Iz deftera ratnika
DA LI JE PROŠLO VRIJEME GAZIJA?
Autor: Harun Hodžić
Objavljeno: 28. Jan 2016. 17:01:26

Gazija Džemil i elitna jedinica Sedme muslimanske



Harun HODŽIĆ: Džemil je ranije svojom harizmom osvojio simpatije saboraca i postavljen je za komandira 3. čete drugog bataljona. Treća četa je bila poseban kolektiv, uvijek veseli, bratstvo je odisalo, u momentima odmora rekao bi da je to bezbrižna grupa mladih ljudi, da niko nikog ne poštuje ali dovoljno bi bilo da Džemil da signal i da odjednom vidite najelitniji odred komandosa koji su spremni odraditi svaki zadatak.
Dolaskom u 7. muslimansku brigadu imao sam priliku slušati o herojstvima pojedinaca koja su se graničila sa nadnaravnosti. U svakoj priči bilo je nešto što bi trebalo podstaći na još veća junačka djela tih mladih ljudi, svakako trebalo je naći i adekvatne osobe koje bi bile reprezenti za takve priče. Jedan od njih je svakako Džemil Zubača sa Striježeva. Bilo je tako ugodno slušati kada se pripovijeda o njemu, i želja da se upozna takav Gazija u meni je rasla iz sahata u sahat. Moja mašta o tome kako treba izgledati jedan Mudžahid odnosno Gazija sezala je do filma “Pod zastavom Muhammeda a.s.” i tamo najharizmatičniji lik kojeg je glumio Entoni Kvin je hazreti Hamza, ja sam u glavi uvijek stvarao sliku tog vakta tih prvih heroja koji su zaista imali samo Gospodara kao pomagača. Nma ovdje u Bosni jeste jedni istinski pomagač Uzvišeni Allah.

Kada nekog želite upoznati tražite i način da dođete do njega, ali uglavnom se takvi susreti dese iznenada kada ih i ne očekujete. Tako bi i sa Dzemilom. Ja sam krenuo kroz dvorište kasarne do Komande brigade, bacivši pogled ka ulazu u kasarnu vidio sam da ulazi grupa vojnika, zastao sam i pažljivo posmatrao, ulazili su mladi ljudi, niko nema više od dvadest pet godina, nasmijani, među njima jedan gorostas od dva metra, sa lijepo podbrijanom bradom sa zelenim turbanom na glavi. Mene neki čudan osjećaj obuze. Vidim sliku boraca na Bedru, hrabrih maldih lavova koji sa turbanima na glavi jurišaju među njima lav Islama hazreti Hamza. Bože je li moguće da mi imamo lika u jedinici koji može biti uzor generacijama Bošnjaka koje će doći poslije nas. Kada su mi prišli upoznavali smo se jedan po jedan i bratski se grlili. Osjećao sam da sa svakim zagrljajem postajem neraskidivo tkivo Sedme muslimanske brigade. Kada je prišao Džemil razvuče lice u dobroćudan osmjeh i kaže: - „Oooo sigurno si ti taj novi hodža?”
Odgovorio sam: Da baš taj. A ti si sigurno Džemo...!

Morao sam podići pogled da bih ga u lice pogledao, oči su se susrele potvrdile vezu prijateljstva koja nikad neće biti narušena.

Džemil je ranije svojom harizmom osvojio simpatije saboraca i postavljen je za komandira 3. čete drugog bataljona. Treća četa je bila poseban kolektiv, uvijek veseli, bratstvo je odisalo, u momentima odmora rekao bi da je to bezbrižna grupa mladih ljudi, da niko nikog ne poštuje ali dovoljno bi bilo da Džemil da signal i da odjednom vidite najelitniji odred komandosa koji su spremni odraditi svaki zadatak.

Neumorno je radio, sa svojim vojnicima jurišao kao da je iz udarnog odeljenja a ne komandir. Dani su prolazili uvjerio sam se da svaka izgovorena riječ o Džemilu je bila istinita, čak šta više zasluživao je mnogo više.

U aprilu 1994. ja sam imenovan za emira drugog bataljona, a Džemil je unaprijeđen u komandu bataljona na mjesto pomoćnika za bezbjednost. Spremao se teren, pričalo se o velikoj operaciji prema Vlasenici. Formirana je i Operativna grupa kojoj je Sedma potčinjena, komandant je bio Sead Delić, komandant Drugog korpusa.

Pripreme su podrazumijevale i redovne sastanke sa komandom bataljona i meni je bilo stalo da dam doprinos da rezultati budu što bolji. Znao sam da ću imati punu podršku kod Džemila. Nisam se prevario!

Kada je sve bilo spremno za polazak. Sve je bilo impresivno, kompletna brigada sa svim pratećim sredstvima i oruđima postorjena. Nemam riječi da opišem te osjećaje ponosa, sreće, zadovoljstva. Nijedna vojska na svijetu nije tako brzo formirana, narastala i pokazivala toliki stepen profesionalizma kao što je Armija Republike Bosne i Hercegovine. Krenuli smo, kilometarska kolona vozila išla je ka Živinicama gdje nam je bila Baza. Brzo smo se smjestili u dvije škole u centru grada. Krenula su izviđanja, jedinica se navikavala na novu sredinu, koja je za nas djelovala neobično. Ništa ama baš ništa nije odisalo da se nalazimo u našem gradu, sve je djelovalo nestvarno. Nigdje na ulici niste mogli čuti selam. Na pijaci je nazastupljeniji artikl bila rakija. U kafićima koji su bili puni svako veče do našeg dolaska bila je po neka pucnjava i ubistvo. Za nas je to djelovalo zastaršujuće. Krenule su i neke male akcije po gradu, prvo su diverzanti Drugog bataljiona obišli pijacu i prosuli sav alkohol do kojeg su uspjeli doći. To je odjeknulo kao bomba, u kafićima se krijući služio akohol. Prestale su svađe i pucanja, grad je počinjao da se navikava na novi život dostojanstven čovjeku, posebno u teškim ratnim prilikama kada se u neposrednoj bilizini nad našim narodom vrši genocid planetarnih razmjera.

Svako jutro kompletene čete bi u stroju provodile fizičku i kondicionu pripremu. Kroz cijeli grad trčećim korakom prošli bi uz koračnice i tekbire. To je dalo prve rezultate. Jedan dan dok sam boravio u sobi privremene kasarne čujem napolju žamor i tekbiranje, ali nekako čudno mi je zvučalo. Kad sam izašao vidio sam skupinu mališana koji su pored kasarne imitirali naše vojnike kako trče i tekbiraju. Nevjerovatna slika. Vidio sam Džemila kako ih postrojava, pridružio sam mu se uživajući kako ga djeca gledaju onako stasitog i kako žele da ga oponašaju. On im je odredio komandira i kazao niste vojska ako nemate nekog ko vas vodi, oni su prihvatili, dali smo im i tekstove naših koračnica i mališani, njih pedestak, su se izgubili.

Novo buđenje i novo iznenađenje mališani koje smo prvi dan susreli pojavili su se pred kasarnom u stroju skoro svi sa ponekim vojničkim obilježjem, uglavnom drvenim puškama, i krenula je komanda njihovog komandira, Vojsko zamnom… Krenula je prava koračnica uvježabana i tekbiri, meni su suze išle same. Nije Sedma bila samo ratna mašinerija, Sedma je bila i davetska organizacija, Sedma je vraćala nadu u bolje sutra, Sedma je bila duhovna snaga, Sedma je bila odgajatelj… Ta slika sa djecom trajala je toliko dugo koliko smo i mi bili u Živinicama...

Izviđanja su postala intenzivnija, priprema operacije se privodila kraju, mi smo prebačeni u reonu sela Ravne blizu Kladnja. Čekalo se da sve bude spremno. Počelo je veoma žestoko, napravljeni su prvi uspjesi. Naš bataljon je uveden u dubinu neprijateljske teritorije, za vrijeme uvlačenja prošli smo kroz minsko polje. Taj prolazak često mi se vraća u sjećanje. Noć, prolazimo kroz blatnjavi dio terena. Potočić se čuje kako u blizini žubori. Koraci čizama koje ostavljaju trag u blatu i svaki naredni vojnik koji gazi istom stopom utiskuje još dublji trag u tom blatu. Ja sam bio negdje pedeseti u koloni, razmak je toliki da vidimo siluetu jedan drugom u mraku, težak osjećaj. Česta su zaustavljanja, teško se napreduje... Odjednom ekspolozija kao da je čitava planina se odvalila. Po meni padaju veliki buseni blatnjave zemlje. Ekspolzija je iza mojih leđa, veoma blizu, pedeset peti vojinik po redu je nagazio na minu. Tihi krici se iz njegovih pluća čuju. Panika koja se u trenutku proizvela polahko je prolazila. Prišli smo mu, noge više nije bilo. Kako smo mogli u tim okolnostima zaustavili smo krvarenje i na nosilima ga poslali nazad. Nastavili smo putovati. Taj dan je bio paklen za nas koji ne poznajemo teren i okolnosti, posebno periodični sukobi sa četnicima. Hvala Bogu nisu nam nanijeli više gubitaka. Naše jedinice su napredovale i negdje po podne su došle do nas. Naš zadatak je bio taj dan uspješno obavljen. Planirani doseg i formiranje linje je bilo uspješno!

Sa prvim mrakom krenuo je povratak u bazu, išlo je sve po planu, četnici bijesni zbog gubitka teritorije granatirali su neprestano područije na kojoj su se nalazile naše snage. Kada smo mislili da smo se izvukli, odjednom je počelo veoma žestoko granatiranje terena kojim smo prolazili. Kolona je skoro trčećim korakom išla. Pored puta je bila velika livada na kojoj su bile smještene naše artiljerijske jedinice, četnici su ih tražili baš u tim trenucima kada smo mi prolazili...

Džemil je išao ispred mene, malo se pričalo, svako u svojim mislima, dok u jednom trenutku nije pala granata nekih desetak metara od nas sa desne strane, kako smo bili u punom trku Džemil je pao, ja sam se spotakao o njegove noge i pao preko njega. Kada sam se okrenuo nisam vidio šta se desilo, ali on se nije pomjerao, pozvao sam ga, Džemooo... tad sam čuo njegovo bolno uzdisanje. Jasno mi je bilo da je ranjen. Prišao sam sa namjerom da ga podignem. Stavio ruku na njegovu glavu i doživio šok, ruka nije imala otpor kostiju. Osjetio sam krv kako curi kroz moje prste, počeo sam vikati da ga izvučemo do prvog zaklona. Dok smo ga nosili ja sam govorio: “On je gotov, nema pola lobanje”.. Bol u duši koji sam osjećao ne može se opisati. Donijeli smo ga do prvog zaklona, neko je izvadio prvi zavoj i stavili smo na mjesto gdje sam držao ruku svo vrijeme. Bilo je malo jedan, stavili smo još jedan, pa još jedan. Ubrzo je stiglo vozilo saniteta. Unijeli smo ga i krenuli ka Kladnju. Kada smo došli do bolnice i kada su ljekari shvatili težinu ranjavanja nisu ga dirali samo su mu prikačili infuziju i krenuli ka Tuzli. Ja sam ostao u Kladnju sa svojim bolom i dovom: “Ja Rabbi, samo Ti daješ i uzimaš život, podarimu dug život”...

Hvala Allahu, Džemil je i danas živ!

I danas Gazija sa svoje dvije ćerkice priča o lijepim stvarima u životu...