju široki i daleki vidici bez žice, betona, tunela, puške, rakete, aviona, američke potezne rupe koje koriste izraelskim doseljenicima...
Puno bi se moglo učiniti da se malo obuzda oportunistički desničarski političar Benjamin Natanyahu, koji je Rabina uporedio sa višim dvostrukim službenikom, koji je opet došao na vlast i popeo se Palestincima za vrat.
Izgleda da je ubistvo Yitzhaka Rabina upalilo, a koje se desilo prije dvije decenije. Ubijen je ratnik koji je postao izraelski premijer, mirotvorac, pokazalo se kao jedan od najuspješnijih u historiji Izraela.
Kao što je Mahatima Gandi ubijen od strane hinduističkih fanatika Rabina je ubio jedan od njegovih, fanatičnih jevrej, koji nije mogao podnijeti teritorijalni kompromis.
Yigal Amir, ubica, bio je religiozni sljedbenik Barucha Goldsteina, rođeni Amerikanac, ubica 29 palestinskih vjernika u Hebronu 1994. godine.
Rabin ratnik – mirotvorac izgubljen je metkom atentatora (ne korise termin terorista) 1995. godine. Zamijenio ga je Benjamin sijač straha.
Liderstvo, u ozbiljnom smislu, nestalo je. Bez rukovodstva, svaki problem je nepremostiv. Uz prisustvo rukovodstva, nijedan problem nije nerješiv. On je jedan od onih koji će možda zamijeniti David Ben Guriona kao izraelskog premijera koji je najduže držao tu funkciju, ali njegovo naslijeđe izgleda ništavno u poređenju sa osnivačem i ocem Izraela.
Ukoliko se nastavi ovakvo stanje u hebrejskoj državi očekivati je da će Izrael i dalje pokazivati svoje nakazno lice i vrijeđati osjećaje preko milijarde muslimana, te uprkos brojnim propalim sporazumima o miru izraelskom odbijanju, ali prisilnom širenju, a sužavanju prostor za logore za Palestince.
Da li bi ovo Jevreji mogli i smjeli raditi bez potpomaganja kršćana?
Jevreji su uz pomoć kršćana početkom prošlog vijeka uspjeli da ostvare svoj san uspostavljajući svoju nacionalnu državu. Prvi koraci ka ostvarenju tog cilja su bili izolacija Osmanlija na čelu sa sultanom Abdul – Medžidom, kada je odbio da preda privilegije Jevrejima u Palestini koja je potpadala pod osmansku vlast. Još na prvoj Konferenciji cionista koja je održana u Švicarskoj 1897. godine, donesena je odluka o gradnji jevrejskih naselja i naseljavanja Jevreja u Palestinu koja je tada bila dio Osmanske države. Njihovi izaslanici su posjetili sultana u Istambulu i ponudili pomoć o povratku dugova Osmanske države, a sultanu su ponudili pet miliona lira u zlatu. Sultan koji je poznavao taktiku (ne)vjernika protiv muslimana i koji je opominjao muslimane od njihovi zavjera odbija njihovu ponudu.
Jevreji su smatrali da su malo ponudili, te su povećali mito nudeći povratak svih dugova Osmanske države, obnovu osmanske flote i 150 miliona lira u zlatu za sultana. Ali, sultan izjavljuje da jedan pregršt prašine iz svete zemlje vrijedi koliko svo jevrejsko bogatstvo.
Jevrejima nije ostalo ništa do da svrgnu sultana.
Masoni uz pomoć Jevreja koji su se prikazivali kao muslimani i uz pomoć kršćana uspjeli su svrgnuti dotičnog sultana 1909. godine.
Tokom rata Jevreji su bili potpomognuti Velikom Britanijom koja se ubraja u prvog neprijatelja muslimana, a 2. novembra 1917. godine uz američku saglasnost dato je Jevrejima obećanje za uspostavu jevrejske države u Palestini.
To je bio prvi značajan i praktičan sporazum između kršćana Velike Britanije i Jevreja.
Nakon Prvog svjetskog rata osnovana je organizacija kršćanskih zemalja, a 1922. godine Palestina je potpala pod britansku kolonijalnu upravu koja je imala za cilj pripremati Palestinu za izručenje Jevrejima kako bi se osnovala jevrejska nacionalna država. Tu je Velika Britanija odigrala svoju prljavu igru i odredila je za svoga zastupnika u Palestini Jevreja Herberta Samuela koji ostaje na položaju šest godina, a za to vrijeme je radio na formiranju jevrejske države.
Tada su donošeni zakoni koji su omogućavali Jevrejima hidžru u Palestinu, povećani su porezi na zemlju kako bi muslimane seljake to prisililo na prodaju svoje zemlje. Pored toga, taj plan nije uspio i muslimani su odbijali da prodaju svoju zemlju Jevrejima.
Zato, ako ne može milom može silom je metoda kojoj su pribjegli Jevreji i više ne kupuju već otimaju muslimansku zemlju. Ta otimačina još traje i još je brutalnija.
Palestina nije bila poznata po visokim građevinama, osim u današnje vrijeme kada Jevreji otimaju njenu zemlju i na njoj grade visoke zgrade, što je i vanjski pokazitelj njihove oholosti i sile.
Upoznaj Palestinu!
Da li je ona početak vjerskog rata???
Ovdje ću se usuditi postaviti i (pro)tumačiti neke od kur'anskih ajete vezane za ovu temu, a neka me isprave poznavoci i stručni tumači Kur'ana ako nije nešto ispravno.
Od vremena slanja Muhammeda a.s., sa uputom i pravom vjerom koju je Allah dž.š. uzdigao nad svim vjerama, počelo je jevrejsko neprijateljstvo prema Muhammedu a.s., i prema muslimanima. Jevreji u Medini su znali da je došlo vrijeme pojave posljednjeg poslanika i priželjkivali su da on bude od njih. Kada im je došao poslanik koji nije od njih, a, „...Allah dobro zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje...“ (Kur'an, VI/124).
Zanijekali su ga i kovali su zavjeru protiv njega, a mušrike su huškali protiv njega. Pokušavali su ga ubiti, a poznavali su ga „...kao što sinove svoje znaju...“ (Kur'an, II/146).
Na taj način su Jevreji iskazivali neprijateljstvo prema muslimanima, kovali su zavjere protiv islama, a kroz čitavu historiju traje to neprijateljstvo i do danas nije prekinuto. Kroz stoljeća su se udružili sa ostalim din – dušmanima: kršćanima, masonima, komunistima i nacionalistima formirajući jedan front kako bi uništili islamske zemlje i muslimane, udaljili islam sa pozornice života, a muslimanima ponudili zabludu.
„Ni Jevreji ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu...“ (El- Bekare, 120).
Nažalost, u tome su uspjeli i vrhunac toga je bilo uništenje osmanskog hilafeta. To im je dalo mogućnost da se uvuku u blagoslovljenu zemlju – Palestinu, i da u njoj formiraju državu Jevreja. To su učinili okupacijom, okupirali su Palestinu, Sinaj, jug Libana, a njihov kraj je nestanak, kao što nam to Kur'an ukazuje i sahih hadisi.
Sura el-Isra' nam govori o mesdžidu el-Aksa u Palestini i uzdignuće Muhammeda a.s., pa kaže: „Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći proveo Svoga roba is mesdžida el-Haram u mesdžid el-Aksa, čiju smo okolinu blagoslovili kako bi smo mu neka znamenja Naša pokazali...“ (Kur'an, XVII/I).
Mesdžid el-Aksa je sagrađen nakon Ka'be četrdeset godina kao što je potvrđeno u Muslimovom Sahihu od Ebu-Zerra, on kaže: „Pitao sam Muhammeda a.s. o prvom mesdžidu koji je sagrađen na zemlji. Rekao mi je: „Mesdžid el-Haram (Ka'ba). Rekao sam: „A zatim?“ Rekao je: „Mesdžid el-Aksa“ Rekao sam: „A koliko je između njih?“ Rekao je: „Četrdeset godina, zatim: zemlja je mesdžid, pa gdje te god zadesi namaz, klanjaj!“
Odlaskom Muhammeda a.s. u mesdžid el-Aksa povraćena mu je svjetlost. On je prije bio razrušen i nije se u njemu klanjalo dok Muhammed a.s., nije došao.
Kur'anom je potvrđeno da je on mesdžid, a Omer ibn el-Hattab, drugi halifa ga je sa svojim ashabima očistio od nedžaseta (prljavštine) i od tog dana on je postao simbol islama.
Ni to nije bilo za Jevreje sveto pa su 21. avgusta 1969. godine zapalili mesdžid el-Aksa, a taj mesdžid je kod Allaha velik! Oskrvnavili su i mesdžid Ibrahima a.s., a on je Allahov odabranik. U njegovoj džamiji su uzeli Kur'ane, raskomadali ih i gazili ih svojim prljavim nogama.
Sura el-Isra' je odredila vezu muslimana sa tim mesdžidom i on pripada muslimanima, jer je Muhammed a.s. iz njega uzdignut. Spomenuta sura određuje blagoslov zemljama Šama, a među njima je i Palestina.
Nakon toga počinje kazivanje o razvratu i uzdignutosti Jevreja na zemlji i o uništenju koje ih slijedi, te o njihovoj borbi protiv muslimana za zemlju el-Isra' a i mesdžid el-Aksa.
Kaže Uzvišeni Allah: „I Mi smo u Knjizi objavili sinovima Israilovim: „Vi ćete doista dva puta nered na Zemlji učiniti i preko mjere oholi postati. I kada dođe vrijeme prve od dvije prijetnje, poslaćemo protiv vas robove Naše, silno moćne, oni će uzduž i poprijeko zemlju vašu pregaziti i prijetnja će se ispuniti.“ (Kur'an, XVII/3-4).
Ovi ajeti govore o dva nereda sinova Israilovih, da li su se oni desili prije objavljivanja ajeta ili ne?
Nema sumnje da su Jevreji već više puta bili uništavani prije islama i objavljivanja ovih ajeta. Babilonci su ih porobili, a rimljani su ih uništili nakon što se na njih izlila Allahova srdžba zbog njihovih loših postupaka i njihove mržnje na Allaha i Njegove poslanike.
Rezultat toga je bilo poniženje: „...I poniženje i bijeda na njih padoše i Allahovu srdžbu na sebe navukoše zato što u Allahove dokaze nisu vjerovali i što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali, zato što su neposlušni bili i što su sve granice zla prelazili.“ (Kur'an, II/61).
Drugi ajet potvrđuje da će kazna i uništenje Jevreja ostati do Sudnjeg dana: „I Gospodar tvoj obznani da će do Smaka svijeta prepuštati nad njima vlast nekome ko će ih na najgori način tlačiti. Gospodar tvoj je doista brz kad kažnjava, a On i oprašta i samilostan je.“ (Kur'an, VII/167).
Ako smo dobro shvatili značenje ajeta vidimo da se ajet iz sure el-Isra' o neredima dva puta na Zemlji i njihovo uništenje odnosi na njihovo stanje nakon objave ajeta. Tu činjenicu nam potvrđuje i riječ Uzvišenog u gore napisanim ajetima XVII/3-4.
Kroz sva prošla vremena trebalo je i moralo je da se vode pregovori sa Jevrejima o miru, toleranciji, komšiluku...
Kada je došao Muhammed a.s., u Medinu od prvih njegovih poslova bilo je političko dogovaranje sa Jevrejima. Međutim, oni po svom običaju krše dogovor što je uslijedilo njihovom progonu iz Medine, Hajbera i Tejm'a. Njihova oholost je uništena u borbama Beni Kurejze, Benu en-Nedir, i borbama za Hajber.
Sura el-Hašr opisuje borbu muslimana sa Jevrejima u Medini: „On je prilikom prvog progonstva iz domova njihovih protjerao one sljedbenike Knjige koji nisu vjerovali. Vi niste mislili da će otići, a oni su mislili da će ih utvrde njihove od Allahove kazne odbraniti, ali im je Allahova kazna došla odakle se nisu nadali i On je u srca njihova strah ulio vlastitim rukama i rukama vjernika svoje domove su rušili. Zato uzmite iz toga poruku, o vi koji ste odabrani!“ (Kur'an, LIX/2).
Prvo uništenje Jevreja bilo je njihovo istjeravanje iz Hidžaza, a dio njih je naselilo područje Šama gdje su se po drugi put uzholili i počeli nered činiti, Allah kaže: „... prijetnja će se ispuniti.“ (Kur'an, XVII/4).
Iz ovoga se može vidjeti da je prvo uništenje Jevreja izvršeno u vrijeme Muhammeda a.s.. nakon toga slijede ajeti koji govore o njihovom ponovnom razvratu i oholosti kada će njima pripasti pobjeda nad onima koji su im zemlju pregazili, nad muslimanima.
Jevreji su (za)uzeli Palestinu i Šam, to se desilo i živimo gledajući to. I ovdje je vidljivo da je Allah dž.š., dao Jevrejima pobjedu nad muslimanima, a zašto i koliko će Jevreji dugo slaviti pobjedu zavisit će od muslimana i njihove sloge u borbama za istinu islama, a ne neke lične istine.
Ajeti sure el-Isra' svjedoče stvarnost u kojoj muslimani žive. Kaže Uzvišeni Jevrejima: „...i pomoći ćemo vas imecima i sinovima i učinićemo vas brojnijim.“ (Kur'an, XVII/6).
Ovdje se ponovo pitamo da li je Allah dž.š., potpomagao Jevreje sinovima i imecima u drugim prilikama mimo ove?
(Ne) znamo da li se to desilo, ali znamo, da Jevreji od vremena od kada se na njih izlila Allahova srdžba u stalnom su belaju i nevoljama.
Prije islama bili su na udaru Babilona i Rimljana, nakon islama sa Arapskog poluostrva, zatim je Evropa počela sa njihovim kažnjavanjem u Španiji i u ostalim područjima sve dok muslimani nisu došli u Španiju i spasili ih, a njihovo zlostavljanje je nastavljeno sve do prošlog stoljeća.
Pod okriljem islamske države Jevreji su živjeli u sigurnosti i rahatluku, njihova krv i imeci su bili zaštićeni, ali uprkos toga oni nisu zapamtili ono što su im muslimani pružili.
Stradanje Jevreja u Evropi je zabilježeno kao zlo holokausta, na koji su oni kao žrtve brzo zaboravili. Oni nisu od muslimana stradali, pa ipak se svete muslimanima, nedužnim Palestincima, na njihovoj zemlji daleko od Evrope i to decenijama podižu i konc – logore.
Ipak je Generalna skupština UN-a 2005. godine usvojila rezoluciju o obilježavanju: „Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta“, kao datum obilježavanja odnosno (pri)sjećanja na milione žrtava stradalih (većinom Jevreja) u holokaustu tokom Drugog svjetskog rata.
Izabran je 27. januar dan kada su jedinice Sovjetske armije 1945. godine oslobodile najveći konc – logor – Aušvic.
Interesantno je da ti isti Sovjeti bijaše protiv Rezolucije o genocidu u Srebrenici, nad muslimanima- Bošnjacima.
Ta stvarnost koju vidimo pred svojim očima nam ukazuje na stepen istinitosti ajeta. Jevreji se danas sa svih strana okupljaju i jačaju svojim sinovima, a posebno iz Rusije, Etiopije, istočne Evrope, Amerike... Pomoć im dolazi sa Zapada kako bi ustrajali u svome (ne)prijateljstvu i sili. Zatim da ponovimo: „...i učinićemo vas brojnijim.“ (Kur'an, XVII/6).
Ovo je činjenica koja nam ukazuje da je Izrael (Jevreji) podpomognut UN-a i najvećom vojnom silom na Zemlji što im omogućava brojnost i vojnu nadmoć u ratu, dok muslimani svoju moć i brojnost testiraju sami na sebi.
Dakle, Jevreji po drugi put izlaze na površinu i ohole se. Na taj način oni čine fesad (nered) na Zemlji i sve vrste zločina i maltretiranja ispoljavanja prema drugima. Zato ih Allah dž.š., opominje: „Sve što činite – činite sebi, dobro ili zlo..“ (Kur'an, XVII/7).
Svi oni koji grijehove čine će stići kazna Allahova sve će izgubiti pa i njihovim državama će doći kraj, kao i fesadu (neredu) kojeg čine. Uzvišeni Allah kaže: „...Pa kad dođe vrijeme druge prijetnje poslaćemo ih da na licima vašim tugu i jad ostave i da u mesdžid kao i prvi put, ponovo provale i da sve što osvoje do temelja poruše (od fesada).“ (Kur'an, XVII/7).
U ovom ajetu kada Allah dž.š. spominje nestanak njihove države upotrebljava česticu 'fe' koja ukazuje na brzinu onog što slijedi „..Pa kad dođe vrijeme druge prijetnje...“ tj. nestanka njihove sile i oholosti koju će vjernici uz Allahovu pomoć uništiti u korijenu.
Sa ovim ih Allah obavještava da će ući u mesdžid el-Aksa kao što su prvi put ušli. U ovom ajetu je divan pokazitelj vjernika i njihovog ulaska u mesdžid dva puta. Prvi ulaza, zna se da je bio u vrijeme Omera r. a., a drugi put tek predstoji i vjernici će biti pred njegovim vratima. Allah dž.š. obavještava da će sila, moć i oholost Jevreja biti uništena.
Ono što visoko ili nisko na otetoj zemlji (sa)gradiše kao pokazitelj njihove oholosti i sile, (puška protiv praćke) na to im Allah dž.š. kaže: „... ako vi ponovo započnete, započećemo i mi. A Džehennem smo za nevjernike tamnicom učinili.“ (Kur'an, XVII/8).
Ovdje se misli ako se oni vrate razvratu i nemoralu, Allah dž.š. će im poslati one koji će to uništiti. Allah dž.š. nas također raduje da Njegova Knjiga upućuje na pravi put s kojom dolazi i pomoć.
Ima onih koji kada pišu ili govore o borbi protiv oholih i silnih Jevreja da će to biti borba između muslimana i Jevreja, a to potkrepljuju i hadisom: „Neće nastupiti Sudnji dan dok se ne budu borili muslimani protiv Jevreja, pa će ih muslimani ubijati tako da će reći kamen i drvo: „O muslimanu, o Allahov robe, ovo je Jevrej iza mene, dođi i ubij ga – osim drvo el-Garkad, ono je drvo Jevreja.“ (Buharija i Muslim). El-Garkad je drvo sa gustim krošnjama kojeg Jevreji sade po Palestini, a nazivaju ga i drugim imenima.
Nije dovoljno samo o borbi pisati, govoriti, kur'anske ajete i hadise citirati, a u borbu ne ići, a još gore za borbu nespraman biti. To neće biti borba desničara, niti ljevičara, to će biti borba za islam i svih onih koji se njemu suprostavljaju pa i onima koji su islam kao štit uzeli, a u stvari vode borbu protiv pristalica islama, Objave, (Kur'ana).
Poslanikova borba nas je (na)učila, ako je borba u Allahovo ime donosi pomoć od Allaha i nije čudno što do sada muslimani nisu pobijedili Jevreje i sve druge dušmane, jer se ne bore u ime islama, već u ime sistema koji ne uzdiže islam, već nemoral, nacionalizam, frakcionaštvo, korupciju, međusobna ratovanja...
Džihad je uništen, a vladari koji (pred)vode muslimane i podižu revolucije, pa i protiv Jevreja (Izraela) nisu skoro ništa uzeli od islama kao programa svoga života i borbe za islamski život, islamsku državu. A Allah dž.š., kaže: „...ako Allaha pomognete i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti.“ (Kur'an, XLVII/7).
Ako do sada muslimani nisu pomogli, poslušali Allaha kako bi bili pomognuti. I ovo jevrejsko (izraelsko) oholo ponašanje i širenje po Palestini protivno je i Bogu, a On će ih zato svojm kaznom kazniti, on je Svemogući.
Za kraj da se (po)vratimo citiranom hadisu: „Neće nastupiti Sudnji dan dok se ne budu borili muslimani protiv Jevreja...“ – saznajmo budućnost jevrejske države i onoga što ih čeka, a muslimanima predstoji da se promjene i počnu slijediti Allahove upute da bi povratili i uživali svoje svetinje.
Ako se narodi, pa i muslimani ne promjene nego samo ovaj hadis iz dana u dan citiraju neće biti slobodni do Smaka svijeta, neće biti ni borbe između muslimana i Jevreja, vjernika i nevjernika.
Allah dž.š., kaže: „Allah neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni samog sebe.“ (Er-Raad, 11).
Sa ovim muslimanima koji su već dugo vremena u defanzivi, karakterizira ih sklerotičnost i neorganiziranost koja graniči sa haosom. Umjesto da se bore protiv zla oni sami zla stvaraju.
Allah dž.š. kaže: „I poslije toga rekosmo sinovima Israilovim: „Naselite se u zemlju, pa kad Smak svijeta dođe, dovešćemo vas izmješane.“ (Kur'an,XVII/104). Tj. dovešćemo vas sakupljajući (kao što se danas Jevreji sakupljaju).
Dakle, opstanak ili nestanak Izraela je kur'anska odredba, a ne onih koji Kur'an nose u (iz)dignutim rukama, sa istim mašu i samo galame, nemoć (po)kazuju...
Oni misle da je Kur'an zbirka dova pomoću kojih se na lahak način, bez vršenja dobrih Bogu dragih djela, postiže sreća i pobjeda na obadva svijeta.
Dok pišem ove retke osjećam tugu, primjećujem podijeljenost, a ta podijeljenost je razdvojena dugim i dubokim šancima kojima teče krv muslimana. Ne osjećam tugu zbog toga što mnoge islamske zemlje nemaju tvornica u kojima se radi od rada živi, a trebali bi i morali bi da ih imaju – nego naprotiv što su Jevreji spremni na nove poduhvate i podvige. Ima li koja islamska zemlja spremnost da kopira Izrael i Jevreje. Razmišljajući o tome, sam sam sebi postavljam pitanje: Zašto, od svog osnutka Izrael nikada nije falsifikovao i kopirao stvari, za razliku od muslimana koji se neprestano bave stvarima koje je svijet davno usvojio.
Ovo je samo jedna digresija, ali ono što je veoma bitno jeste da se mora užurbano (prije Smaka svijeta) raditi na realizaciji mjera bez kojih nema „planetarizacije islama“.
Islamski umet sigurno neće uspjeti u interpretaciji kompletne tradicije ako zato ne bude imao materijalne resurse (fabrike) kao podršku. Mudrost obezbjeđenja sredstava je zapravo i mudrost ispunjenja postavljeni ciljeva. Međutim, ako muslimani imaju izvore nafte, a troše je drugi i budu hljeb zarađivali pomažući (ne)vjernike, ateiste, postavlja se pitanje hoće li biti u stanju izvršiti „teblig“ Objave? A, Objava je sveobuhvatna.
Izrael je – primjera radi – danas zemlja vrlo upućena u proizvodnju i kupovinu oružja i na tom planu je već poodavno postigao nivo svjetske trgovine.
A, ako muslimani budu čekali da im neko drugi nešto proizvede pa i oružje, hoće li moći udovoljiti zahtjevima džihada?
A svjedoci smo kada (po)neke skupine muslimana dođu do oružja za kakav se oni džihad bore i protv koga se bore.
Prilikom pisanja ovog priloga preuzeo sam veći dio podataka iz već objavljeniog članak na ovom portalu pod naslovom: „Historijska prevara Jevreja i kršćana“ (12. 11. 2011. godine), da bi ga dopunio i kur'anskim ajetima, a koji se tiču Jevreja.